Fina je nedavno objavila kako je u djelatnosti kockanja i klađenja, 2016. ostvaren najveći ukupan prihod u posljednjih 16 godina od gotovo 2,7 milijardi kuna, tri puta veći nego 2001.! Koliko ode na on-line kockanje nije poznato. Je li kockanje, koje buja u Hrvatskoj, uzrok ili posljedica blokade računa građana?
Iako se istodobno možemo pitati o kakvoj slobodi, ravnopravnosti i vlasti naroda zajamčenoj Ustavom govorimo, ako imamo 320.000 građana s blokiranim računima zbog duga od 42,76 milijardi kuna. U posljednjih pet godina broj blokiranih narastao je za gotovo 80 tisuća, a dug za 26 milijardi kuna. Istodobno se broj blokiranih poslovnih subjekata od 72 smanjio na 24 tisuće, a dug od 44 na 14 milijardi kuna, s tim da je u 8959 predstečajnih predmeta prijavljeno ukupno 82,4 milijarde kuna potraživanja.
U Hrvatskoj smo očigledno stvorili “kulturu dugova”. To je posljedica i životne filozofije Hrvata “lako ćemo” uz oslanjanje na “tuđe račune”. Ipak, brutalne su brojke neočekivane za zemlju u kojoj se svakodnevno toliko puta u molitvama izgovara “i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, nakon toliko oprosta dugova, a sada se i deveti put od 2010. pokušava naći spasonosno rješenje za ovršne dužnike.
Premda je ministar Dražen Bošnjaković u pravu što inzistira na cjelovitom rješenju, a za to treba vremena, jao si ga njemu ako i novi ovršni zakon, treći od 2010. ne dovede do smanjenja dužničke statistike i troškova, koliko god bi to trebao najmanje biti njegov problem, već prije svega gospodarski, socijalni pa i odgojni problem jer je očigledno da Hrvati uz objektivne okolnosti ipak imaju problema i s financijskom nepismenošću i životnim navikama.
Nakon svih zakonskih i medijskih kampanja zbog “nepravednog” Ovršnog zakona, pitanje je znamo li uopće o čemu govorimo. Navodno na dug od 42 milijarde tek treba dodati trošak postupka naplate i kamate, premda je i predsjednica države koristila medijski podatak o samo osam milijardi kuna glavnice od ukupnog duga. U tom bi slučaju bilo ako potaći povrat dugova, ali opet je li to moguće retroaktivno?
Što znamo i što nam govori struktura blokiranih? Koliko je među njima bivših vjerovnika kojima je recimo u predstečajnim nagodbama njegovom veličanstvu dužniku otpisan dobar dio duga, te koliko je zbog toga izgubljeno radnih mjesta kako bi bila navodno spašena radna mjesta privilegiranih dužnika koje i dalje vodi ista ekipa koja ih je dovela u takvo stanje? Pojedine turobne dužničke priče koje iziskuju humaniji pristup vjerovnika i države, to više gdje se može govoriti o podijeljenoj odgovornosti, ne govore ništa o cjelini problema.
Kao što su predstečajne nagodbe proizvele niz novih nepravdi i potencijalno koruptivnih rješenja, tako valja voditi računa i da novi ovršni zakon i pojedina rješenja ne proizvedu nove nepravde. Ne može se država jednako angažirati u odnosu na blokirane koji su se beskrupuloznim postupcima doveli u takvo stanje. Jedno je kad “viša sila” ili gubitak posla dužnika dovede u stanje blokade u odnosu na dug koji je nastao radi egzistencijalnih potreba, a drugo kad je dug proizvela žeđ za luksuzom.
Nerijetko čitamo u medijima o komunalnom dugu koji se uz troškove nekoliko puta uvećao, pa čak i u slučajevima gdje je očigledno dužnik redovito kroz dulje razdoblje prije i nakon nastanka duga redovno podmirivao svoje obveze. Tu je očito riječ o nedopustivoj razini komunikacije i zloupotrebi sustava radi neprimjerenog discipliniranja dužnika i tu bi relativno jednostavno trebalo naći rješenje.
Međutim, komunalni dugovi sudjeluju s niti jedan posto u vrijednosti dugova blokiranih, 2,7% su telekomunikacijski dugovi, dugovi državi su 10,7%, a najveći dio dugova otpada na financijske usluge, uglavnom prema bankama (44,77%) i gotovo trećina su dugovi u kojima su vjerovnici sami građani i tvrtke. Tu jedino postoji mogućnost istražiti jesu li troškovi Fine, javnih bilježnika i odvjetnika, objektivni i mogu li se zamijeniti nekim jeftinijim državnim sustavom.
Ali trošak ne bi smio biti prebačen na porezne obveznike, po uzoru na populistička rješenja kakva smo imali u pogodovanju nekim drugim dužnicima. Nadalje, očigledno ne može isto rješenje biti za 108.871 građana s dugom do 10.000 kuna koji ukupno duguju 407 milijuna kuna, i za 4714 “milijunaša” čiji je ukupni dug od 22 milijarde kuna, i veći nego od svih ostalih blokiranih, prema podacima Fine za studeni 2017. Među “milijunašima” najviše ih je s računima blokiranim dulje od godinu dana, a za pretpostaviti je i da su mnogi na listi poreznih dužnika. U odnosu na njih pravo je pitanje kako pomoći državi da što prije naplati dug ili njih i tvrtku skine s liste.
Bude uvjek nepravde ali to su izuzetci. Dugovi se moraju vracati inace mozemo zatvoriti cijelu drzavu i baciti kljuc. Ako dugujes 1000 Kuna i ne zelis vratiti jer si pametniji od onih koji vracaju. Naravno da obradjivanje i potraznja toga duga kosta vrijeme i novca. Normalno da na kraju moras vratiti dosta vise nego da si bio "glup" kao svi ostali koji vracaju ono sto su posudili. Da zakonodavac ovako ne reagira svi bi probali izbjeci vracanje dugova. Slicno kao i sa nelegalnom gradnjom i devastiranjem okolisa ruznim ilegalno sklempanim kucetinama.