Mi stariji igrači i dalje držimo prva mjesta na svim ljestvicama jer su ovi mladi užasno loši, većina njih je na poluamaterskoj razini iako neki ne bi bili dobri ni među amaterima. Iz top 50 mogao bih ispasti jedino da igram bez ruke i noge – riječi su kojima je Ronnie O’Sullivan, 45-godišnja legenda snookera iz Velike Britanije, kojeg su u više navrata proglašavali najboljim igračem tog sporta svih vremena prije dva mjeseca uzburkao strasti među mlađim kolegama.
“Dio inventara” u kafiću
Iako su se mnogi uvrijedili na takvu prozivku, među njima sigurno nije bio i Muhammad Ikram, 32-godišnji Pakistanac iz gradića Samundri smještenog na istoku te zemlje, u blizini granice s Indijom. Taj 32-godišnjak snooker igra već godinama i pobjeđuje praktički sve koji s njim pristanu igrati, a iako o tome ne postoji službena statistika, oni koji ga poznaju i prate njegovu igru kažu da izgubi možda tek svaku dvadesetu partiju. Međutim, ne krije se u tom glavni razlog zbog kojeg smo usporedili upravo njega i O’Sullivana, jer treba biti iskren i priznati da Ikram ne igra protiv najboljih na svijetu, nego protiv amaterskih ili u najboljem slučaju poluamaterskih izazivača, ali čini to – bez ruku. I to ne zato što to ne bi želio, nego zato što se bez obje ruke i rodio. Njegova priča doista je filmska, i to ne kažemo tek tako, jer neki pakistanski mediji već sad pišu kako se neke tamošnje producentske kuće ozbiljno zanimaju za to da njegov život stave na filmsko platno. Kao što smo već spomenuli, Muhammad Ikram rođen je bez ruku, i to u jednoj doista siromašnoj obitelji, čak i za tamošnje standarde. Odrastao je u kući bez struje i vode s još osmero rođaka.
– Bili smo sretni što smo skoro svaki dan imali što za jelo, ali na žalost mogli smo samo sanjati o tome da idemo u školu. Mene bi to jako veselilo, ali roditelji si nisu mogli priuštiti taj trošak da mi kupuju knjige i plaćaju moje obrazovanje. Nisam ni znao čitati do svoje jedanaeste godine dok me nisu počeli učiti ljudi iz kafića u koji sam kao dijete volio odlaziti. Tamo je bio jedan stol za snooker i obožavao sam gledati druge kako igraju, znam da sam tamo stajao od otvaranja do zatvaranja i divio se toj igri i igračima – ispričao je nedavno taj 32-godišnjak u razgovoru za novinsku agenciju AFP. Dugo mu se po glavi motala ideja o tome da na neki način i on protiv nekog odigra meč iako je rođen s defektom s kakvim, rekli bi svi, za to nisu postojale baš nikakve šanse. S obzirom na to da je u tom kafiću već bio postao, kako se kaže, “dio inventara” i sprijateljio se s vlasnicima koji bi mu ponekad dali i da ostane prespavati preko noći kad nema ljudi, upravo je u tim sitnim noćnim satima počeo vježbati igru i to tako da bi kuglu koju drugi inače udaraju štapom on udarao svojom bradom.
Prvu partiju ipak izgubio
U početku je, kako i sam kaže, to izgledalo jako loše, ali s vremenom je počeo ubacivati kugle s velikom preciznošću, nekada čak i njih pet-šest zaredom. Tada je odlučio prvi put zaigrati protiv druge osobe. Dobrom prijatelju je priznao da već mjesecima kad je sam vježba tu igru i izazvao ga na meč. Prvu igru je, jer ga je, kako je opisao, obuzela velika nervoza, izgubio. A zatim je tog prijatelja pobijedio tri puta zaredom. Tada se oslobodio i počeo izazivati i druge, a danas, gotovo desetljeće i pol poslije, najbolji je igrač u svome rodnom gradu, ali i cijeloj regiji. Ljudi su ga počeli snimati i stavljati na internet i društvene mreže i moglo bi se reći da je postao gotovo slavan – iako ne posjeduje mobitel te mu, prema vlastitom priznanju, uopće nije jasno što su to društvene mreže. Za život danas zarađuje tako što protiv drugih igra za novac.
