Odlazi li Boris Tadić iz politike? Što će biti sa Srbijom? Jesu li ta dva pitanja povezana?
Tehnički, Boris je politički mrtav. Izgubio je predsjedničke izbore od Tomislava Nikolića sa 47,31% protiv 49,54% u drugom krugu, a istodobno, njegova koalicija okupljena oko Demokratske stranke propala je na parlamentarnim izborima jer je osvojila samo 22% glasova. Nikolićev kompozit reakcionara (SNS) imao je 24% a Borisov koalicijski partner u prijašnjoj vladi Ivica Dačić (SPS), 14,5%. Toliko je dobila ta ujedinjena fronta penzionera i postmiloševićevskih autoritarnih rusofila. I tako, s mršavim skorom, demokrati nisu nikako mogli skrpiti parlamentarnu većinu, koliko god pokušavali čim su se pribrali, nakon strahote poraza, koji u Srbiji izgleda kao pad s neba u blato, a ne kao mirna promjena konjića u hrvatskom saborskom karuselu.
Neko vrijeme Boris se uvrijeđen držao po strani – kao, nije se ni s kim htio taliti, jer je svaka kombinacija unaprijed izgledala trulo, pošto bi morao “urbi et orbi” garantirati za razne besprizorne likove koje su mu potrebni da se digne dovoljno ruku u parlamentu. Kad uđeš u takve kombinacije, započne rasap u tvojoj vlastitoj stranci, koja zapadne u krizu identiteta. Upravo to mu se i dogodilo. S obzirom na nisku izlaznost, za Borisovu liberalnu stranku glasalo je manje od 15% upisanih birača! To je nepopularnost hadezeovskih razmjera...
Tadićev diplomatski uzgon
Amerikanci su ipak ostali uz Borisa – njima se on čini kao jedini zaista solidan lik na Balkanu, koji može paziti na KOS koji pazi na vojsku, da se izbjegne eskalacija na kosovskoj granici, gdje nacionalisti stalno pale raju u metohijskoj Mitrovici. Ondje, nažalost, nema nijednog inteligentnog lika s nekom političkom potencijom koji bi shvatio kako u balkanskim nasilno pacificiranim zemljama možeš lako dobiti autonomiju, koja ti osigurava status države u državi, poput Dodikove Republike Srpske. Turci imaju dvije države, Grci, Albanci i Rumunji također, pa zašto ne bi Srbi imali tri, jednu pravu i dvije de facto?
Diplomatski uzgon Boris je u zadnji čas pokušao iskoristiti kad se na Croatia summitu u Dubrovniku rukovao s kosovskim predsjednikom Thaçijem. Tom gestom i svojom karizmom, pretvorio je na trenutak taj provincijski polufolklorni vanjskopolitički događajčić u temu o kojoj su izvijestili svi svjetski mediji. Ali, to nije bilo dovoljno da se napravi neka reprizna vlada u koju bi osim Dačića ušao opet i Mlađan Dinkić, profesionalni šef srpske ekonomije. Njega, naime, uvijek uzimaju za ministra financija ili ministra privrede, ili oboje, jer je on kakva-takva garancija oligarsima da će stvari ići uobičajenim tijekom, mirno i nepromjenjivo, kao široka dunavska matica kod Kalemegdana.
Kako ipak nije uspjela vladinovska kombinacija s castom iz prethodne sezone, američka diplomacija uznastojala je da se složi velika koalicija DS i SNS-a u koju bi ušao Tadić kao premijer i ministar vanjskih poslova, a Tomini narodnjaci uzeli ostale resore.
Usput bi se riješili Dačića i Dinkića i to vjerojatno za vječna vremena, jer oni više ne bi dočekali naredni izborni ciklus. Ali, ne bi ostalo praktično ništa za Aleksandra Vučića, Tomina zamjenika, koji ga je naslijedio na čelu Srpske napredne stranke, a onda bi nezadovoljni bili i ostali naprednjački protagonisti – predugo su, gladni, čekali u prikrajku nemoćno promatrajući gozbu osionih vlastodržaca. Sad valja prvo podmiriti njihove nezajažljive apetite!
Velika koalicija učinila bi Srbiju upravljivom državom – ta zemlja uvijek treba snažnu vlast, jer ima slabo, loše integrirano društvo. Rastrzana fundamentalnim regionalnim razlikama, drži se ne okupu jedino jakim državnim institucijama, vojskom i policijom, upravom i sudstvom. Državna je vlast uhodana, ali taj hardver funkcionira, jedino uz beogradski softver.
No, bila bi to silna nepogoda za financijske interese koje država sad ne može kontrolirati, a osim toga, Boris nije lik koji bi okolo skakao kao majmun glumeći šefa diplomacije te istodobno krpao srpsku ekonomiju, koja je totalno razbucana. On o privredi, uostalom, kao i svi karizmatični postkomunistički političari, nema pojma. Poslije pada Berlinskog zida jedine su važne teme bile demokracija, ljudska prava, politička modernizacija i borba protiv nacionalizma. Tada je kreiran takav poželjan NGO-profil državnika, puno prikladniji za marginalne političke aktiviste. Jedino su poljski i češki premijer, Aleksander Kwasniewski i Vaclav Klaus, prvi kao pripadnik stare komunističke direktorske elite, a drugi kao bivši emigrant i eksponent američkih financijskih krugova, nisu bili iz toga kalupa. Stoga su poljska i češka ekonomija primjer solidnog rasta i pobjede na recesijom.
Kako se nije nikako mogla napraviti demokratska koalicija, propao je i Borisov dubrovački manevar, krajem ljeta bilo je potrebno konstruirati neku novu kombinaciju te napokon formirati srpsku vladu jer se tehnički provizorij previše razvukao... Aleksandar Vučić srećom je na vrijeme otputovao u Washington i u State Departmentu objasnio da on i Toma nisu nikakvi luđaci koji će zemlju gurnuti u ambis zbog Kosova. Nikolić je to isto priopćio Nijemcima, koji su ionako bili nezadovoljni američkim monopolom na Tadićevu vlast. Tako se i dogodilo da je Bruxelles pozdravio Tominu pobjedu satima prije zatvaranje biračkih mjesta – što znači da ondje nisu bili nervozni zbog naprednjačke pobjede niti su na nju gledali kao na totalnu katastrofu.
Čim su srpski političari pojmili kako, zapravo, nisu osuđeni na Borisa, počeli su opće domunđavanje koje je završilo širokom koalicijom dviju centrala, SNS i SPS, njihovih trabanata i Dinkića, što je omogućilo stvaranje jake većine i slabe vlade koja ima još manje stupnjeva slobode od Tadićeve, što također nije bila kadra riješiti glavne srpske političke i ekonomske probleme. Ali koja bi to danas uopće mogla? Možda tek čvrsta ruka, neka putinovska vlast, koja bi skandalizirala liberalni Beograd, ali omogućila razvoj srpskih ekonomskih resursa. Beograd je fenomenalno mjesto za stranog novinara: odlični hoteli, božanstveni restorani, a uvijek se puškara negdje na granicama!
U bašti “Kluba književnika” susrest ćeš sve protagoniste i dobiti pouzdane informacije – ovdje se politika prakticira u kafani, a ne u nekim gluhim državnim ustanovama.
Slovenski biznismen koji već deset godina zbog posla ide redovito u Beograd kaže: “Opet je raspašoj, trideset lokala radi do jutra, splavovi, muzika, što znači da se produbila kriza, jer tamo dvije i osme, dvije i devete, kad su i oni došli do nekih auta i kredita, više se radilo, normalnije živjelo pa se već u tri sve zatvaralo... Sad je opet gotovo kao početkom dvijetisućitih kad je bilo – majko moja!”
Potrošnja u retailu, kaže, nije pala u opsegu, dapače, ali jest u eurima, što znači da se smanjuju marže i profit, a tvrtke akumuliraju gubitak, no potrošnja se drži – po fizičkim pokazateljima – bolje nego u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje svi štede i narod je u depresiji, jer euro i eurizirana kuna, ne dopuštaju inflaciju.
Sad preuzeti ekonomiju – to bi za Borisa bilo čisto samoubojstvo, a osim toga, karte su se drukčije posložile. No, gubitak vlasti nije njegov posljednji izazov. Jer, osim glavnih lidera glavnih stranaka, pojavljuju se Next Generation startrekovci, mladi i ambiciozni ratni poglavice, Ludi Konji koji već osjećaju kako ih stare sheme i stari poglavice, Bikovi Koji Sjede, previše sputavaju...Kad je Boris izgubio sve izbore, pozvao je Dragana Đilasa, gradonačelnika Beograda, koji je u glavnom gradu uvjerljivo pobijedio, da raspusti koaliciju s Dačićevim socijalistima, koji su ušli u vladu, i ode u opoziciju. Jer, ne može u državi Demokratska stranka biti u oporbi, a u glavnom gradu koalirati sa strankom novog premijera. To bi, uostalom, značilo da Dačić kao novi predsjednik vlade te istodobno ministar policije (obje funkcije koncentrirane su u toj osobici nimalo impozantnih dimenzija) sam sebi postaje opozicija u Gradskoj skupštini!
Takva je shizofrena kombinacija ostvariva na Balkanu i u Srbiji, gdje u politici može proći gotovo sve što se da zamisliti, ali takav aranžman nikako ne odgovara Borisu. Jer, njegov donedavna najbliži i najpovjerljiviji čovjek, u sljedećem bi ga koraku mogao politički likvidirati. Vlast u Beogradu omogućila bi Đilasu da raspolaže patronažom – gradskim tvrtkama i njihovim novcem, kojim možeš potfutrati stranački gremij pa na konvenciji preuzeti vlast. U sličnom položaju bio je Račan u odnosu na Bandića 2004. kad je sam odlazio u opoziciju, s tim što Milan nije reflektirao da odmah preuzme cijelu stranku, nego je okupirao samo zagrebački dio i pretvorio ga u svoju privatnu hercegovačku frakciju pa se povezao sa Sanaderom i preko Dropulićkina ministarstva prostornog uređenja počeo kooperaciju na lukrativnom razvoju gradskih nekretnina.
Đilas u ratu sa svima oko Tadića
Boris je, dakle, pozvao Đilasa da ostupi, a ovaj mu je odgovorio neka sam ode kako bi stranku rasteretio svog dvostrukog izbornog neuspjeha. Počela je otvorena borba. U moru je krv, a sve je puno morskih pasa. Uostalom, finalni se obračun već dugo sprema jer je Đilas u ratu s drugim Borisovim doglavnicima, ali ga je Tadić odgađao dok nije postao neizbježan. U krugu njegovih privrženika pričao se pak vic koji počinje pitanjem: Koja je razlika između Tita i Borisa Tadića? Odgovor: U tome što se Tito svoga Đilasa na vrijeme riješio! Što je sasvim točno – bez Đilasa i bez Kosova, Boris bi lakše plivao. Samo, u politici uvijek čuvaš unutrašnji balans i političku premoć, što znači da ne smiješ preuzeti rizik gubitka većinske podrške u političkom korpusu kojim vladaš. To je staro pravilo strategije: Ne započinji bitku koja ti unaprijed ne osigurava pobjedu! Boj na Kosovu najbolji je tome primjer – lako je izgubiti pa se poslije vaditi da si imao na umu više, nebeske ciljeve. Ili, kako je nekadašnji premijer Milan Panić bio u Skupštini dobacio Šešeljevim radikalima pa su ga zamalo na licu mjesta nabili na kolac: “Ma šta vi meni Kosovo, Kosovo, ja ću vama da kažem – da su barem Srbi s Kosova pobegli u šumu, bilo bi ih danas trideset miliona!”
Đilas je vertikalno pokretljiv Zemunac, što je otprilike kao da si osvojio Zagreb krenuvši iz Velike Gorice, koja je, naravno, Vijećnici bliža od Pogane Vlake... No, Koštunica, Tadić i Dinkić, svi su s Dorćola, iz beogradskog Donjega grada, rođeni i odrasli u nekoliko susjednih ulica nasađenih platanama u najstrožem centru. To je profil stare političke elite. Đilas, neutaživo ambiciozan, inteligentan i beskrupulozan, inženjer strojarstva, mlad riđi momak, lišen je građanskoga glanca koji bi mu samo smetao u pragmatičnoj interakciji. Uz vlast i na vlasti osim vlastite političke mašine izgradio je golemo poslovno carstvo. To je mreža marketinških agencija u Srbiji i Bosni i u zrakopraznom prostoru (na sportskim kanalima “Arena” koji se emitiraju preko satelita). Sa svojom korporacijom “Direct Media” on je “gospodar budžeta» javnih tvrtki koje se oglašavaju na privatnim televizijama i u privatnim novinama.
Osim Đilasovih, Borisova stranka ima na raspolaganju medije koje kontroliraju drugi njemu bliski ljudi. U stranci prevladavaju Borisovi ljudi. Boris ima veći ugled kod stranih diplomata, koji su bitni u svakoj jednadžbi, jer zemlja nije politički stabilna pa je, zapravo, pod nadzorom.
Jedina strateška prednost koju ima Đilas na prvi je pogled nevidljiva, ali vrlo opipljiva podrška Aleksandra Vučića. Vučić bi radije da na vlasti u glavnom gradu uz Dačićevu ekipu ostanu Đilas i đilasovci, makar se odvojili od DS-a i formirali vlastitu stranku. Tada bi on kontrolirao gradonačelnika jer bi ga u svakom trenutku mogao eliminirati i zamijeniti svojim naprednjacima, što nije dovoljno za većinu u Skupštini (koja gradonačelnika bira) ali rupa se može zakrpati Koštuničinim zastupnicima, koji ne bi išli u otvorenu koaliciju (oni neće s nikim tko želi pregovarati o Kosovu) nego tehničku – davali bi potporu pa dobili mjesta u gradskim javnim poduzećima. Beograd je pola srpske ekonomije pa tu ima dovoljno za sve lojalne pomagače.
Vučić bi, dakle, Đilasa zadržao, ali Boris, kojemu to sigurno ne odgovara, ima nevidljivu, a ipak prilično čvrstu potporu – Tome Nikolića.
Prvo, Tomo mu je dužan. Kad se odvajao od Šešelja i Radikalne stranke, pripadnici njegove frakcije trebali su po ondašnjem zakonu izgubiti mandate jer nisu pripadali njima, nego partiji. Boris je promijenio zakon jer mu je bilo stalo da se šešeljevci podijele. Tako su nastali narodnjaci. On im, znači, nije tako omrznut neprijatelj i Toma je već pokazao određenu velikodušnost – nije Borisa izbacio iz rezidencije na Dedinju, nego se uselio u drugu. Tu nitko nikoga ne dira – udovica ubijenog premijera Đinđića sjedi u svojoj vili, Boris je ušao u drugu, a Nikolić u treću. Svi jugoslavenski generali i negdašnji velmože, uključujući Dobricu Ćosića koji je dijelio bazen s Bogoljubom Karićem, sjede pak u svojima. Postoji, dakle, “dedinjski lessaiz-faire”, koji je i stvorio tu jedinstvenu aglomeraciju po kojoj Beograd nalikuje na začaran zamak, okružen bučnom i prljavom mnogoljudnom čaršijom...
Đilasov klaster
Ni Tomi neće biti do toga da se Đilas i Vučić tako spetljaju pa silno ojačaju, nego treba očekivati da on razvrgne tu “neprincipijelnu koaliciju”, koja se već ostvaruje. Primjerice, dogovoreno je jedno “prijelazno rješenje” koje će omogućiti Aci Tijaniću, šefu državne televizije da za sad preživi jer bez reklamnih slotova u njegovu programu, Đilasov klaster ne može opstati. Reklame plasira samo na RTS jer je “Pink” praktično propao, a druge privatne televizije pod kontrolom su Borisovih prijatelja i Dačićevih tajkuna.
No, padne li Đilasova vlast u Beogradu, u unutarstranačkoj borbi jedan na jednoga, “mano a mano”, Boris će Dragana svladati u prvoj ili drugoj rundi. Previše je Boris jak, velik i velika faca, unatoč porazima, a uz njega su barem dva vrlo zeznuta lika – “smooth operators” kako to meko pjeva Sade Adu. Je li, dakle, Boris gotov, politički mrtav ili će opstati kao lider opozicije, koja uz takvu vlast kakvu Srbija sad im, ne može popasti?
Vlast troši one koje je nemaju, govorio je najdugovječniji i najkompromitiraniji europski političar svih vremena, praktično besmrtni Giulio Andreotti (93). Film o njegovim vezama s mafijom dobio je nagradu u Cannesu, što mu ne smeta da bude ugledni senator, tri puta premijer i ministar u nebrojenim vladama.
No, vlast je ipak istrošila Borisovu karizmu, jer se pokazalo da njegov neodoljiv šarm svebalkanskog idola iz generacije “novog vala”, ne funkcionira u srazu s grubom stvarnošću recesijske ekonomije neuspjelih država na rubu Europe. Ali, kad se stvari opet vrate u ravnotežu, te obnovi europska ekonomija i ta nerealizirana nad-država napokon preraste u neki učinkovit politički sustav, što će se vjerojatno ipak dogoditi u srednjoročnom razdoblju, bit će potreban netko ugledan, s demokratskim opozicionim legitimitetom, tko će stati na čelo srpske države. Boris će 2018. (Inshallah!) tek napuniti šezdeset godina. Još i 2020. mogao bi biti u najboljoj formi. Ne bih, dakle, još otpisao srpskog “čoveka od teflona”.
nije interesantno za neku dublju analizu,mene to uopce ne zanima