Branislav Kerac jedan je od najznačajnijih predstavnika jugoslavenskog stripa iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj Vojvođanin, koji je crtao legendarne strip-junake Cat Claw, Kobru i Bleka, prošlog je tjedna posjetio striparnicu Lastan u Zagrebu. U razgovoru s njim podsjetili smo se na zlatno razdoblje stripa na ovim prostorima, na najznačajnije strip-junake, ali i na veliko suparništvo tada dvije najveće strip-zvijezde – Velikog Bleka i Zagora. Iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno djeluje podatak da je Blek bio komercijalniji od Zagora.
– Blek je tih zlatnih godina bio najprodavaniji, što dakako ne znači da je bio i najbolji. On je zapravo “vukao” izdavačku kuću Dnevnik iz Novog Sada koja je izdavala sve te Bonellijeve junake. Blek je bio manje popularan od Zagora, ali je imao veću nakladu.
– Kako je to moguće?
– Pa Blek je jednostavno imao više kupaca, ali nikada nije stekao kultni status poput Zagora iz jednostavnog razloga jer je Bleka čitala mlađa publika. Blek je tako koncipiran – jednostavan, naivan, s crno-bijelim odnosima i jednostavnim porukama. Zagor je već stepenica više. Ako je Bleka čitala publika od sedam do 13, onda je Zagor bio za one od 15 godina naviše. I tek nakon Zagora dolaze ozbiljniji junaci, pa i alkoholičari kao što su Mister No ili neobični tipovi poput Dylana Doga ili Kena Parkera. Mi smo svi tek sa 20 godina shvaćali koliko je Ken Paker ozbiljan strip u odnosu na ostale – kaže ovaj strip-crtač.
Mlađa populacija
Još nevjerojatnije zvuči naklada Bleka – prodavao se po broju do 100.000 primjeraka. Kad god bi se na kioscima pojavila naslovnica s plavim snagatorom, strip bi planuo.
– Blek je bio junak, ali zapravo običan čovjek, dok je Zagor već bio neka vrsta superheroja. Mislim da je Zagor zato i došao do kultnog statusa, ali ipak nije u nakladi mogao stići Bleka. Jednostavno je ta mlađa populacija bila daleko brojnija. A njihovo je suparništvo sasvim logično. To je kao suparništvo Purplea i Zeppelina ili Beatlesa i Stonesa. Blek je jednostavan i lako shvatljiv zato što promovira stvari koje se inače mogu naći i u obliku deset Božjih zapovijedi: znači: ne ubij, ne ukradi, nemoj ljubiti tuđe žene... Zagor pak u sebi sadrži elemente fantastike. Pa onda uzmimo u obzir i da je Zagor western verzija. Znači Tarzan u neobičnoj majici. Ali on zbog te blage složenosti zahtijeva nešto zreliju publiku koja je, usput, odrasla na Bleku – kaže Kerac.
Kako Talijani, u trenutku kad je jugoslavensko tržište gutalo sve o Bleku, nisu mogli izbacivati više stripova, u izdavačkoj kući Dnevnik tada su odlučili napraviti jugoslavenskog Bleka. Dnevnik je otkupio licenciju i Bleka su počeli raditi domaći autori.
– Bio sam neka vrsta supervizora za ostale autore i odlučio sam raditi Bleka na neki sasvim novi način. I Cat Claw i Cobru pretočio sam u tog Bleka, koji se drugačije ponašao. To više nisu bile naivne priče, u mom se Bleku prvi put eksplicitno pojavljuje krv koja je bila zabranjena u klasičnom Bleku i prvi put su uvedene scene seksa. Potom, bila je prisutna kritika porobljavanja i istrebljivanja Indijanaca u Americi. Tu je bilo i manje patriotizma koji se isticao u svakoj epizodi. Bleka sam sveo na individuu. Smanjio sam i ulogu komičnih likova, profesora Okultisa i Rodija, koji su mi samo smetali i nikada mi se nisu ni sviđali. Bleka sam čak i oženio.
Bez obzira na ove promjene, i domaći je Blek imao sjajan prolaz na tržištu. Publika je bila gladna i nije se previše obazirala na promjene. Nije joj uopće bilo bitno crta li Bleka Jean-Yves Mitton ili Bane Kerac. Bitno im je bilo da imaju 60 stranica svakog mjeseca.
Nostalgičari u akciji
– Naše su epizode bile manje naivne jer ih je većinom pisao Toza Obradović, ozbiljniji scenarist. Do tada se manje-više Blek svodio na to da traperi idu šumom, naiđu na crvene mundire, onda ih oni izmlate pa se tu pojavi neki izdajnik u traperskom logoru, oni jedva otkriju izdajnika koji, naravno, pobjegne, a oni kažu “osvetit ćemo ti se u sljedećem nastavku”. I tako u beskraj. Naše su priče bile zatvorene cjeline i to se publici jako sviđalo – kaže Kerac.
Smatra da je strip na ovim prostorima posrnuo zbog raspada tržišta od 20 milijuna ljudi. Ali posljednjih su se godina pojavili nostalgičari, poput striparnice Lastan, koji su strip vratili iz mrtvih. Nakon dvije-tri generacije odrasle bez stripova, sada uz junake iz 70-ih i 80-ih godina odrastaju i klinci u 21. stoljeću. I dakako, danas su svi sretni ako se roman proda u tisuću primjeraka. To je uspjeh. Inače, u kolovozu će u strip reviji Večernjeg lista izaći dosad neobjavljena epizoda Cat Claw koju je crtao Branislav Kerac.
Zapravo je prilično bio bitan taj prijelaz s talijanskog na domaćeg Bleka. Gledano unatrag, sjećam se da sam u jednom trenutku opazio (i to je bio vrlo nagli prijelaz) da se kvaliteta tog stripa doslovce srozala: broj sličica po stranici naglo se i dramatično smanjio, kvaliteta crteža je jednako dramatično opala, a umjesto Blekovog miroljubivog izraza lica najednom se u prvom planu počelo pojavljivati nešto iskeženo, s nekakvim izrazima punim bijesa, mržnje i tome sličnog. Tada sam ga prestao čitati. Prijatelj koji je bio jednak ljubitelj stripa nastavio je s čitanjem još neko vrijeme - do prve scene Blekovog spolnog odnosa (ovo mi je "bogohulno" čak i napisati!), nakon čega nikad više ni jedan noviji broj Bleka nije uzeo u ruke. Dakle, i te kako se osjetio taj prijelaz. A podatak o manje patriotizma i više individualnosti u domaćoj verziji je jednostavno žalostan. Zar im je toliko smetalo domoljublje da su ga čak i iz stripa imali potrebu micati? Bože, u kakvoj smo mi to tvorevini živjeli...