Vjerovali ili ne, BiH tek od proteklog tjedna ima svoj mali teritorij. Veličine jednog gradića. Ustavni sud dodijelio joj je oko 86 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi u 25 općina i gradova u Republici Srpskoj. U prijevodu, 3,5 posto njezina teritorija. RS je time, s 49 posto, smanjen na 45,5 posto. Federacija je, pak, zadržala svojih 51 posto.
Ovom odlukom temelj Daytonskog sporazuma opasno je uzdrman. A srpsko-bošnjački rat rasplamsao se optužbama. Sad svi za saveznike zovu Hrvate. Bošnjački političari osmislili su plan kako preko stranaca preuzeti državu. Nekada su to radili preko visokog predstavnika (OHR). Naime, ta međunarodna institucija u BiH je iznad zakona. Može nametati svaku odluku. Učinila je to čak oko tisuću puta. Ponajviše na štetu Hrvata i Srba. Međutim, Valentin Inzko uglavnom ne koristi takve mogućnosti (bonnske ovlasti). Kad već neće Inzko, bošnjački političari za svoj su koncept razvlašćivanja suverenosti triju naroda, odnosno jačanja građanske države, pronašli neke druge strance.
Naime, u BiH je devet ustavnih sudaca: dva Hrvata, dva Srbina, dva Bošnjaka i trojica stranaca (Moldavac, Makedonka i Talijan, umjesto kojeg je sada imenovana Njemica). Rezultat glasanja najčešće je predvidiv – stranci i Bošnjaci imaju pet ruku, odnosno većinu. Kada procijene da treba nešto ukinuti, samo upute zahtjev Ustavnom sudu. A rezultat se gotovo unaprijed zna: “Kadija te tuži, kadija ti sudi”. Međutim, u najnovijoj odluci "protiv Srba" izgleda i hrvatski suci su se priklonili mišljenju svojih kolega Bošnjaka i stranaca. Oduzimanje zemlje crvena je crta preko koje Srbi neće prijeći. Žestoko traže da se iz Ustavnog suda BiH isključe stranci. Svjesni su da će, ako sada popuste, Bošnjaci ići dalje u razvlašćivanje njihova entiteta. Nakon zemlje tražit će šume, rijeke, infrastrukturu...
Malo pomalo, svakom sudskom odlukom smanjivat će im teritorij, slabjeti samostalnost, sve do konačnog ukidanja RS-a. Ustavni sud već im je neustavnim proglasio entitetski grb i himnu, Dan RS-a, a i svi gradovi i općine s “pridjevom” srpski morali su biti preimenovani. Naravno, nakon najnovije odluke BiH je utonula u novu tešku krizu iako još ni iz prethodne nije izašla. U državi u kojoj krize izrastaju jedna iz druge nije trebalo dugo čekati da politički i međunacionalni spor o integraciji u NATO savez bude zasjenjen najavom srpskih predstavnika da zbog oduzimanja zemlje neće sudjelovati u odlučivanju u državnim institucijama. Time su praktički onemogućili donošenje bilo kakvih odluka na razini BiH. Bošnjačka politika oštro je odgovorila Srbima odbacujući bilo kakvu raspravu o odlasku stranih sudaca.
Uz podsjećanje da je ovakav sastav Ustavnog suda BiH daytonska kategorija, upozoravaju da otvaranjem “daytonskog paketa” dovode u pitanje i opstanak RS-a. Pozivaju međunarodnu zajednicu da iskoristi bonnske ovlasti i sankcionira Srbe. I ova nova kriza pokazuje koliko je politika u BiH apsurdna i kontradiktorna. Bošnjački političari, kojima su puna usta suvereniteta BiH, zalažu se za intervencionizam međunarodne zajednice i zadržavanje stranaca u najvišoj sudskoj instituciji iste te “suverene BiH”. Jednako tako, uglas ponavljaju kako se odluke Ustavnog suda BiH moraju provoditi, a sami opstruiraju provedbu jedne od njih kojima je naložena izmjena Izbornog zakona.
Kontradiktorno je i ponašanje srpskih političara koji već godinama zagovaraju “dosljednu primjenu” Daytonskog sporazuma, a onda ultimativno traže izmjenu njegove odredbe kojom se regulira sastav Ustavnog suda BiH. Kao i u svim dosadašnjim sukobima srpske i bošnjačke politike, Hrvati su i ovog puta dovedeni u poziciju svrstavanja na jednu ili drugu stranu, odnosno zamjeranja ili Srbima ili Bošnjacima. U državi triju naroda udruživanje dvaju protiv jednoga ne može donijeti ništa dobroga. Hrvati svoju četvrt stoljeća dugu borbu za jednakopravnost s drugim dvama narodima mogu dobiti samo ako budu jednako jačali veze i sa Srbima i s Bošnjacima. Hrvatska nacionalna stremljenja upravo su negdje između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma. Federalizam koji zagovaraju Hrvati je kompromis.
To je sredina puta između nacionalnih polova na kojima danas stoje srpska i bošnjačka politika u BiH. Žele li svi dogovor i kompromis u BiH, naći će se negdje oko hrvatske pozicije. To “negdje oko” znači da i Hrvati trebaju biti spremni na to da im se sve želje neće ostvariti. Mogućnost izbora svojih predstavnika i prestanak majorizacije mogli bi ih zadovoljiti. Još samo da u to uvjere i tri strana suca iz Njemačke, Moldavije i Makedonije. Oni su gospodari države kojoj su samo jednom odlukom dodijelili 3,5 posto teritorija. Samo, nisam siguran znaju li stranci da se na Balkanu zemlja ne dobiva olovkom, već brani oružjem. Makar bila i poljoprivredna.
