Među 20.000 snimki terorističkog pokolja u Beču, koje je dobila policija od građana, ima i jedna koja pokazuje sljedeće: džihadist odjeven u bijelo, s crnom krabuljom na glavi, trči uličicom i nasumce puca iz kalašnjikova, a netko s gornjeg kata za njim viče: “Arschloch”. Ta njemačka uvreda znači isto što i “asshole” na engleskom, a kod nas bi najbliži ekvivalent bio “seronjo”, iako ima i drugih mogućnosti.
Ta žestina bečkog odgovora podsjetila me na vic koji priča Đorđe Balašević na koncertima. U Novom Sadu svi dođu na utakmicu, sjednu, naslone se na kišobrane – svi ih nose jer nikad ne znaš kad bi kiša mogla naići – i nitko ništa ne govori. Cijelu utakmicu mrtva tišina, i tek negdje u 84. minuti jedan gledatelj ustane i promrsi: “Santrače, pizdo!”. A svi okolo klimaju glavama i potvrđuju, dobro mu je rekao.
Od Novog Sada do Beča ima mnogo kilometara i država, ali to je taj isti austrougarski mentalitet, ironičan i bezopasan, čiji su kod nas bili oličenje Bobi i Rudi. Pojavili su se 1953. u satiričkom listu „Koprive“ i odmah su bili retro: trbušasti Bobi, s obveznim monoklom, i nosati i štrkljasti Rudi, u odijelima i s kravatama, stilizirani kao međuratne ilustracije Hašekova “Dobrog vojaka Švejka”. Bobi i Rudi odlazili su u kazalište i jahali konje, čitali klasike i pohodili kavane, a ujak, kojeg stalno spominju, zove se Moritz – bili su ostatak građanskog društva koje je malo-pomalo nestajalo. A kad je posve nestalo, nestali su i Bobi i Rudi, i zamijenili su ih Mujo i Haso, pa mali Ivica i Perica, plavuše i policajci, i vicevi o Crnogorcima, Slovencima, Zagorcima, Srbima i Hrvatima.
Nastao je svijet u kojem se Bobi i Rudi nisu snalazili pa je normalno da su iz njega i otišli. Kao što Novosađani s kišobranima nisu prikladni za terene gdje se pale bengalke i upriličuju tučnjave, gdje se izvikuju parole pune mržnje i šire transparenti s jezivim sadržajem – tako i Bobi i Rudi ne pripadaju svijetu u kojem se novac trpa u torbama u prtljažnike, puca rafalima po kafićima i odsijecaju glave slučajnim prolaznicima.
Oni su jednostavno previše bezazleni za okrutnosti svijeta, a u toj su bezazlenosti nepobjedivi, kao što je bio bezazleno nepobjediv novinar i kolumnist Veselko Tenžera. Kad mu je jednom policija došla u stan, i pitala ima li kakvo oružje, odgovorio im je u stilu Bobija i Rudija: “Imam samo beštek”.
Valja priznati: šale o Bobiju i Rudiju nisu bile bog zna što. Njihov domet je skroman poput njihova života, između varijetea i kancelarije. Oni su se šalili na račun liječnika i supruga, šefova i prijatelja, a najviše na račun samih sebe. Nikad se nitko nije nasmijao vicevima o Bobiju i Rudiju. Ali nije nitko nikad niti plakao zbog njih! Upravo je obratno s karikaturama francuskog časopisa “Charlie Hebdo” o proroku Muhamedu koje su i potakle sav ovaj nered – karikaturama koje nikada nikome nisu bile smiješne, ali su mnogi zbog njih plakali.
Dvanaestero ljudi usmrćeno je 2015., u redakciji satiričkog časopisa, 130 iste godine u dvorani Bataclan u Parizu, pa još 86 u Nici 2016., a ove godine i dalje teče krv, od Pariza do Beča. Francuska država, a i druge članice Europske unije, brane slobodu izražavanja, što je lijepo, ali ne mogu sačuvati živote svojih građana – baš tih običnih Bobija, Rudija i Moritza, koji pripadaju svijetu gdje je najstrašnija uvreda promrsiti “pizdo”, gdje nema jačeg oružja od kuhinjskog noža za mazanje maslaca i gdje se ubojici s kalašnjikovom dobacuje da je seronja.
Bobi i Rudi, s ujakom Moritzom, beznadni su malograđani. Boje se svojih žena i svojih nadređenih, vole pojesti i popiti, i politički su posve neaktivni; nemaju ambicija i nisu marljivi; ne bore ni za čija prava i nikome ne pomažu, ali nikome i ne odmažu; nisu, međutim, glupi – osjećaju neskladnost i apsurdnost svijeta, i žive u skladu s njom; ne vrijeđaju se i nikoga ne žele uvrijediti. Na dolazak smrti reagiraju kao da ih se ne tiče. No takva su vremena da je došao čas da se ispriča zadnji vic o Bobiju i Rudiju: Bobi sjedi u bečkoj kavani, pije svoj Kaisermelange, kad uđe Rudi. Uzrujano mu kaže: “Vani su džihadisti, režu ljudima glave. I Moritzu su pred sinagogom odsjekli glavu”. - Jadan ujak Moritz, - rekao je Bobi, - sad će mu kiša padati u želudac.
Nisam baš književni stručnjak, ali g. Beck je jedini kolumnist Večernjeg lista čije članke s nestrpljenjem čekam. Ugodno je čitati članke gdje si bar 5 puta kažem "izvrsno rečeno!", ali bez omalovažavanja ikoga i bez omalovažavanja (ili veličanja) bilo čijih uvjerenja.