Troje moćnih, no rastom omanjih svjetskih lidera, Hollande, Merkel i Putin smjestili su se u sredini, s desne strane nalazio se visoki Porošenko, a s lijeve strane veliki, nasmijani, brkati domaćin, Aleksandar Lukašenko. Prizor je to sa službenog fotografiranja sastanka u Minsku, sastanka na kojemu je trebao biti dogovoren konačni mir u Ukrajini. Hoće li mir zavladati ovom zemljom tek ostaje da se vidi, ali sigurno je kako je dobitak od ovog susreta izvukla Bjelorusija i njezin predsjednik kojega su donedavno zapadni mediji nazivali "posljednjim diktatorom Europe".
Do prije godinu dana njemačka kancelarka Angela Merkel ne bi se udostojila ni razgovarati s čovjekom u čijoj se zemlji ljudska prava nemilosrdno gaze, a sada sa širokim osmijehom na licu od njega prima cvijeće na poklon. Koristeći situaciju u Ukrajini, Aleksandar Lukašenko gotovo preko noći od diktatora postao je mirotvorac Europe i najčvršći most između Istoka i Zapada.
Koliko god neomiljen na zapadu bio, pokazalo se kako je Lukašenko u posljednjih četvrt stoljeća, koliko se nalazi na čelu Bjelorusije, vodio prilično promišljenu politiku. Politiku koja je osigurala njegov opstanak na vrhu zemlje i gotovo neograničenu vlast, ali i relativnu ekonomsku stabilnost građanima Bjelorusije koji nikada nisu prolazili socijalnu kalvariju kakvu su devedesetih prolazili građani Rusije kao i dobrog dijela zemalja nastalih raspadom SSSR-a.
Gradio povjerenje Kijeva
Kao što je promišljeno godinama gradio svoju poziciju apsolutnog vlastodršca unutar zemlje, Lukašenko je u posljednjih godinu dana počeo graditi i temelj kako bi si poboljšao i vanjskopolitičku poziciju. I to na račun sukoba u Ukrajini.
– Već na početku sukoba moglo se očekivati da će jedna od zemalja tamošnjeg okruženja preuzeti ulogu posrednika između dviju sukobljenih strana. Lukašenko je smišljeno krenuo na izgradnju povjerenja i u Moskvi i u Kijevu kako bi došao do ove pozicije – drži dr. Boško Picula, predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije. Iako je godinama vrlo blizak Moskvi, još od samog početka sukoba na području istočne Ukrajine Lukašenko je zastupao stavove Kijeva. Tvrdio je kako je referendum koji su provodili pobunjenici na istoku zemlje nelegalan, kako je ideja federalizacije Ukrajine promašena. Istovremeno je i dalje bio vrlo blizak Moskvi, iako su povremeno bjeloruski mediji donosili kritički usmjerene članke prema Kremlju. Bila je to, najvjerojatnije, šminka za javnost kako bi se načinio svojevrsni balans i steklo povjerenje ukrajinske strane. Taktika je upalila.
– Lukašenka su u ovome trenutku i Rusija i Ukrajina ocijenile ne kao najmanje loše, već čak kao optimalno rješenje za posrednika. Ne treba sumnjati kako je bjeloruski predsjednik dobro iskoristio ovu poziciju da bi ojačao svoj položaj na zapadu – kaže dr. Picula. I to je potpuno točno. Dok su Lukašenku prije četiri godine zemlje Europske unije uvodile sankcije braneći mu dolazak na njihovo tlo, sada bjeloruskog predsjednika drže sasvim pogodnom vezom do Putina.
Lukašenko je na zao glas u zapadnoj Europi došao još početkom devedesetih kada je, osvojivši prvi put predsjedničke izbore, zaustavio privatizaciju i zakočio demokratske procese koji su se počeli razmahivati u zemljama istočne Europe i nekadašnjeg sovjetskog bloka. Većina poduzeća i danas je u državnom vlasništvu, bjeloruski predsjednik ima gotovo neograničenu moć, uključujući i moć raspuštanja parlamenta, a opozicija postoji samo na papiru. I u zatvoru.
I Hugo Chavez ga je volio
Naime, dvojica Lukašenkovih protukandidata koji su mu se suprotstavili na posljednjim izborima nalaze se danas u zatvoru kamo su strpani na nekoliko godina zbog izazivanja nereda. Svoga sina Lukašenko odgaja za nasljednika i vlada poput cara, a osnovna poluga vlasti mu je KGB, sigurnosna služba koja i danas nosi isto ime kao i u vrijeme SSSR-a. Posjetitelj u Minsku danas ima osjećaj da se nalazi u Moskvi negdje sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, u jeku vladavine Brežnjeva. Police trgovina više su prazne nego pune, na ulicama voze lade i moskviči, internet je znatno ograničen, Wi Fi veza gotovo i nema. Sve komunikacije se nadziru, blogovi su kontrolirani, cijeli niz stranica poput YouTubea ili Facebooka žestoko je cenzuriran. Ipak, s druge strane, građani Bjelorusije nikad nisu prolazili patnje, izrazitu bijedu, siromaštvo, pa čak i glad koje su prolazili građani ostalih zemalja nekadašnjeg SSSR-a. Nezaposlenosti gotovo i nema, u ovome trenutku bez posla je 0,6 posto radno sposobnih Bjelorusa. Primanja nisu velika, ali su dostatna da se preživi mjesec, zdravstvo i školstvo su besplatni. Kao i vrijeme SSSR-a, zaposlenici u državnim tvrtkama mogu očekivati da će im biti dodijeljen stan.
Kolika je danas stvarna podrška Lukašenku unutar bjeloruskog društva teško je reći. Službene statistike govore kako "tatica", kako Lukašenka kolokvijalno nazivaju, na izborima dobiva oko 75 posto glasova, pri čemu na glasanje izlazi više od 90 posto upisanih birača. Ove su brojke vjerojatno napuhane i njegova potpora nešto je manja, ali ne i nužno manja. Jer prosječnom Bjelorusu vjerojatno manje znači činjenica da nema potpuno slobodan izbor vladajuće elite nego činjenica da mu je osiguran posao i stambeno pitanje te školovanje za njegovu djecu.
Aleksandru Lukašenku je Europska unija čak dva puta uvodila zabranu putovanja na njihovo tlo. Prva zabrana bila je na snazi od sredine devedesetih do 2008. godine, a druga, koja je i sada na snazi, uvedena je 2011., nakon posljednjih predsjedničkih izbora koje su strani promatrači ocijenili farsom. Možda se na prvi pogled čini kako Lukašenku nije stalo do vanjske politike i odnosa sa zapadom jer se uvijek mogao osloniti na veću ili manju podršku Rusije. No povremene izlete na vanjskopolitičku scenu Lukašenko izvodi već godinama. Tako je jedna od njegovih inicijativa bila i 1999. da se Bjelorusija, Rusija i Srbija udruže u jednu zemlju, što je odbijeno i u Beogradu i u Moskvi. S druge strane Lukašenkov pristup ne samo vanjskoj već i unutrašnjoj politici cijenio je i nekadašnji predsjednik Venezuele Hugo Chavez, baš kao i Kinezi koji ga drže "predsjednikom kojem ne nedostaje napretka." Vanjskopolitičke igre koje bjeloruski predsjednik povremeno izvodi nisu donosile nekog velikog učinka. Do sada. U samo pola godine Aleksandar Lukašenko potiho je prešao iz uloge posljednjeg europskog diktatora u ulogu spone Istoka i Zapada, što će zasigurno pokrenuti i izdašnu pomoć Europe Bjelorusiji. Od ukrajinske krize svi profitiraju. Osim Ukrajine.
U toj skupini,je samo Putin velikan,sve ostalo su srednja klasa.........