Da, naravno, kada se kaže generacija ‘67., još ima onih koji će naizust ispaliti cijelu postavu. A u njoj je najdulji staž ostvario par centarhalfova koji su Dinamu donijeli podjednako koliko i golovi sjajnog navalnog i veznog reda.Ramljak i Blašković bili su garancija da će prema ionako sigurnom Škoriću proći malo toga. Filip Blašković Šiljo prisjetit će se Zebecovih riječi:
– Ja od vas živim, i od Ramljaka, Brnčića, ne od ovih naprijed…Zaista, glavne su odlike Blaškovićeve bile beskompromisna borbenost i pouzdanost. Bio je neprelazan. Ali to ga ne čini manje zanimljivim od tadašnjih Dinamovih zvijezda. Pouzdani je centarhalf, dapače, čovjek s jednom od bogatijih nogometnih karijera u generaciji. Samo je nekoliko igrača imalo priliku igrati s Lamzom, Belinom, Zambatom i ostalima, a onda i s Cicom Kranjčarom i Velimirom Zajecom, barem u njihovim počecima.
– Nema nikakve sumnje, od igrača te generacije ‘67. mogao je igrati jedino Cico Kranjčar! Bio je zaista svjetski igrač, ali i sjajnih ljudskih kvaliteta. On i Bručić učinili su od Rapida ono što je Rapid onda bio, a prava je šteta te famozne zabrane odlaska vani jer bi u suprotnom sigurno igrao u daleko većem klubu – konkretan je Filip Blašković (69).
A u momčad pobjednika Kupa velesajamskih gradova bilo je teško ući.
– Dinamo je u Slavonskom Brodu, gdje sam igrao za BSK, imao povjerenika Štefa Mađara koji me preporučio. No, spazili su me i u onda izuzetno jakom Zagrebu pa su me i pozvali da im se pridružim u utakmicama Intertoto kupa, tada je sudionik imao pravo na tri pojačanja. Nisam igrao pa sam se vratio. Prednost su imali zagrebački igrači, ali tada po mene dolazi Dražan Jerković. Ipak, nisam odmah igrao, bio sam rezerva pet mjeseci sve do utakmice Dinama i SSSR-a s Jašinom i Metrevelijem u sklopu njihovih priprema za SP. Naime, Oskar Jazbinšek, koji je bio trener uz Milana Antolkovića jer se čekalo Zebeca, zamijenio je popise igrača pa smo prvo poluvrijeme na teren izašli mi, pogrešni! Odigrao sam fantastično, poluvrijeme je završilo 2:2. Ali i kod Zebeca sam morao čekati, treba znati da nije bilo kartona u to vrijeme, no prva prilika bila je moja – u momčadi sam ostao deset godina – prisjeća se Šiljo te ističe još jednu zanimljivost – jedinu službenu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je baš protiv SSSR-a.
– Ma, zvali su me nekoliko puta, ali ja sam odbijao kada bih vidio da neću igrati. I tada me Mitić zvao naknadno, no bila je još jedna stvar. Kako me Otto Hoffman jako volio, tako mi je u ugovor stavio da ću, ako odigram i minutu za reprezentaciju, dobiti pet milijuna dinara. Odigrao sam poluvrijeme, Jevtić se uhvatio za mišić i ja sam ušao – prisjeća se.
Pobijedio Real na Bernabeu
– O Kupu velesajamskih gradova sve je rečeno. Nije to bilo kao danas, igrale su 64 momčadi na ispadanje, morao si zaista biti najbolji u svakom trenutku. Leeds je koštalo to što nas je podcijenio, igrali su tipično engleski, a takvom igrom nisu nam mogli ništa. U generaciji ‘67. bili su i najveći domaći igrači s kojima sam igrao, Lamza, Belin i Zambata. Imao sam sreće što sam te 1974. igrao još jednu veliku utakmicu. Real Madrid predstavljao je Miljana Miljanića kao trenera i novu momčad u kojoj su bili Pirri, Del Bosque, Breitner, Netzer... Mi smo bili suparnik pred 125.000 ljudi na Bernabeu. Del Bosque je zabio dva gola, međutim dojam je bio kako to sve zapravo nije ništa specijalno. Otišli smo kući s pobjedom 4:3 – prisjeća se.
No, trener koji je vodio Dinamovu momčad u tom razdoblju Mirko Bazić odlučuje se za mlađe igrače koje je i sam vodio kroz niže kategorije te tako označava kraj Blaškovićeva igranja u Dinamu.
– Imao sam u tom trenutku 1976. godine 490 utakmica za Dinamo. Politika je bila da se nakon 500 utakmica isplaćuje premija od milijun dinara, ogroman novac kada se zna da je službenička plaća bila 150-200.000 dinara godišnje. Bazić je rekao da ću novac dobiti, ali da više neću igrati za Dinamo. Mogao sam drugdje, ali ne u Jugoslaviji. Morao sam potpisati da neću igrati za klubove najvišeg ranga pa sam tako vikendima znao otići odigrati za BSK. To je za mene bilo to – sjetno će.
Ali, Blašković još u dobrim igračkim godinama dobiva priliku igrati u novoosnovanoj Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi, NASL-u.
– Bio je to poziv za Toronto Croatiju. Financirali su ga lokalni Hrvati, imućniji ljudi između njih 75.000 koliko je tada živjelo u Torontu. Plaćalo se odlično, dobivao sam 15.000 dolara za tri mjeseca igranja, toliko koliko sam u Dinamu zarađivao za četiri godine! Ali, ni to nije bilo ništa prema onome koliko je zarađivao naš najbolji igrač Eusébio. Iako već dosta načet ozljedama u ligi u kojoj je trebao vladati Cosmos s Peléom i Beckenbaureom, briljirao je. Hrvate je posebno volio, naučio i dosta hrvatskog, pokoju psovku, pa čak i “Vilu Velebita” koju ga je naučio Grnja. Osim njih, tu su bili i Lukačević, Cukon iz Rijeke, Kocijančić, brat Safeta Sušića Sead, jednu sezonu i Drago Vabec, Biljecki, Šutevski, Nijemac Sunnholz koji je igrao za Bayern, čak i Velaszquez, nekadašnji kapetan Reala iz Madrida. Po dozvolu za igranje trebalo je ići u nogometni savez u Beograd i oni su je bez problema i davali. Povratak je njima bio interesantniji, svaki put bi nam rekli: “Nema problema, znamo s kim ste se družili i gdje ste bili” – govori Filip Blašković.
Eusébio nije volio Pelea...
– Eusébiju je uvijek nekako bilo krivo što su Peléa proglašavali najboljim igračem, iako Pelé doista jest bio najbolji. Tim više mu je ta neočekivana pobjeda u NASL prvenstvu bila velika satisfakcija. U finalu protiv Seattlea, u kojem je tada igrao i Harry Redknapp, postigao je sjajan gol iz slobodnog udarca koji je i danas za anale. Zanimljivo, na televiziji sam vidio rušenje te iste Kingdome Arene u kojoj smo postali prvaci. Novine su tada pisale kako je to mogla pobijediti momčad koja izgleda kao da je skupljena na kolodvoru. I još s drukčijim pravilima gdje nije bilo klasičnog 11-erca, nego se napadalo gol sa 30 metara, zaleđe nije vrijedilo iza 20 metara od gola pa se nije moglo igrati s čistačem, tereni su bili od plastične trave, vrijedio je zlatni gol u produžecima 2 puta 15 minuta, igralo se i na bejzbolskim stadionima gdje sam sa svojim “iksericama” zaradio i ozljedu na zemljanom humku koji se nije smjelo poravnati! – prisjeća se lijepe uspomene Blašković dodajući kako je posebno ponosan na zapis Marina Sopte u knjizi “Sveto ime Croatia“ gdje stoji: “Svojom igrom, a osobito utjecajem na suigrače na terenu i izvan njega, presudno je pridonio da Croatia osvoji titulu prvaka Sjevernoameričke nogometne lige.
Taj je uspjeh senzacionalno odjeknuo, ne samo u sportskim krugovima SAD-a i Kanade nego i diljem svijeta.”
– Današnji nogomet? Pa nema se tu što reći, sa svojih 1,83 bio bih valjda među nižima i slabijima, toliko se to promijenilo u odnosu na naše vrijeme, nema dvojbi Šiljo Blašković kojega, kao i ostale mu kolege, za Dinamo i dalje vežu redovita okupljanja, ali i dokumentirana sjećanja. Filip Blašković je, moglo bi se reći, neslužbeni enciklopedist generacije.
– Nogomet je u obitelji, vole ga i unuci, sin je nešto igrao u Dinamu, sada radi u ZNS-u. Sačuvao sam nekih 400 vrijednih fotografija, za svaku točno znam s koje je utakmice, iz kojeg je točno trenutka, svake se utakmice sjećam, na svakoj utakmici znam kako je pao koji gol. Da ne govorim kako te fotografije svjedoče uvijek punim tribinama – ponosno će Filip Šiljo Blašković.
Sasvim točno, jer na svakom će okupljanju generacije jedan od najpouzdanijih Dinamovih igrača u povijesti pronaći novi detalj iz svoje kolekcije almanaha i knjiga. Neprocjenjivo.
>>Za naš Dinamo: Nažalost, sve anomalije dolaze iz našeg kluba. Sramimo se!
Skoric; Brncic, Blaskovic, Ramljak, Gracanin; Lamza, Belin, Gucmirtl; Rora, Zambata i Cercek. (igrali su jos Novak i Jukic.