Da je znanje moć, slušamo već desetljećima pa je ta tvrdnja postala prilično otrcana. S druge strane govoriti o važnosti obrazovanja i stjecanja znanja u vrijeme kad visokoobrazovani iščekuju budućnost na burzi ili masovno odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom, a na važne političke dužnosti dolaze poluobrazovani, stvarno nije popularno. No, to ne znači da znanje nije bitno i da se naše hrvatsko društvo ne treba ozbiljno pozabaviti tom temom. Ali ne kroz ideološku ili interesnu prizmu kakvima svjedočimo ovih dana, kad su u pitanju aktualna reforma obrazovanja i trzavice oko njezine finalizacije! Želimo li postati toliko željeno društvo znanja, moramo razumjeti njegovu vrijednost i početi ga cijeniti.
Nekada su bile bogate one države koje su znale umrežiti vlastite prirodne izvore, rad i kapital. Međutim, svjedoci smo kako ti resursi sve brže gube na važnosti, a ključan postaje čovjek sa svojim znanjima i sposobnostima. Talentirani su ljudi u stanju i prirodno siromašne zemlje pretvoriti u moćne globalne igrače financijskog ili tehnološkog svijeta. Kako je “znanje novo bojno bolje za države, korporacije i pojedince”, poručivali su nam autori kultne knjige Funky Business još početkom ovog stoljeća.
Je li Hrvatska svjesna tih promjena i što čini kako bi uhvatila ritam s razvijenim državama te osigurala priljev, a ne odljev mozgova? Izdvojit ću barem tri činjenice koje nam ne idu u prilog kao zemlji znanja. Prije svega izdvajanja za znanost i obrazovanje daleko su ispod europskih standarda i očito tu proračunsku stavku još uvijek doživljavamo kao trošak, a ne ulaganje u budućnost.
Položaj u društvu onih koji prenose znanje i odgajaju naše nove naraštaje prilično je srozan. Često ističemo finski obrazovni sustav kao naš uzor, međutim zaboravljamo da su ondje učitelji i nastavnici dobro plaćena društvena elita, koju se iznimno poštuje u društvu. Na kraju, sustav u kojem živimo posložen je tako da u njemu nužno ne uspijevaju najobrazovaniji, najtalentiraniji ili najstručniji, već nažalost često – najpodobniji ili oni koji imaju nekakvu vezu.
Prema tome, da bismo u Hrvatskoj napravili iskorak u društvo znanja, o kojem toliko govorimo posljednjih godina, nužni su neki financijski i društveni preduvjeti, odnosno promjena mentaliteta i načina ponašanja, a ne nužno izmjene kurikuluma, pravilnika za znanstveno napredovanje ili rasterećenje školske torbe, iako su i ti segmenti sigurno važni.
Koliko je Hrvatska željna reformi i promjena na bolje, pa čak i u obrazovnom sustavu, svjedoči euforija iščekivanja stvorena oko nove kurikularne reforme, koju je pri pokretanju prošlog proljeća tadašnji ministar znanosti i obrazovanja dr. Vedran Mornar nazvao “najvećom reformom obrazovanja ikad napravljenom na ovim prostorima”. O zanimanju za promjene u obrazovanju govori i oko 35 tisuća komentara s više od 900 prosudbi institucija i stručnjaka, pristiglih tijekom stručne rasprave.
Međutim, tako velik broj sugestija, prijedloga, ali i kritika možebitno upućuje i na manjkavosti pojedinih prijedloga. Zato iznenađuje protivljenje vanjskom vrednovanju cjelovitog prijedloga, ako smo u znanstvenom sustavu već naviknuli na recenzije, od pisanja običnog znanstvenog rada pa do ocjenjivanja studijskih programa. Pritom je nužno proširiti bazu eksperata za pojedina područja kako bi izbjegli pogreške s dalekosežnim posljedicama, a politiku držati podalje (iako je i sama reforma, budimo realni, prvorazredno političko pitanje).
Iako dr. Jokić kao izvrstan komunikator nastupa poput vještog političara, a ministar Šustar kao racionalni znanstvenik, potrebno nam je manje emocija i isključivosti, a više dijaloga i argumentirane rasprave o reformi. Ništa nam neće značiti gubitak kojeg mjeseca, pa i godine (ako je riječ o najvećem zahvatu u obrazovanju od hrvatske samostalnosti) u cilju kvalitativne dorade i postizanja konsenzusa. Tim više što svi tvrde kako nam je potrebna reforma obrazovanja i da se taj proces ne smije zaustaviti.
Da su Hrvati stoljećima svjesni važnosti obrazovanja, svjedoče prva sveučilišta u ovom dijelu svijeta. Međutim, posebno mi je drago iskustvo naših čileanskih iseljenika. Dok su u drugim dijelovima svijeta masovno poticali djecu da se što prije osamostale i izuče zanat kako bi došli do svoga kruha, iseljenici u Čileu stoljećima su djeci govorili o važnosti obrazovanja. Rezultate te vizije vidimo danas.
Tamo Hrvati nisu prepoznati po teškom fizičkom radu kao drugdje, već kao društvena elita koja je svojoj novoj domovini podarila vrhunske književnike, akademike, profesore, biskupe i poslovne ljude. Znanje je ipak moć, ma koliko to otrcano zvučalo.
