Prije točno 20 godina ubijeni su u Sarajevu Admira Ismić i Boško Brkić. Vjerojatnije je da znate za njih pod “kodnim imenom” sarajevski Romeo i Julija, kako su ih nemaštovito i brže-bolje nazvali zapadni mediji. Ukratko, ako ipak ne znate za njih, Admira i Boško upoznali su se kao djeca 1984. godine, kad im je bilo 13 ili 14 godina, i od tada pa sve dok tog 19. svibnja 1993. godine, kad su pali od snajperskog hica na Vrbanja mostu, bili su neprekidno zajedno. Voljeli su se jednostavno, nenametljivo i lako. Za vanjski svijet ljubav Admire i Boška postala je notornom činjenicom i vrijednom spomena tek u trenutku kada su njihovi životi prestali postojati.
Da su kojim slučajem danas živi, bili bi utopljeni u moru jednolične ljudske predvidljivosti u kojoj se iskrenost osjećaja ne može suprotstaviti njihovoj zemaljskoj određenosti kroz Admirino muslimanstvo i Boškovo srpstvo. U ono kaotično ratno vrijeme muslimanka i Srbin koji se iskreno vole trebali su svijetu da bi ih upregnuli u paradigmu ostvarive Bosne, zemlje koja je istodobno bila u nastajanju i nestajanju. Pa je tako njihova žrtva postala melodramatski okvir u čudesnom otkriću da ovdje ne žive baš samo ljudožderi.
Veličanstveno mirni
Muslimanka i Srbin morali su spasiti ideju Bosne čak i za one koji su na svim stranama tvrdili da ubijaju za njih i njihovo dobro. I čim su do te mjere banalizirali mladalačku nesebičnost, masakrirali su još jednom ne samo njih dvoje nego i njihovo pravo da jesu puno više od onoga na što ih se prisiljavalo. Ljubav s nacionalnim ekskluzivitetom ne može postojati niti se ljubav može kontrolirati. Za razliku od mržnje, ne može se ni izazvati ni provocirati i njezina je najveća vrijednost ono što se jednostavno dogodi među sličnima. Admira i Boško jednostavno su se i nevino zavoljeli i nisu mislili da će im bilo tko namrijeti da na svojim leđima ponesu terete iskupljenja vlastita plemena.
Živjeti iznad toga je lako, ali nije jednostavno. Živjeti s tim je nedopustivo. Admiri i Bošku živjeti tako jednostavno nije bilo dopušteno. Naravno, nikada nisam upoznao Admiru i Boška, ali ono malo što znam o njima dovoljno mi je da si uzmem za pravo misliti kako smo mogli biti prijatelji. Zapravo, oni nekako i jesu moji prijatelji. I danas, dok gledam sliku njihovih nepomičnih mrtvih tijela kako zagrljeni i veličanstveno mirni leže na uskom pojasu “ničije zemlje”, potpuno mi je jasno kako je njihova ljubav bila preveliko opterećenje za ovaj “svijet, mali i bijedan”.
Ljudi pušteni s lanca
Ne zanima me na čiju su stranu željeli prebjeći jer u tom ratu njihovih oni nisu imali svoje. Ne zanima me tko sve nije dopustio da se priđe tijelima gotovo tjedan dana jer su onako izloženi imali u sebi više poštenog života nego svi mi koji smo samo disali oko njih. Ne zanima me ni tko je sve odgovoran za njihovo ubojstvo, jer zlo koje ih je okruživalo trajalo je mnogo dulje nego što žele priznati plitke priče o tome da nas je sve iznenadila krv koja se prolila. Laž što nas je grlila tolike godine, a koja se najčešće objelodanjuje kroz ono poznato pranje ruku “nismo ni znali tko je tko” u samom korijenu čuva zastrašujući rebus koji vrišti pozivanjem na prebrojavanja. Samo je trebalo pričekati prikladno vrijeme. Kada se to dogodilo, nije zvijer ta koja je bila puštena s lanca. Ljudi su bili pušteni. Oni kojima još jučer nije “smetalo ako je netko Hrvat”, postali su arbitri nacionalne čistoće. Danas opet isti ti tvrde “kako je itko mogao pomisliti da će stvar otići tako daleko”. Drugim riječima, nije pogrešno što se ubijalo, nego je pogrešno što se ubijalo baš toliko. Admira i Boško ni nakon svega toga ne mogu izgubiti svetost vlastite svjetovnosti, ni čistoću vječne nebesnosti.
Ne zamišljam ih na nekom boljem mjestu, nego ih vidim ovdje, među nama kako pokazuju da “ne snaga, nego trajanje uzvišenih osjećaja stvara uzvišenog čovjeka”. Do kraja sami, do kraja zajedno, do kraja neprekidno na samom početku. Imena su nevažna, šifre na kojima im se odazivao Bog besmislene, oči kojima ih je promatrala okolina neinteligentne. Danas kao i onda, a bogami kao i u nedoglednom sutra Admira i Boško postojat će ne zbog galame koja se podigla oko njih, nego zbog šutljivosti njihove ljubavi. Zagrljeni i mrtvi. U svojoj dosljednoj posvećenosti jedno drugome.
