Četrdeset mu je godina, živi bez lijeve ruke i desne noge i ne buni se. No ima nešto mnogo vrednije – duh na kojem bi mu mogli pozavidjeti i fizički najzdraviji. Ime mu je Mladen Katavić, rodom je iz Bosne i Hercegovine, a njegova "ogoljena" fotografija bit će jedna od 43 slike ratnih vojnih invalida, koje će se javnosti otkriti u srijedu na otvaranju izložbe "Dani poslije" autora Damira Hoyke, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu.
Izložba u organizaciji HVIDRA-e Grada Zagreba i Udruge specijalne policije HVIDRA-e Hrvatske dio je projekta "Privilegirani, povlašteni ili ponosni", koji je nastao kao reakcija na nedavne izjave u negativnom kontekstu o povlaštenim mirovinama. Na njih odgovaraju intimnim slikama kojima kao da poručuju: "Povlašteni smo? Dobro nas pogledajte pa recite koliko smo točno povlašteni?!"
Mislili su da je mrtav
Odgovaraju i pjesmom Ljiljane Canjuge, otiskanom na letku izložbe. Kad je čuju, prolaze ih trnci jer stihovi su preslika njihovih misli: "Sanjao sam noćas da te imam/Sretnu i okupanu suncem/Sanjao sam da trčim i držim te na dlanu/ i čuvam kao LIJEPU NAŠU/ Sanjam one dane prije kada sam bio, mogao i htio/ Ali tebe nije bilo tada – Moja privilegijo!!!/Kažu da sam privilegiran/ kažu da sam povlašten i jesam dok tebe imam.../a ja samo sanjam da rata nije bilo/ Da su rane koje vidiš jedine i da sam isti kao prije..."
Mladen s početka priče u ratu je bio od samog početka. Nastradao je 1994. kad je u akciji stao na poteznu minu ručne izrade. Do operacijskog stola trebalo mu je četiri-pet sati. Njegovi suborci, ne vjerujući da je Mlađo, kako su ga zvali, uspio preživjeti, njegovim su roditeljima već poslali obavijest o smrti.
– Kad me otac ugledao, rekao je da sam uskrsnuo – smije se Mladen pa nastavlja.
– Što mi je prolazilo glavom kad su nas stavili na nosila? Ništa! Pjevali smo: "Naša borba zahtijeva da kad se gine, neka se pjeva." To su samo trenuci u kojima se miješanjem straha, ponosa i hrabrosti dobiva snaga – kaže taj po struci knjigoveža koji je do rata restaurirao stare knjige iz XV., XVI. stoljeća...
Kratka kriza zbog velikih bolova uhvatila ga je nakon dva dana u bolnici u Splitu. Zavapio je: "Bože moj, šta sam ja kriv? Ako nisam učinio ništa dobro, nisam nikog ni zaj...". Ubrzo su ga prebacili u KB Dubravu u Zagreb u kojoj je bio primjer drugima. Već nakon nekoliko dana bilo mu je dosta ležanja pa je na štakama šetao hodnicima. Kad su ga, kaže, vojnici vidjeli na nogama, bilo im je neugodno reći da njih boli.
Radi resocijalizacije u Zagrebu je počeo studirati grafički dizajn, no s obzirom na pristojnu mirovinu, bavi se drugim stvarima. Igra pikado! To što nema ruku i nogu nije ga omelo da sa svojom ekipom, među ostalim, ne osvoji i treće mjesto na Europskom prvenstvu u Pragu.
Pomaganje ga ispunjava
Rado odlazi pecati i s bratom Alenom, koji je također u ratu teško ranjen, brine se o voćnjaku u BiH. Osim po vedrom, optimističnom karakteru, poznat je po tome što se ne žali jer kako kaže, "Bog ti na jednoj strani uzme, na drugoj ti daje". Patnje su ga duhovno pročistile. Ne opterećuje se nepotrebnim stvarima, naučio je cijeniti život te shvatio da će ga ljudi doživjeti onako kako se sam postavi prema sebi. Bitno je baviti se nečim.
A upravo je to nakon četiri godine tuge shvatio Ivica Šafarić, 90-postotni ratni vojni invalid i pukovnik, Podravac koji od rata živi u Dugom Selu. Od malena je sanjao o karijeri vojnika, a početak Domovinskog rata spriječio ga je da ode u Legiju stranaca. Izgubio je vid na jednom oku, a rukom ne može micati.
– Kad su me prisilili da odem u mirovinu, zapao sam u teško stanje, pomišljao na svašta. Aktivno sam se uključio u HVIDRA-u i sada sam zaokupljen pomaganjem suborcima – kazao je Ivica.
Nitko ovim ljudima ne može prigovoriti da imaju privilegije. Bilo bi dobro da polovica invalida na ovim slikama bude prikazana u nogometnim dresovima i potpuno zdravi za pultom kladionice. Jer polovica invalida koji se tako vode pobjeđuje na malonogoemtnim turnirima. Stvarnim invalidima skidam kapu i nije mi žao raditi za njihovu mirovinu