Politički tjednik Mladina u slovenskom je medijskom prostoru već dobrih četvrt stoljeća novinska institucija koja beskompromisno otvara tabuirane teme, a napredna je javnost doživljava i kao neizbježno zrcalo aktualnom političkom događanju.

Za njezinu su se naklonost borili i još uvijek se bore ljudi željni političkog utjecaja, a svoj je prostor ustupala uglavnom onima koji su imali što reći. Današnji je slovenski medijski prostor, na neki način, manje bogat nego što je bio prije 20 godina, objašnjava kreativni direktor Mladine Robert Botteri (46), koji je član uredništva od 1987. godine, i dodaje da je u Sloveniju s roditeljima iz Hrvatske došao u svojoj drugoj godini, a da je hrvatski progovorio u obiteljskom krugu u Sloveniji pa sva protekla i današnja zbivanja u obje zemlje sasvim dobro razumije.

• Zašto je slovenski medijski prostor danas manje otvoren nego što je bio prije dvadesetak godina?
–Danas su mediji manje-više komercijalizirani, podvrgnuti diktatu kapitala i marketinških agencija; u njima se objavljuje samo ono što se po mišljenju menadžmenta isplati oglašivačima, tako da mediji nisu zainteresirani za teme koje njima nisu zanimljive. Neki novopečeni direktori medija misle da je najisplativije objaviti PR-tekstove, a nikako ne treba platiti pošten honorar filozofu Slavoju Žižeku koji će napisati da je jedina alternativa sadašnjoj financijskoj krizi razmišljanje o komunizmu.

• Kako u takvoj medijskoj klimi politika pronađe svoje mjesto?
–Politika se iskomercijalizirala kao i sve ostale djelatnosti. Gledamo li našeg premijera, on je zapravo maneken koji je naučio dobar PR i svaki put kad ga vidim na TV pomislim da je počeo EPP, da je glumac počeo čitati reklamu...


Foto: Borut Peterlin/Mladina

• Zar je samo premijer taj koji unosi politiku u medije?
–Naravno da nije. Treba znati da politika u slovenskim medijima nikada nije imala problema s pronalaženjem prostora. Uvijek ga je imala. To što političke stranke imaju pristup u medije nije vrhunac medijske slobode po čemu se uopće naziva sloboda misli, govora i medija. Mediji su zapravo produžena ruka politike pa samo prenose ono što političari govore, ali baš kao što je Žižek nedavno kazao: “Trenutno se u slovenskoj politici ne događa ništa povijesno da bih ja to morao pratiti”. Nekako su mediji u Sloveniji pali na to da se bave samo politikom i samo komercijalizacijom. Traži se samo estrada, lijepe razgolićene žene i grlati i ekstravagantni političari.

• Što u tom prostoru Mladina nudi svojim čitateljima?
–Mi mislimo da nudimo ono drugo. Ono što ostaje izvan toga. Ne zanima nas komercijalizacija, zabava u politici, nego nas te stvari zanimaju vrlo ozbiljno kao odgovori na pitanja koja se obično ne postavljaju i prema tome, kao i prema samima sebi, imamo kritičku distancu.

• Gdje se to vidi?
–Stalno se zapitkujemo jesmo li dovoljno učinili za otvaranje prostora, nismo li premalo budni na određene stvari. Recimo, kad su posrijedi slovensko-hrvatski odnosi, imamo svakodnevno međusobne debate unutar redakcije. I vidi se mnoštvo posve različitih mišljenja. Od toga da se sramimo za pojedine postupke slovenske politike do mišljenja da će se dugoročno pokazati da je Pahor postupio mudro.

• Neki kolumnisti svoju javnost uvjeravaju da su nakon slovenske blokade ulaska Hrvatske u EU i zapleta oko referenduma za NATO ti odnosi postali shizofreni.
–Ne mislim da je to shizofreno. Mislim da su to vrlo smišljeno povučeni potezi kojim je svaka politika svojoj javnosti trebala baciti pijesak u oči da se ne bavi pravim problemima. Eskalacijom tog spora problem krize, koja se približava brzinom snježne lavine, ipak je potisnut u drugi plan. Dovoljno je da se nešto dogodi u odnosima s Hrvatskom i taj se problem pomakne iz vidokruga javnosti. Elektroničkim se medijima počinje bombardirati svoje biračko tijelo koje jednostavno zaboravi da se događaju otkazi, prijeti slom gospodarstva i ja mislim da su odnosi Slovenije s Hrvatskom i za Sanadera i za Pahora jedina točka na kojoj mogu svom narodu reći: “Vidite, mi smo suvereni”. A kad im se postavi pitanje ekonomske krize, onda odgovaraju da su dio nekog globalnog sustava u kojem oni ne mogu ništa učiniti. Ispada da im je sva suverenost svedena na tih nekoliko milimetara državne granice, a oni sami sebi prave raison d’etre opstanka. Kad se kod nas o tome povede rasprava u smislu da tu ima neke logike, taktike, namjere dogovaranja, ja uvijek kažem da nema ništa lakše od toga da se izbjegne bavljenje krizom ustvrdi li se da nećeš popustiti Hrvatskoj, ili, s druge strane, da nećeš popustiti Sloveniji. Za to ti ne treba nikakvo ekonomsko ni političko, čak ni bilo kakvo drugo znanje; dovoljno je da si “veliki” Slovenac ili “veliki” Hrvat.

• To pomalo podsjeća na politiku traženja vanjskog neprijatelja?
–To je ipak malo pretjerano, jer mislim da Slovenci i Hrvati ne mogu biti neprijatelji. Možemo imati spor, ali baš sam prošli tjedan na HTV-u gledao emisiju Dossier.hr u kojoj je hrvatski novinar došao u Sloveniju i tražio ljude pitajući ih što misle o Hrvatskoj. Nije uspio naći nijednog sugovornika koji bi rekao bilo što loše o Hrvatskoj. Našao je bezbroj sugovornika i svi su mu odgovarali da vole Hrvatsku, vole Hrvate, a kad ih je pitao bi li imali išta protiv da njihova djeca sklope brak s Hrvatom ili Hrvaticom, nitko nije imao ništa protiv. Mislim da te napetosti nisu došle do stupnja neprijateljstva.

• U medijima se postavlja pitanje kako će se Slovenci osjećati kad dođu na ljetovanje u Hrvatsku?
–Meni se taj spor s Hrvatskom čini kao film koji govori o bračnom paru koji se voli, sretno živi, onda dođe do rastave i pod istim krovom prave sitne smicalice dok se na kraju ne pobiju... to nije bezazleno. Sve se može odviti gore nego što se očekuje. Prošli su tjedan na slovenskim vikendicama na Krku osvanuli crnim sprejom ispisani natpisi SLO. Te su vikendice označene, i to se ne bi smjelo zanemarivati. Ako Hrvatska u travnju uđe u NATO, u što vjerujem, onda će se do turističke sezone to malo i primiriti.


Foto: Saša Zinaja

• Kako će se Slovenci osjećati s obzirom na prenesene neke političke poruke?
–Mislim da ljudi koji odmor provode u Hrvatskoj s tim nemaju problema. To što se čuje i vidi napuhavanje mišića, to rade oni koji u Hrvatsku ne dolaze na odmor. Oni igraju golf na Mauricijusu.

• Novinari?
–Ne, konkretno mislim na Janšu, a i drugi političari koji su hrabri prema Hrvatskoj ne odlaze tamo na odmor. A što se tiče slovenskih novinara, mislim da su novinari u tiskanim medijima dosta umjereni, što ne bih mogao tvrditi za one televizijske, koji su često glasnogovornici politike. Ne uvijek, ali kad je posrijedi spor između Slovenije i Hrvatske, ti se novinari ponašaju državotvorno.

• Koliko je slovenska javnost obaviješteni o tim događajima?
–Oni koji novine čitaju o tome su dobro i kvalitetno informirani.

• Kako vi svoje čitatelje informirate o slovensko-hrvatskim odnosima?
–Mislim da u slovenski prostor često unosimo infomacije koje nisu uvijek po volji političarima. Imali smo intervjue s Vladimirom Iblerom, Davorinom Rudolfom i još mnogim pravnim stručnjacima iz Hrvatske. Sa slovenskim smo stručnjacima teško o tome mogli tako otvoreno razgovarati, a u jučerašnjem smo broju objavili intervju s Hannesom Swobodom i mislim da na neki način puno više informacija donosimo s druge strane nego sa svoje.

• Čini se da se u Sloveniji ponovo budi civilno društvo. Je li zahtjev marginalne izvanparlamentarne političke stranke da Slovenci trebaju na referendumu donijeti odluku o ulasku Hrvatske u NATO dio tog buđenja?
–Civilno se društvo budi nakon što je preživjelo šok prelaskom iz socijalizma u kapitalizam. Od tog su se šoka otrijeznili tek sada kad se taj mjehur od sapunice potrošačkog društva rasprsnuo. Civilno se društvo u pravilu javlja kad se traže alternative, kad se stvori osjećaj suprotstavljanja mainstreamu koji nas je očigledno doveo do slijepe ulice. Inicijative oko referenduma za NATO ne smatram inicijativama civilnog društva. To su za mene neke devijacije demokracije koje su sastavni dio demokracije. Ja to ne bih miješao s civilnim društvom jer to nije traženje novih izlaza. Ovi su se okupili da nekome nešto zabrane, a civilno društvo teži tomu da se otvaraju polja slobode, a ne da se zabranjuje, sprečava, bez obzira na to je li riječ o zabrani homoseksualnim parovima da se međusobno žene ili susjedima da sklapaju vojne saveze ako oni to žele.


Foto: Goran Stanzl

• Slovenija je dio tog saveza.
–Ja bih bio sretan da je neka druga država 2003. godine Sloveniji stavila veto na ulazak u NATO. Otkako je Slovenija u NATO-u mi nemamo ništa više sigurnosti nego što smo je imali prije toga. Imamo samo veće troškove, morali smo otići u Irak, Afganistan, morali smo kupovati nova oklopna vozila, morali smo profesionalizirati vojsku, a ni tada ni danas ne vidim svrhu ulaska Slovenije u NATO. Nismo dobili odgovor na pitanje od koga će nas NATO braniti, tko će nas napasti, i onda se pojavila tvrdnja da, ako uđemo u NATO, onda ćemo lakše riješiti naše sporove s Hrvatskom. Ljudima je to ostalo u malom mozgu i odatle potiče sada taj “ne” Hrvatskoj. Oni sebi ne mogu odgovoriti na pitanje kako to da smo ulazili u NATO zbog Hrvatske, a sada Hrvatska ulazi u NATO. To je neki refleks na primitivnoj razini slovenske propagande koju je vodila tzv. lijeva Drnovšekova vlada. Tada su, izuzev Mladine, svi bili za ulazak u NATO, ali ni to ne bi pomoglo da pukim slučajem nije, sedam dana prije slovenskog referenduma, u Srbiji ubijen Đinđić, i to je onda preokrenulo raspoloženje javnosti i povećalo neki imaginarni strah.

• Ima mišljenja da Pahor politiku prema Hrvatskoj nastavlja s točke do koje ju je doveo Janša.
–Ne vidim neku veliku razliku između Pahora, Janše, Rupela ili Peterlea. Jedini iskorak od te politike bio je dogovor Drnovšek – Račan. Tada sam bio doista iznenađen. Nisam mogao vjerovati da je dogovor postignut. Bio sam malne u šoku. A već kad je dogovor pao u Hrvatskom saboru, u sebi sam rekao: aha, u redu je, još uvijek smo na Balkanu. Već sam mislio da smo postali nešto drugo, da nismo više Balkanci. Naravno da to govorim ironično. Jedino mi je taj moment bio nešto drugačiji u tim međudržavnim odnosima, a sve ostalo je ono o čemu smo već razgovarali i govori o dobrom snalaženju u tim sporovima. Svaka strana dobije maksimalan nacionalni konsenzus svoje javnosti, i to je ono što je predvidljivo kao kad igrate partiju šaha i znate unaprijed koje poteze treba povući da se odigra rutinski remi.

• Što se u Sloveniji promijenilo ulaskom u EU?
–Dugoročno je pozitivna stvar to što u Europi postoji neki minimalni standard demokracije ispod kojeg se ne ide. Taj minimalni standard demokracije za nas je na Balkanu, još donedavno, bio nepojmljivo visok. To da možete kod kuće biti ugnjetavani i izgubiti na svim instancama državnih sudova ali pravdu možete tražiti i dobiti na europskim sudovima, i ta se pravda mora izvršiti, to je tako veliko jamstvo za slobodu pojedinca. To je toliko veliko da se sve ostale stvari mogu zanemariti. Što se tiče razvoja demokracije vidi se da se na razini Europe ide prema tome da demokracija bude još jača. To nije demokracija na način lokalnih nacionalnih parlamenata u kojima više do izraza dolazi odnos većine i manjine. Prihvaćanje tih standarda demokracije vidim kao jamstvo demokraciji u svojoj zemlji.

JUTRO NAKON NAPADA

FOTO Plišanci i tišina ispred škole u Prečkom: Crna zastava na zgradi i poruke ispisane dječjim rukopisom

VJETROVITO I HLADNO

Zimska oluja stiže na Jadran, upaljeni meteoalarmi: Evo gdje bi danas moglo biti snijega

2

zanimljivo

Optička iluzija: Broj životinja koje vidite otkriva koliko ste fokusirani

Jesu li učinkoviti

Pomažu li vitaminski 'shotovi' i jabučni ocat u podizanju imuniteta?

Njami

Tople jabuke u punču, pašticada s njokima,... Jedan grad nudi hit delicije na adventskim kućicama

Ukrajinci koji borave u Hrvatskoj uputili Vladi RH ova tri zahtjeva za olakšavanje njima i hrvatskoj ekonomiji