U obrani Vukovara, u jesen 1991., malo se zna, veliku ulogu odigrao je Kombinat Borovo sa svojih 20-ak tisuća zaposlenih. Uloga Borova i nekih ljudi u Vukovaru marginalizirana je i o tome se pisalo sramotno malo. A Borovo je bilo izvor svih mogućih sredstava, koristila se njegova infrastruktura, materijalna i financijska dobra. Ne zna se ni da se u Borovu proizvodilo oružje! Poginula su 283 radnika Borova, a popis još nije konačan. I Blago Zadro, jedini vukovarski general, bio je nekad radnik Borova podsjeća Ivan Hubalek, danas član uprave Borova, a 1991. godine jedan od koordinatora proizvodnje oružja u Borovu, kojega su nazivali "zapovjednikom na biciklu". Borovo je početkom srpnja 1991. organiziralo izradu prepreka za oklopna vozila, tzv. ježeve. Jedna je ekipa na željezničkoj postaji Vukovar, kaže Hubalek, rezala tračnice i odvozila ih u borovsku tvornicu. Također su se proizvodili "mali ježevi", koji su onemogućavali kretanje automobila i kamiona.
U ljeto te godine dobili smo zadatak organizirati vojnu proizvodnju, ali i popravak postojećeg oružja. Prvi nam je zadatak bio proizvesti minobacač 82 mm. Na konstrukciji je radio Vinko Mikić. Ubrzo smo proizveli prvi naš minobacač, bez nišanskih sprava. One su poslije izrađene od kutomjera i libela. Pokazao se dobrim i učinkovitim, pa smo uskoro dobili narudžbe većih količina za obranu Vukovara prisjeća se Hubalek.
Cijelo to vrijeme u Borovu se radilo na popravku naoružanja i proizvodnji udarnih igala. No planirala se i proizvodnja novog oružja. Proizvodili su se upaljači za nagazne i protuoklopne mine te "krešimir". Bila je to zapravo "šalica" koja se navrne na pušku. S pomoću manevarskog metka ručna se bomba s tim dodatkom ispaljivala i do 350 metara. Bilo je još mnogo ideja i planova, primjerice, kanili smo izraditi katapult za izbacivanje napalma kojim bi se zapalila šuma Đergaj. No nismo uspjeli. Radili smo pod granatama, bez struje i vode kaže Hubalek.
U Vukovaru su trajale borbe, a oružja je bilo malo. Branitelji su se snalazili kako su znali i umijeli. Tih dana oružje je dolazilo različitim kanalima, znanim i neznanim, pa i od Srba, što je nezamislivo. Morali smo nešto učiniti kaže Marin Krizmanić, Vukovarac koji se u obranu Vukovara uključio u svibnju 1991. godine. Sinulo mi je kad sam vidio kamion pun oružja koji je vukovarskim Srbima dovezao Vojislav Šešelj. Stupio sam u kontakt s nekim prijateljima u BiH, inače Srbima, kako bih došao do oružja kaže Krizmanić. Razgovori su napredovali te je pozvan u Pelagićevo, selo u BiH sa srpskim stanovništvom.
Tamo sam otišao sa Željkom Marićem. Odvedeni smo u šumu u kojoj je oružje bilo zakopano. Ne znam odakle je i kako tolika količina oružja završila kod njih, ali je nama bilo najbitnije da su ga imali i da su bili spremni prodati nam ga iako smo Hrvati kaže Krizmanić. U dva navrata, u srpnju i kolovozu, Krizmanić i Marić odlazili su u Pelagićevo. Kupili su oružja za 20-ak tisuća njemačkih maraka. Bilo je tu automatskih pušaka, pištolja, ručnih bombi, streljiva, strojnica... Ispalo je da je manji problem bio doći do oružja, mnogo ga je teže bilo dovesti do Vukovara. Uspostavili smo kontakt s jednim tadašnjim djelatnikom službe državne sigurnosti koji nas je dopratio do mosta na Savi između Orašja i Županje. Odatle smo bili prepušteni sami sebi prisjeća se Krizmanić. Nastavili su put u pretrpanom mercedesu. Prošli su kontrole na ulazu u Vinkovce i Nuštar te stigli u Vukovar. Oružje su odmah podijelili suborcima.
I drugima sam pričao kako smo došli do oružja. U Pelagićevu su bili spremni prodati oružje bez problema. Samo si morao donijeti novac. Mi smo tim oružjem naoružali 20-ak ljudi, a znamo za osobe koje su dale i više novca i naoružale više od stotinu ljudi. Ipak, potrebe su bile puno veće. Tijekom rata mnogi su nam Srbi u Vukovaru nudili oružje na prodaju. Snalazili smo se kako smo znali. Činili smo ono što je doista izgledalo nemoguće ispričao je Marin Krizmanić.
