Božo Dimnik osoba je za koju je Robert Redford rekao da po njegovu životu treba snimiti film – taj 80-godišnji, vitalan, strastveni ribič od djetinjstva, upoznao je i postao dobar prijatelj s mnogim svjetskim zvijezdama, političarima, gospodarstvenicima. Otac mu je radio na dvoru kralja Aleksandra u Beogradu, gdje je Dimnik rođen i gdje se kao dijete igrao s budućim kraljem Petrom, sve dok se otac nije posvadio s knezom Pavlom i vratio u Sloveniju. Završio je medicinu, otišao u inozemstvo, bavio se biznisom vezanim za medicinska pomagala, a onda i drugim poslovima, nastavljajući pecati i družiti se s utjecajnim ljudima. Lobist, potkraj 80-ih angažirao se u dobivanju potpore za osamostaljenje Slovenije, kad se susreo sa Stjepanom Mesićem, a prijateljstvo traje do danas. Iznimno je nezadovoljan i ljutit lošim odnosima Hrvatske i Slovenije, ponašanjem Ljubljanske banke. Osnovao je i Društvo slovensko-hrvatskog prijateljstva kako bi radio na tome da odnosi, koje su zeznuli političari, budu bolji. Počasni je hrvatski konzul u Sloveniji.
Kome koristi da se svako malo potegnu neriješena pitanja između Hrvatske i Slovenije? Granica, incidenti u Piranskom zaljevu, prijetnje neratifikacijom? Među ljudima nema problema, sve je zbog nesposobnih političara. Ne znaju raditi, ne znaju gospodarstvo, ne znaju ništa. Kažu, politika je sredstvo za samopromociju pohlepnih i nesposobnih. Pravih problema između dvije država nema, ali ima komparativnih prednosti. Nema prepreka u jeziku, imamo komplementarna gospodarstva. Proučavao sam i nisam našao dvije susjedne države koje u povijesti nisu ratovale. Nema razloga da sad, kad smo sve postigli, radimo cirkus.
Problema ipak ima. Štediše Ljubljanske banke nisu isplaćene.
Ljubljanska banka je školski predmet kako političari ništa ne razumiju i ne znaju. Dao bih taj primjer u gimnaziju, da učenici uče kako banka ne treba raditi. Ova banka bila je jednostavan problem koji su političari toliko zakomplicirali da se ne zna gdje je glava, a gdje rep. Bila je najbolja banka na Balkanu. Jasno je da su u to vrijeme, za Jugoslavije, sve devize išle u Beograd. Kad smo se odvojili, oni taj novac fizički nisu imali. Ali trebali su, kao dobra banka, isplatiti štediše, a s državom se dogovoriti da, bude li sukcesije, taj novac pripadne njima. Tako bi obranila svoj položaj. Štoviše, banka je mogla vratiti potraživanja od dugova aktive, od poduzeća, a iznosila su tri puta više od dugova štedišama.
Zašto nije?
Nemojte to mene pitati. Imao sam model: odmah vratiti novac malim štedišama, jer najviše je ljudi koji su imali po 100, 200 maraka. To bi iznosilo, procjenjujem, oko 25 milijuna maraka. Novac bi se našao. Išao sam s tim prijedlogom kod svih slovenskih političara, prikazao ga savjetniku Alojza Peterlea, Janezu Drnovšeku i svim važnijim ministrima, uključujući i Dimitrija Rupela. Ništa. Išao sam kod direktora Ljubljanske banke, kazao mi je: Nisam vlasnik, vlasnik je država. Neka mi kažu, odmah ću to odraditi. Hrvatske je 1994. taj plan odmah prihvatila – Mesić i Račan bili su suglasni.
To onda nije bila gospodarska, nego politička odluka. Je li bilo pritisaka izvana?
Ne bih rekao pritisaka. Ne odmah, malo kasnije, počeli su dolaziti savjeti talijanskih i austrijskih političara da naši političari tako ne naprave kako bi njihove banke ušle na taj prostor. Da je ostala Ljubljanska banka, bila bi najveća. Nemam dokaza o tome, ali vjerujem da je bilo tako. Onda ne bi došao Hypo i drugi, zbog kojih sad i vi imate problema. Ili bi bili puno manji. Moj dobar prijatelj, direktor švicarske banke, čudio se: Ljudi, pa dajte to što prije platite, ostanite na tim prostorima. Gospodarstvenici su razumjeli, ali političari nisu.
Kako onda riješiti pitanje Ljubljanske banke?
Nisam pametan. Toliku štetu smo napravili u gospodarstvu obiju država da je nemjerljiva. Poslovni projekti propadali su kao repovi lošeg imidža zbog Ljubljanske banke. Primjerice, Sunčani Hvar. Prije 20 godina tako smo fenomenalno surađivali. Bio sam predsjednik kluba Slovenskog svjetskog kongresa u Švicarskoj, putovao po svim kontinentima, povezivao se s dijasporom. Tad sam upoznao hrvatske političare, Stjepana Mesića, Franju Tuđmana, Gojka Šuška... I onda, kad smo obavili posao, sve je otišlo k vragu.
Mesić vam je otad prijatelj?
Vodio sam ga kod Hansa Dietricha Genschera. To mi je najdraža priča u životu. Bio sam 27. srpnja 1991. u ugodnom društvu, bio je i Genscher. Tad je rekao da ne mogu podupirati raspad Jugoslavije, u Europi nikad takav slučaj nije bio riješen na način na koji su htjele Slovenija i Hrvatska, a bilo je sličnih situacija – Španjolska, Italija, Škotska... Četiri mjeseca kasnije, 14. studenoga, Mesić i ja posjetili smo Genschera. Primio nas je mimo protokola, zbog svog prijatelja kojega sam poznavao s pecanja. Ostali smo četiri i pol sata. Mesić je govorio, hipnotizirao je Genschera. Na kraju je rekao: Mi vam ne možemo otvoreno pomoći i zbog ostavštine 2. svjetskog rata. Idite u Vatikan, a mi ćemo gurati u pozadini. Kakav preokret u njegovu razmišljanju! Sve je učinio Mesić.
>>Večernji prvi pisao o Mesićevim stanovima u listopadu 2010.
I dalje ste jako dobri? Koliko ima istine u pričama da ste mu vi posudili ili dali novac za kupnju stanova na Borčecu?
Ima nešto istine u tome. Ali, ne razumijem tu cijelu priču oko tih 200 tisuća eura. Zašto ga sada pitaju otkuda mu? Toliko je mogao zaraditi, pa bio je ne samo dva puta predsjednik države nego i prije uvijek na visokim položajima. Kad je bio predsjednik, imao je najskromniji stan koji sam vidio kod jednog političara. Da sam ja predsjednik, nikada ne bih tamo stanovao. Nikad ništa nije imao, osim svoje obitelji. I jednom se ukaže prilika, šefica kampanje Štefanija Balog gradi stanove na lijepom mjestu. Bio sam tamo. Dogovorili su se da će on prodati stan u Ilici i za taj stan dobiti dva mala. Stanovi glase na suprugu? Pa što, u braku su jako dugo. Međutim, Balog je upala u financijske teškoće i banka je htjela prodati ta dva stana. Trebalo je odmah dati novac, od danas do sutra, a nije imao. Obratio se prijateljima. Sasvim normalno, dok ne proda stan. Ne razumijem, zašto sada njega prozivaju, da takva osoba odgovara pred zakonom, a ima toliko ljudi koji su ukrali pa nikome ništa.
U medijima se špekuliralo imenom Hetema Ramadanija, slovenskog poduzetnika, vlasnika tvrtke Salbatring koja je u siječnju 2006. postala Inin posrednik u nabavi eurodizela koji je Ina dotad nabavljala izravno od velikih trgovaca Litasca i Vitola. Napisi kažu da je Mesić preko vas povezao Ramadanija s tadašnjim šefom Ine Tomislavom Dragičevićem?
Dragičevića znam samo iz nekih privatnih susreta. Ma kakva nafta, kakav eurodizel!
Znači, vi ste Mesiću dali novac?
Ima istine, da, obratio se meni, da. Samo neću o brojkama. Ja bih za njega sve napravio.
Zašto, čime vas fascinira?
Mesić je jedinstven. Nikad nije prisvajao zasluge. Nikada me nije razočarao, poznajem možda još samo jednu osobu poput njega, a, vjerujte, upoznao sam mnogo ljudi, poznatih, iz vrha politike, gospodarstva, javnog života.
i onda je svizac............