Bitka za svijet u punom je jeku. Teško je razaznajemo jer su fronte disperzirane, neprijatelji različiti, ciljevi nedefinirani, savezništva iracionalna. Svijet 21. stoljeća nema jednog neprijatelja protiv kojeg bi se skupili pozitivni potencijali. Istovremeno, ovisno o kutu gledanja, zlo i dobro dinamično mijenjaju mjesta i perspektiva ispravnosti leži u oku promatrača.
Zbog toga i ne postoje čvrste uporišne točke oko kojih bi ljudi mogli namotavati individualne budućnosti i jedina činjenična globalizacijska povezanost u potpuno podrapanom svijetu jest korona. Združeni smo u zarazi, disfunkcionalno partikularni u svim ostalim segmentima. Trump i Biden upravo dovršavaju demontažu SAD-a i ako se nakon prvih izbora Trumpa i moglo smatrati incidentom, koji je na čuđenje razumnih i liberalnih odjednom pobijedio, nakon ovih izbora, bez obzira na to kakav ishod imali, nedvojbeno je da je Trump pobuna.
Lako je liberalizirati i zagovarati slobode s nekoliko milijuna u džepu, ali ako su ti oduzeli farmu, radno mjesto, izbacili te iz kuće ili ti prijeti ovrha zbog hipoteke onda ti je radikalizam jedan od rijetkih izlaza u iracionalnu slobodu. Pitanje koje tada biva važnije od svega jest tko će se prvi domoći tvoga nezadovoljstva; hoće li ga instrumentalizirati i pretvoriti u strah, gnjev, isključivost i krvožednost. Nije Trump radikalizirao stanje podjele u američkom društvu, nego je posljedica radikalizacije, učinio ju je vidljivom, dao joj je pristup političkoj fizionomiji i stvorio opasnu iluziju važenja.
S druge strane liberalizam se koprcao između milijunske lagodnosti, koju emanira holivudska beskompromisna lukrativnost i objektivne potrebe da ljevica postane glas pauperizirane srednje klase. Jednostavno; republikanci su kroz svoje redove propustili Trumpa, demokrati Sandersa nisu. No, jasno, nije to jedina bitka za svijet. Kamo sreće. Radikalni islam težište ofenzivne borbe prenosi na ulice europskih gradova pri čemu su slučajni prolaznici tretirani kao legitimne mete u džihadističkoj vendeti, dok se na tim istim europskim ulicama viju prosvjedi za i protiv pobačaja, za i protiv cijepljenja, za i protiv policijskih satova, za i protiv ravne zemlje, za i protiv Amfilohija, za i protiv za i protiv.
Jedino se nitko ne bori protiv Aleksandra Vučića. Europskoj uniji prilaze euroskeptici pa iznutra rovare protiv nje, nacionalizam iscrtava nove ili možda stare postjaltske granice, sjećanje na civilizacijsko dobro i zlo mijenja polove, bog se uporno ne želi izjasniti koja je strana ispravna i u neutralnoj poziciji nezainteresiranog promatra svoju kreaciju kako se srondava, katolici mrze papu Franju jer jedini pokušava spasiti ogrizak svijeta, a da pritom ne navještava rat drugima. Veselje ti navješćujem, puče... Ih, veselja koje se širi na sve strane.
Rusija i Kina igraju uobičajene strateške igre koje se igraju pri stvaranju ili obnovi imperija, gospodarstvo je prestalo biti globalni natjecateljski poligon i pretvara kapital u neoporeziva nositelja nacionalizama, ljudima su onemogućena putovanja na planetu koji se sve više svodi na ekran i mjerilo naših sloboda već se počelo izračunavati u inčima. Europski sjever mrzi europski jug jer vjeruje da je živio kruha bez motike, europski jug mrzi europski sjever jer je uvjeren da je na djelu osveta barbara prema civilizacijskoj kolijevci. Crni životi vrijede odjednom toliko da se zbog njih kleči na početku utakmica, ali za crne gladne afričke dječje živote ne kleči se nigdje, nikoga se ne moli za oprost, nitko se i ne brine za njih sve dok eventualno ne dođu u NBA, NFL ili počnu repati.
Licemjerje se brani dosljednošću, dosljednost se veseli licemjerju, žene ustaju protiv Istanbulske konvencije, muškarci se bore s vlastitim egom, mobilni operateri se krvavo bore da ne pokažu koliko likuju u činjenici da su se uspjeli nametnuti gdje je nužnost komuniciranja transformirana u razbijanje dosade; na telefonima se ne razmjenjuju informacije, ne samo zbog straha od prisluškivanja, nego i zato jer se nema što reći; na telefonima i društvenim mrežama sati se troše na niže od trivije. Mase se bore protiv čitanja, pojedinci se bore protiv mase, BBB se bore protiv Mamića, Torcida se bori protiv Hajduka... Svijet, dakle, jest borba po sistemu svatko sa svakim, ali se bojim da neće biti izvediv finale da pobjednik odigra s pobjednikom, a poraženi s poraženim.
U ratu svih protiv svih ne može biti pobjednika jer je neiscrpan potencijal neprijatelja kada je ekskluzivno emitiranje neprijateljstava. Kao da živimo u filmu „Dr. Strangelove“ u kojem avion s nuklearnim projektilima nekontrolirano putuje prema željenom cilju, lansiran namjerno krivo, a skupina nesuvislih birokrata u pokušajima da ga zaustavi ili bar skrene s kursa, akcelerira njegovu razarajuću misiju. Nije pogrešno strahovati za ishod kojem se tako bezvoljno predajemo kad vas se može propucati dok idete po napolitanke, ako vas uopće puste u trgovinu jer nemate masku.
Što je ostalo od svijeta o kojem smo sanjali? Što će ostati od svijeta koji se pravimo da stvaramo? Naš otisak u vremenu bit će konfuzna forenzika poretka koji za sebe nije znao nastaje li ili nestaje, koji nije bio siguran treba li usporiti ili ubrzati i koji je izlaz panično tražio u površnim i „olako obećanim brzinama“ bilo avanturista bilo proračunatih oportunista. Detekcija sustavnih problema stala je jer bi vjerojatno dovela do neželjenih spoznaja; da su temelj robovlasništva činili robovi, ne robovlasnici, da su temelj feudalizma činili kmetovi, ne feudalci, da kapitalizam čine radnici, ne kapitalisti.
Možete li zamisliti situaciju da su u krizi, recimo, Agrokora, za čiji su se opstanak deklarativno svi borili zbog 60 tisuća radnih mjesta, dakle zamislite situaciju da je 60 tisuća radnika reklo da više ne želi raditi u takvoj firmi i da odlaze iz nje. Kako bi se tada spasila kapitalistička fatamorgana i bi li na vidjelo izašla istina spašava li establišment intervencijom u kapitalističke divove doista radna mjesta ili samog sebe. Jer, kako piše Cioran, uspoređen s čovjekom koji raspolaže svojom istinom, jedinom istinom, vrag izgleda prilično jadno.
