Ovako gore naši snovi o slobodnoj, samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj... – riječi su kojima je počeo prosvjed stotinjak branitelja ispred resornog ministarstva u Savskoj 66. Bilo je to 20. listopada prošle godine. Toga jutra sastanak ministra Predraga Matića i Đure Glogoškog završio je disonantnim tonovima. Pritom je Glogoški javnost upozorio na "nebrigu prema najtežim ratnim vojnim invalidima za koje nema mjesta u bolnicama pa mjesecima čekaju na liječenje i operacije". Istodobno su njegovi suborci podigli golem šator i naložili vatru. Istoga dana artikuliran je njihov prvi i najvažniji zahtjev od kojeg sve do današnjeg, 200. dana prosvjeda, nisu odustali. Zatražili su smjenu ministra, njegove zamjenice i pomoćnika Bojana Glavaševića, čija je netom izrečena izjava, protumačena kao izjednačavanje agresora i žrtve, pomogla zakotrljati lavinu.
Ustavni zakon i dignitet
Ubrzo je s prosvjeda odaslan novi formalni zahtjev: ustavni zakon o braniteljima koji više nijedna politička opcija ne bi mogla mijenjati. Traže poštovanje prema braniteljima, upiru na dignitet Domovinskog rata kao temelj hrvatske države. Upozoravaju na stavljanje Zakona o hrvatskim braniteljima na čitanje u Saboru bez prethodne konzultacije s braniteljima. Traže moratorij na izmjene i dopune, povlačenje zakona iz javne rasprave. Pritom odnose svoju prvu veliku pobjedu. Također, uspjeli su primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju odgoditi na šest mjeseci. Preko noći se pronašlo rješenje za otvaranje prve veteranske bolnice, one u Zaboku, a najavljeno je i otvaranje još dviju, u Vukovaru i Kninu. K tome, svaka bolnica u Hrvatskoj dobila je koordinatora za branitelje, kako više ne bi lutali od šaltera do šaltera.
Popis zahtjeva koji nisu naišli na odaziv vlasti, međutim, ipak je duži. Ministarstvo branitelja dio je svojih nadležnosti prebacilo u druge resore, poput Ministarstva socijalne politike, što ih je možda i ponajviše povrijedilo. Njih oko 6000 završilo je, kažu, kao socijalni slučajevi. Pritom, onim najugroženijima, koji su primali 1100 kn, opskrbnina je umanjena za 300 kuna, no provedbu ovog zakona nisu uspjeli spriječiti. Neuslišena je ostala i želja da se o njihovim zahtjevima raspravlja na izvanrednoj, a potom i na redovitoj sjednici Sabora. Za neuspjeh inicijative optužili su Josipa Leku. No kada im je prethodno širom otvorio vrata Sabora otišli su bez ikakva objašnjenja.
"Nismo trgovci"
S obzirom na to da s prvim danima ove godine jačaju i antiprosvjedi i da se sve glasnije mogu čuti optužbe da branitelji ne žele dijeliti sudbinu svoga naroda, Savska 66 širi frontu nezadovoljnika i oštricu okreću prema Banskim dvorima. Pred novinare dovode otpuštene radnike, blokirane građane, studente, pružaju podršku inicijativi za spas Imunološkog.
Istodobno se sve češće može čuti zahtjev za ostavku premijera Milanovića, zbog čega dio javnosti stvarne motive prosvjeda tumači kao političke. Premda prema nekim tumačenjima račun za pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović treba isporučiti upravo u Savsku, ne odustaju od tvrdnji da je šator iznad udruga i iznad politike.
Kada se, nakon Okučana, već činilo da je dijalog s premijerom pitanje dana, zaoštrili su retoriku, pa i pozvali na rat. U tome su barem dosljedni. "Nismo trgovci, nego vojnici", poručili su još u prvim danima prosvjeda. I 200 dana kasnije Savska 66 još uvijek je slijepa ulica.
Nesposobni jugoslaven Milanovic nam se nikad nije smio dogoditi i mora da ode.