Nakon dugogodišnje kontemplacije, Tony Blair došao je do zaključka te skupio snagu i otvoreno kazao da su intervencija u Iraku i rušenje Sadama Huseina izravno povezani s nastankom Islamske države. Blair je bio jasan – da nije bilo rata u Iraku i svega onoga što je nakon toga uslijedilo, ne bi bilo ni Islamske države! Time je on, barem na simboličkoj razini, preuzeo odgovornost za svoju nepromišljenu odluku iz 2003. Sve do prije nekoliko dana uporno je odbijao povezati rat u Iraku i ISIL iako je već početkom 2004. imao izvješća s terena koja su nedvosmisleno opisivala što se događa i kamo sve to ide. Njemu je već tada bilo jasno da je zajedno s Bushom sudjelovao u nečemu što je potkopalo same temelje ionako krhke ravnoteže u široj regiji Bliskoga istoka.
Još u ožujku 2004. godine, kada je grupacija koju smo tada nazivali iračkim pobunjenicima, u Falluji ubila četvoricu privatnika koji su radili za američku tvrtku Blackwater, tako što su ih prvo spalili, pa onda njihova izgorjela tijela objesili na most u tome gradu, bilo je jasno da je to zametak nečega što bi se moglo oteti kontroli. Otad pa do sredine 2013. te grupe prošle su čitav niz inkarnacija. Njihovo djelovanje u Iraku i nije bilo previše vidljivo običnom čovjeku na zapadu koji putem medija prati što se događa u svijetu. Sjećam se razdoblja kada sam si neprekidno postavljala pitanja zašto su zbivanja u Iraku zamagljena i zašto su se mediji na neki čudan način prestali baviti događajima u toj zemlji. Upravo zbog te medijske blokadice neupućenom gledatelju sa zapada činilo se da je ISIL pao s neba zajedno s oružjem. No Blairove izjave svjedočanstvo su da se jako dobro znalo za sve te transformacije koje su na kraju iznjedrile ISIL.
Otprije godinu i pol mediji se intenzivno bave kalifatom, ratom u Siriji, izbjegličkim valom koji udara po Europi... I dok su svjetski mediji koncentrirani na ove teme, u sjeni se već zakotrljala nova nevolja. Već tjednima se govori o početku treće palestinske intifade. Međusobno nasilje između Izraela i Palestinaca zahuktava se već nekoliko mjeseci i samo je pitanje trenutka kada će ono u toj mjeri eskalirati da se pretvori u pravi, rasni rat. Premijer Netanyahu još od proljeća iskušava Palestince, testira koju mjeru nasilja i ponižavanja mogu tolerirati i što bi mogla biti kap koja će im preliti čašu. Već mjesecima premijer vojnom pratnjom osigurava dolazak ultraortodoksnih Židova u Al-Aqsu, i to petkom kada se u džamiji održava molitva. Izraelski vojnici iz bogomolje izbacuju Palestince kako bi ultraortodoksni Židovi, na mjestu na kojem je do prije dvije tisuće godina stajao drugi židovski hram, mogli obavljati talmudske obrede. Još početkom rujna palestinski predsjednik Mahmud Abbas Netanyahua je upozorio da drži šibicu iznad rezervoara s benzinom i da Palestinci na kraju neće imati izbora. Zaredali su napadi po Izraelu, a u svemu tome najzanimljivije je to da su za nasiljem posegnuli mladi Palestinci koji su do sada bili gotovo apolitični i potpuno neproblematični.
Mogli bismo reći da je to mladež koju nije zanimala ni politika ni vjera, već isključivo mogućnost da živi normalno, da se školuje i da pred sobom ima budućnost. To su mladi ljudi koji bi se vjerojatno našli na balkanskoj izbjegličkoj ruti da mogu nekako izaći izvan granica Zapadne obale ili iz Pojasa Gaze. Kako ne mogu, nasilje je postalo metoda kojom svijet upozoravaju na sebe i na činjenicu da su oni već treća ili četvrta generacija koja živi u potpunoj besperspektivnosti.
Tony Blair, koji je u svibnju, nakon osam godina, dao ostavku na mjesto mirovnog izaslanika za Bliski istok, vjerojatno je shvatio da Irak nije njegov jedini grijeh. Osam godina bio je u poziciji da nešto učini, a nije učinio ništa. I toga je potpuno svjestan, kao što je svjestan toga da je rat u Iraku proizveo ISIL. No od toga kajanja i izjava nema nikakve koristi. Čini se da požar koji je zahvatio taj dio svijeta više nitko ne može na pravi način ugasiti.
>> Blair: Žao mi je zbog pogrešaka tijekom invazije na Irak
>> Ovo je čovjek koji je predvidio izbjegličku krizu
Ratni zločinac i ljudska nakaza,kriva za smrt stotina tisuća ljudi.Takvi kao on su proganjali Gotovinu i druge hrvatske generale.