Dubrovačka turistička i kulturna ponuda često su na meti više ili manje opravdanih kritika. U modi je kritiziranje Dubrovnika pa se tu spominju napumpane i pretjerane cijene, nesnosna gužva na Pilama, kulturološke nedoumice u stilu da li je Dubrovnik danas sveden samo na grad u kojem je snimljena serija Igre prijestolja ili je to i dalje hrvatska Atena...
Kulturnjaci se žale da su štekati i to kako oni restoranski, tako i oni kafićki pojeli sve javne prostore na kojima se više ne mogu igrati kazališne predstave niti izvoditi koncerti, da je buka ubila dušu grada, da turisti ne poštuju grad u kojem se neprilično ponašaju (pod utjecajem alkohola i opijata) pa su ne tako davno zabilježene i snimljene scene napada čak i na glasovitog Orlanda dok se na Facebook profilima mogu vidjeti i ružne i uvredljive, erotizirane fotografije snimljene na skulpturi Marina Držića... Prozivaju se i gradska dubrovačka uprava i državne institucije da su Dubrovnik pretvorile u mjesto masovne turističke eksploatacije ili se nisu suprotstavile takvim tendencijama te da su dozvolile opasni egzodus domicilnog stanovništva iz vrijedne stare jezgre što može završiti samoubojstvom možda i najslavnijeg hrvatskog grada izvan hrvatskih granica.
Dubrovnikom tako danas češće odjekuje tehno glazba, nego što se čuju zvuci mediteranske urbane šansone ili renesansni napjevi. Dubrovnik ima više bankomata nego muzeja i galerija, a o knjižarama da niti ne govorimo, iako su država i grad, čini se, uspjeli ograničiti broj bankomata i svesti ih na prihvatljiv broj. No, ima u Dubrovniku i pozitivnih promjena o kojima se puno manje priča nego o ovim nabrojenim negativnim pojavama. Među njima svakako treba zabilježiti otvaranje obnovljene, raskošne Biskupske palače u samom središtu staroga grada, preko puta ulaza u dubrovačku katedralu. Palača je otvorena krajem ovog kolovoza nakon doista dugogodišnje obnove te se može posjetiti, s time da će posjetitelji moći vidjeti ne samo staru biskupsku palaču iznutra (a ako imaju sreće sresti čak i samog biskupa kako prolazi svojim odajama), nego i pogledati prevrijedne slike iz biskupijske zbirke koja se stvarala stoljećima, baš kao i raskošni stropovi i zidni oslici. Istina, cijena ulaznice za ovu novu i za sada nedovoljnu poznatu atrakciju je dosta visoka i za domaće i strane turiste iznosi 75 kuna (u to je, doduše, uključen i posjet dubrovačkoj riznici), dok Dubrovčani barem za sada imaju slobodan ulaz.
No, palača je ipak vrijedna tih novaca jer nam omogućava uvid u staro zdanje iz 16. stoljeća koje je mijenjalo svoj izgled kroz stoljeća, a u kojem je živjela glasovita dubrovačka obitelj Sorkočević. Svojedobno je palača Sorkočević bila najveći privatni stambeni objekt unutar zidina Dubrovnika, a baš se s drugog kata te palače na kamene ploče ulice strovalio skladatelj Luka Sorkočević počinivši samoubojstvo 11. runa 1789. godine. Otvorenjem Biskupske palače Dubrovnik je pokazao novo lice koje bi trebao vidjeti svaki njegov posjetitelj i pokazao da ne želi samo spavati na lovorikama. A pljesak zaslužuje i dubrovački biskup Mate Uzinić koji se odlučio vratiti živjeti u stari grad. A to je više od simbolike.
" A pljesak zaslužuje i dubrovački biskup ... koji se odlučio vratiti živjeti u stari grad. " Povratak Biskupa u Grad nije stvar njegove želje no obveze. Treba živjeti s vjerničkim pukom.