5. srpnja 1942., nedjelja
Bojali smo se, prijetili su nam i sada se konačno dogodilo. Ono čega smo se pribojavali na kraju nas je sustiglo. Geto. Stigla je obavijest. Možda ostanemo ovdje; možda i ne ostanemo. Oh, Ti si mi ulio golemu nadu, golemu utjehu – hvala Ti za to. Bilo je strašno. Ti ne znaš koliko užasno, ti ne znaš ništa. Poći ćeš sa mnom, naravno, ponijet ću svoju dušu sa sobom, moje maleno zrcalo. Zamisli samo što ostaje u nekim starim, požutjelim knjigama, na pergamentnim svicima ispunjenim piskarijama, ono što živi u legendama, ono što se nauči u školi – sve to sada se ostvaruje. Najveća istina od svih istina. I tako je zastrašujuća. Strah nas je deportacije, navodno planiraju deportirati polovicu ljudi odavde. Oh, Dido, oh, Bimba. Dragi Gospode Bože, smiluj se. Misli su mi mračne, grijeh je pomišljati takvo što. Danas sam vidjela sretan par. Bili su u izlasku; vraćali su se kući, zabavljeni i veseli. Zyguś, moj dragi, moj najiskreniji, kada ćemo mi imati priliku za izlazak poput njihova? Volim te jednako kao što ona voli njega. Gledala bih te na jednak način. No ona je mnogo sretnija, to je jedina što znam. Ili možda – oh, sveti Bože, Ti si pun milosti – naša će djeca jednog dana reći: “Naši su majka i otac živjeli u getu.” Oh, čvrsto vjerujem u to. Ti ćeš nas spasiti, oh, Bože Svemogući. Mama se mnogo moli za nas. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
10. srpnja 1942., petak
Zbogom, moj mali Dnevniče! Nedostajat će mi ovo prebivalište. Nadajmo se da će Dobri Bog dati da te ponovno ovdje susretnem. Podari mi svoj blagoslov izdaleka, mama, i Ti, Gospode Bože. Brzo me vratite kući (ne u getu). Naš dom… Proživjela sam ondje mnogo sretnih trenutaka, uvijek ću sa sobom nositi drage uspomene ovog stana, mjesta na kojem je moja ljubav procvjetala i sazrjela. Sada sam usred selidbe, vlada grozan nered, moram ići. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
15. srpnja 1942., srijeda
Zapamti ovaj dan; dobro ga zapamti. Pričat ćeš o njemu generacijama koje dolaze. Danas nas od 8 sati zatvaraju u geto. Sada tu živim. Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta. Dani su užasni, a ni noći nisu ništa bolje. Svaki dan donosi i odnosi nove žrtve, a ja se nastavljam moliti Tebi, Bože Svemogući, kako bi mi pružio priliku da poljubim svoju mamu. Oh, Veliki, podari nam zdravlja i snage. Daj nam da živimo.
16. srpnja 1942., četvrtak
Vjerojatno iz prve ruke želiš znati kako izgleda geto. Sasvim uobičajeno. Bodljikava žica svuda uokolo, stražari koji čuvaju sve ulaze i izlaze (njemački policajac i židovska policija* ). Izlazak iz geta bez propusnice kažnjava se smrću. Unutra se nalaze samo naši ljudi, bliski, dragi. Vani su stranci. Duša mi je vrlo tužna. Srce mi se stišće od straha. Takav je život. Danas mi je Zyguś neopisivo nedostajao, mislila sam na njega sve vrijeme. Nisam ga vidjela već tjedan dana, strašno mi nedostaje. Današnji posjet i nije bio pravi posjet.
Čeznem za dodirima, nitko ne zna koliko. Na kraju krajeva, svi se mi nalazimo u istoj, odvratnoj situaciji. Potrebni su mi dodiri. No osjećam se hladno i strano, vjerojatno jer se u stanu nalaze i drugi ljudi, i jer vlada nered. Možda će u subotu biti bolje… Da, mora. Potreban nam je cijeli tjedan ispunjen dodirima i milovanjima. Sada ću sanjati kao nikad prije. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
18. srpnja 1942., subota
Katkad poželim reći da me nije briga, ali završi tako da samo kažem da priželjkujem kraj rata! Pa-pa, dragi Dnevniče, srce me steže, teško je, kao od čelika. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
Najviše me plaše sjene
Kada ujutro
zatrepere bez upozorenja
na cesti ispred mene
Srce mi zadrhti
ogledam se
prestrašena
ne možeš pogledati sjeni u oči
ne možeš je uhvatiti za lakat
ne možeš je dodirnuti, postaviti pitanje
čak ni ne znaš tko je baca
Ovo puzeće, gmizavo sivilo
Koje treperi i neobično se uvija
Najviše me plaše sjene.
Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
22. srpnja 1942., srijeda
Moram pisati kako bih utišala bol, smirila otvorene rane i pustila brige da nestanu. Kakvo ružno, tmurno doba. Ne znamo što nam sutra donosi. Očekujemo da će odvesti cijele obitelji. Bimba je bolesna i iscrpljena, Jarośka je u groznom stanju, a od mame i tate nema ni riječi. Ni sa Zygmuntom ne ide kako bi trebalo. Nisam htjela, zaista nisam htjela priznati da kipim od bijesa, od otrova koji se nakupio u meni. Ni nisam si mogla pomoći. A i u pravu sam.
U očima zadržavam suze od tuge, a jagodice prstiju bride mi od ljutnje. Ne želim ulaziti u detalje, jer ću isisati osorne, bučne riječi, a koja je svrha? Uvijek će biti isto. On je kriv. On je u pravu, ja sam ogorčena i zaljubljena do ušiju. Ipak, treba se promijeniti jedna stvar, samo jedan izraz – na kraju, “naivčina” neće nikome reći i… ne!
Kada pomislim na to, razbjesnim se da ga više nikad ne poželim vidjeti. Dosta mi je svega. Prekrivam uši dlanovima i zatvaram oči. Voljela bih iskoristiti svoju patnju da stvorim novu patnju, da se od nje razbolim. A on je u pravu, on je najmudriji od svih njih… No u mojem je snu sve drukčije. Moji su snovi ugodni… Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
23. srpnja 1942., četvrtak
Pa, Noruśka, draga moja, dijete milo. Divim se tom tvojem svijetu, volim ga, ali, znaš mene, jedna riječ može sve uništiti. Noruś, i ja bih voljela učiti i raditi na sebi, ali sve se svodi na jednu riječ. Već znam tko je čega vrijedan, znam što je ljubav i rekla sam ti istinu (iako je ovo prvi put da o tome razmišljam) – on nije vrijedan. No sada nije pitanje je li on vrijedan ili ne, svima treba ljubavi, svi trebaju voljeti, ne može se samo tako reći ne! Znam, draga moja, da sve razumiješ, ali ne razumiješ koliko sam slaba i bespomoćna kada se suočim s… tom riječju. Ono što sam ti rekla istina je, iako on nije opovrgnuo, znam. Znam da mu je žao i da je posramljen. I (ovo je smiješno) ja sam uzrujana. Kada bi barem srce mogla izliječiti samo ljubav! No ni sama ne znam bih li zaista to željela. Ono što želim, Noruś, jest vratiti se svojem starom životu i otići planinariti s tobom. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
25. srpnja 1942., subota
Novi dan, novo jutro! Ordneri (članovi židovske policije u getu, Jüdischer Ordnungsdienst) su došli sinoć. Dido još uvijek ništa nije platio. Nema dovoljno novca. Oh! Zašto novac ne pada s neba? Riječ je o ljudskim životima, pobogu. Stigla su nas grozna vremena. Mama, nemaš pojma koliko grozna. No Gospod Bog pazi na nas i, iako sam neopisivo prestrašena, polažem vjeru u Njega.
Vjerujem jer sam jutros ugledala blještavu zraku sunca kako se probija kroz tamu. Poslala ju je moja mama u pismu, u obliku svoje fotografije. A kada mi se nasmiješila s fotografije, pomislila sam da se dragi Bog brine za nas! Čak i u najtežim trenucima postoji nešto što nam može izmamiti osmjehe na lica. Mama, moli se za nas. Šaljem ti mnogo poljubaca. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože. . Dragi Dnevniče, moj dobri, voljeni prijatelju! Prošli smo grozna vremena zajedno i sada nam se bliži najmučniji čas. Mogla bih biti uplašena. No Onaj koji nas tada nije napustio, danas će nam pomoći. Spasit će nas. Čuj, Izraele* , spasi nas, pomozi nam. Čuvao si me od metaka i bombi, od granata. Pomozi mi da preživim, pomozi nam! A ti, moja draga mama, moli se za nas danas, moli se srčano. Misli na nas i neka tvoje misli budu blagoslovljene. Mama! Moja najdraža, jedna i jedina, prijete nam teška vremena. Volim te cijelim svojim srcem. Volim te; ponovno ćemo biti zajedno. Bože, štiti nas sve i Zygmunta i baku i djeda i Jarośku. Bože, predajem se u tvoje ruke. Vi ćete mi pomoći, Buluś i Bože.
(Kraj)
Bilo bi lijepo pročitati koji dnevnik palestinskih žrtava Izraelske okupacije Palestine