Prelaskom na novo radno vrijeme u Bijeloj kući, po kojem novi američki predsjednik – kao starogrčki slikar Apeles – ne može provesti „ni jedan dan bez crte“, pojavljuje se i neizbježno pitanje: kad će Hrvatska doći na red u crtanju novoga (američkog) poretka i koje će mjesto imati u budućoj galaksiji Donalda Trumpa?
Nije sigurno da „najmoćniji čovjek na planetu“ može stvoriti novi svijet ni u sedam dana, ni u četiri ili osam godina, niti da će jednu malu državu u svome sistemu izdvojiti zato što je smještena u susjedstvu domovine njegove (treće) supruge.
Ne krije njemačko porijeklo, ali i ne pokazuje nikakve simpatije za zemlju svojih predaka, ni za širu europsku (pra)domovinu. Američki vladar kreće se kao buldožer po političkoj karti svijeta, potezom pera poništava odluke svojih prethodnika, ruši zatečeni poredak a da mu se na licu ne vide nikakvi znakovi kolebanja.
Njegova čvrsta uvjerenja prerastaju u samouvjerenost koja se jednoga dana može pretvoriti u bumerang i okrenuti protiv njega, ako ne smanji previsoku dozu voluntarizma u svojoj politici . Kako je krenuo sto na sat, logično je očekivati da će njegova politika velikih promjena prije ili kasnije stići i do Hrvatske.
Hoće li preslagati odnose u regiji koja, slučajno ili ne, na početku njegova mandata doseže opet gornju granicu ratnih prijetnji, i kako će honorirati hrvatsku ambiciju da bude “dobri dečko“ među agresivnim „šerifima“ iz istočnog susjedstva?
Ni ljudi od politike ne mogu sakriti da su registrirali početnu fazu tsunamija koji je krenuo s obala najmoćnije države na svijetu, pa prakticiraju prve manevre kako bi se mogli mudro prilagoditi novim okolnostima. Ništa nije nesvakidašnje u takvome držanju; politika tako funkcionira otkad postoji: slabiji se prilagođavaju (naj)jačemu, a ne obrnuto.
Pitanje je samo koliko će Trumpu ostati goriva kad njegov stroj dođe u naše nepomirene krajeve. Novoustoličeni predsjednik SAD-a želi se distancirati od svojih prethodnika, koje tereti za gubitak „američke veličine“ (u toj ignoranciji nadmašuje i Nicolasa Sarkozyja), i ne koristi priliku da na ulazu u Bijelu kuću dodijeli sam sebi pravo da vlada mirnije nego što je govorio (u kampanji).
Nije Trump sam na vlasti, niti će vječno vladati Amerikom (i svijetom) da bi bio strah i trepet za sve one koji se plaše (da će biti žrtve) njegovih promjena; američki demokratski sistem uključuje u sebi Montesquieuove ideje o trojnoj vlasti: jedna nadzire i ograničava drugu, da bi i među političkim prijateljima moglo doći do svevlasti, do prevlasti ili do zloporabe vlasti.
Ali s „dinamikom Trump“ valja računati posvuda, čak i među onima koji bi pozdravili da ne dira status quo. Dok je još na crvenome tepihu, gdje djeluje pripremljenim „ukazima“, perspektive njegove politike mogu se činiti blistavijima nego kad na red dođu složeni dosjei američkih odnosa s Europom (i s Kinom i Rusijom) gdje će trebati više kreativnosti.
Tad može biti (ne)očekivanih stani-pani situacija, koje mogu otkriti sve Ahilove pete u njegovoj strategiji brzopoteznih promjena! Ni na Balkanu, koji nije na dobrome glasu u zapadnoj politici, moćnom čovjeku Amerike neće biti dovoljno da mahne malim prstom pa da nestanu svi potpaljivači bivših, ali i mogućih budućih ratova, u koje bi poveli i svoje sinove, čak i cijeli narod!
Je li s Trumpom istekao rok privilegiranoj poziciji RH da može biti sigurna u svoju slobodu, kako joj je u Zagrebu obećao mađi Bush?
Ne čudi što ima nezrelih političara koji s državničkih pozicija tako govore, zna li se njihova politička biografija i ideološki svjetonazor; čudi više što takva ratnička retorika bruxelleskim sugovornicima na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi, kao da slušaju Mozarta, a ne Nikolića. U žurbi da Srbiju preotme Rusima, Europa nije u stanju postaviti ni pravo pitanje o novom uvozu nacionalizma, a kamoli dati puni odgovor kako bi ga zaustavila.
Što će od probuđene velikosrpske nostalgije doći do američkih ušiju, budu li se još prije toga filtrirali u Moskvi, a pogotovo ako Amerikanac tamo istisne Putinova dosadašnjeg čestoga gosta iz Beograda?
Nije dvojbeno da se Hrvatska nalazi(la) u zoni strateških američkih interesa, više na njenoj periferiji negoli u samome centru. Može li novi predsjednik i to tretirati samo kao ostatak prošlosti koju ne želi nastavljati, ni ponavljati?
Za Hrvatsku je, pak, Amerika bila važna, kao stup za koji je vezala vlastite demokratske nade, i u vrijeme dok je bila jugoslavenska republika, s nekim drugim državnim i ideološkim obvezama. Osamostaljenjem Hrvatske stvoreni su uvjeti za partnerstvo, SAD je, poslije početnih kolebanja, stao uz Hrvatsku i pružio joj presudnu vojničku i diplomatsku pomoć u najvažnijim trenucima borbe za državnu neovisnost.
Je li s Trumpom istekao rok trajanja takvoj privilegiranoj poziciji Hrvatske da može uz Ameriku (i NATO, kojim dominira ) biti sigurna u svoju slobodu, kako joj je u Zagrebu obećao mlađi Bush? Politika ne sluša uvijek političare.
To što je prva dama Amerike slovenskoga porijekla, ili što su naši susjedi slali svoje pravne emisare da uvjere slovenskoga zeta da se oduži Sloveniji tako što će podržati logiku Piranskoga zaljeva a ne Savudrijske vale, spada u anegdote, vjerojatno važnije medijima negoli politici.
Više se s tim ključem otvaraju vrata za razgledanje zaostalih i neriješenih (ne i nerješivih) hrvatskih hipoteka u odnosima sa susjedima, negoli o politici i izgledima za njihovo rješavanje. Uostalom, i hrvatska predsjednica krstarila je Amerikom, s planom da prešalta Hrvatsku s favorizirane Hillary Clinton na zapostavljenog Donalda Trumpa; ni to putovanje nije do kraja dešifrirano.
Oko novoga američkog vladara više se proizvodi strah da će pomoći Slovencima, da neće zaustaviti Srbiju, i da neće razumjeti BiH. Ali, ni za jedno nema dokaza. Zaboravlja se koliko se puta potvrdila stara izreka: pomozi sebi, i Bog će ti pomoći!
A Trump se (ne)stvarno nameće kao svemoćno božanstvo koje s nekoliko autograma mijenja Ameriku i svijet. Jedino je Napoleon, nakon bijega iz zatočeništva, uspio u kraćem vremenu proći dulji put od „vuka s Korzike“, do „velikog imperatora“.
Bude li stvarno dizao zidove u (globaliziranome) svijetu koji se sve više tehnološki i interesno povezuje, radi posao za svoje nasljednike: netko će morati rušiti Trumpove zidove, kad se pokaže da ne usrećuju ljude ni s jedne strane.
Jedno je, ipak, vanjština, a drugo bit nove američke politike: hoće li novi predsjednik rušiti NATO i blokirati savezničke odnose s Europom a da ne oslabi ni vlastitu zemlju? Kako će se približiti Putinovoj Rusiji a da ne iznevjeri ili izda zapadna načela?
I može li se s komunističkom Kinom upustiti u sukob a da ne ode predaleko, da se može vratiti bez veće opasnosti? U očekivanju američkog Godota, cijeli svijet, a ne samo njegov (i naš) europski rt na Balkanu, ili jugoistoku Staroga kontinenta: hoće li od radikalnih promjena biti više štete nego koristi?
Trumpovo savezništvo s Putinom može, trenutačno, biti ograničeno na zajedničku borbu protiv islamskoga terorizma, a dugoročnije, na smanjivanje težine Europe i njezine Unije u svjetskim poslovima (i na tržištu, što je još važnije za Trumpovu politiku, sasvim podređenu američkoj ekonomiji).
Američka demokratska tradicija i tradicija ruskog despotstva prije ili kasnije doći će na kušnju, ako ne i u novi ideološki sukob. Dovoljan razlog da se u tu osovinu previše ne vjeruje: Ronald Reagan je o Moskvi govorio kao o „carstvu zla“.
Istina, u vrijeme hladnoga rata; nešto će od negativnog nasljedstva ostati i ako SAD i Rusija svoje odnose dignu na razinu „toploga mira“. Dovede li Ameriku tamo gdje ju je poveo, u raskid s Europom, Donald Trump će prije svega iznevjeriti vlastitu zemlju i njezinu poslijeratnu doktrinu.
Otkad je pedesetih prošloga stoljeća u „zapadnom rekreacijskom dvorištu“ pokrenut proces europskoga ujedinjenja, SAD je, uz Vatikan i njegovu duhovnu podršku, bio glavni vanjski promotor takve politike, i u vrijeme hladnoga rata ili pogotovo tada, jer su Amerika i Europa bile zajedno jače protiv komunističkog bloka, i nakon rušenja željezne ograde, kad je trebalo pokazati i dokazati prednosti demokratskoga svijeta, osobito novim članovima stare obitelji, koji su u pravilu mislili da premalo dobivaju (a stari članovi da previše daju!).
Američki geopolitički stratezi ranga Kissingera ili Brzezinskog gledali su na ujedinjenu Europu – s ujedinjenom Njemačkom (u paru s Francuskom) – kao na sigurnu dobitnu zapadnu kombinaciju, uključivo i zaštitu od ruskih pretenzija na Europu. Znalo se tko stoji iza vanjske politike predsjednika Nixona, Reagana ili Clintona; manje je poznato tko sve priprema stavove i platformu novog predsjednika i tko ga sve navodi na to da europskome ujedinjenju, nakon teškoga udarca s Brexitom, stavlja pod kotače klipove nedobronamjernih izjava o Uniji kao „instrumentu“ njemačke politike, ili o „zastarjelosti“ NATO-a.
Ili sluša samo svoj unutarnji glas kojemu je „svejedno hoće li se Europa ujedinjavati ili neće“? Ustvari, i nije mu svejedno, sudi li se po tome koliko hvali Brexit i preporučuje ga drugim državama, i kako je Theresi May već u prvome tjednu svoje vladavine otvorio vrata Bijele kuće, a Angeli Merkel slao zajedljive primjedbe na račun njezine velikodušnosti u migracijskoj krizi.
Amerika je dva puta spašavala Europu da se ne utopi u prljavoj vodi svjetskih ratova, koji su se, nota bene, vodili na njezinu tlu i između njezinih država; je li u Trumpovu kalendaru došlo vrijeme da Europa odraste, da u pitanjima vlastite sigurnosti i obrane ne bude vječni Oscar Matzerath iz Grassova „Limenog bubnja“ koji ostaje vječno dijete, jer odbija odrastati.
Njemačka je strana reagirala s osjećajem povrijeđenog savezničkog ponosa, ali i realistički, sa spremnošću da s ostalim državama Unije preuzme u ruke vlastitu (i europsku) sudbinu.
Isprovocira li do kraja refleks o snazi Europe, Donald Trump može biti (neželjeni) kum velikome vjenčanju; europske države još su uvijek u sistemu zaruka, koje se mogu prekinuti, kako to upravo demonstrira Velika Britanija. Na račun njezine ozbiljnosti još se i Stendhal šalio pišući da duhovitost i genijalnost, kad prijeđu na englesku obalu, gube četvrtinu vrijednosti.
Kome više može biti do šale, nakon britanskih odluka i američkih poruka o povlačenju iz Europe? Njemačka je slaba da dominira Starim kontinentom, a ni duh europskoga ujedinjenja ne trpi pojedinačne dominacije, a prejaka da ne bi izazivala sumnje u zoni Kunderinih „malih nacija“ Srednje Europe koje bi, najradije, uzele američku vojsku i Putinovu politiku. Francusko-njemačka osovina već je izvjesno vrijeme u kvaru zbog nejednake (vučne) snage tih država, pa sve zajedno stvara sliku egzistencijalne krize Europske unije.
Trump se očitovao o Europi; stvarni politički učinci njegova utjecaja moći će se zbrajati tek kad se vidi kako će proći ženski kandidati na izborima u Njemačkoj i Francuskoj; može li populistički vjetar s druge strane Atlantika puhati dovoljno jako u njihova jedra i pomoći im da naprave presudni korak naprijed na putu u ponor europskoga razjedinjenja?
U novom američkom Bermudskom trokutu stvari su puno složenije nego što to može izgledati u stanju pobjedničke euforije. S Europom je, po svemu, moguć, čak i vjerojatan, ali ne i siguran, razlaz (treba imati snage za takvu povijesnu odgovornost!), ili velika inventura dosadašnjih odnosa; s Rusijom je na pomolu nesigurno partnerstvo iz interesa, a s Kinom nisu isključeni veliki i opasni sukobi.
U velikim previranjima, malima ne mora biti mjesto ispod stola: Hrvatska je nešto više od kapi u moru, a puno manje od posebnoga mora u oceanu uzburkane svjetske politike da bi utjecala na to kamo će, i kako, svijet ići poslije straha i nade koji je svojim dolaskom na vlast u SAD-u prouzročio Trump.
Bude li ikada u nadrealnoj situaciji da bira između Rusije i Amerike, izbor i nije težak – američke političke vrijednosti, koliko god ih ugrožavao i (pre)konzervativni predsjednik, ispred su ruskih nepolitičkih bliskosti. Ipak, pogreške vrebaju sa svih strana: da se hrvatska vanjska politika svrsta u dva reda, jedan za Trumpa, drugi za njegove saveznike u svijetu; da se Putina jača tako što će ga se i dalje slabiti; da se zanemari šahovska logika da dobri igrači gledaju nekoliko poteza unaprijed i da im zastavice nikad ne padaju.
Bude li, nesrećom, u obvezi da bira između Rusije i Amerike, Hrvatska ustvari nema nego jedan izbor – Europu! Ne samo geografski, Hrvatska se nalazi između dva donedavna pola svjetske moći koji u globaliziranom svijetu opet trče za vlastitom veličinom.
Zašto žuriti u takve utrke, kad je Europa prava sudbina za svoje države. Ali, Europa koja će biti svjesna svoje snage i talenta, koja će se osloboditi američkoga kompleksa: ako je Amerika spašavala Europu u ratu, Europa je razvijala Ameriku u miru; ako je SAD prva gospodarska sila svijeta, ujedinjena Europa ima konkurentsko gospodarstvo na svjetskome tržištu, i vlastito tržište veće od američkoga; ako je s druge strane Atlantika vojna moć, ni s europske strane nisu tako nemoćne države da ne bi mogle stvoriti vlastitu silu; ako je Amerika najveće tržište kulture, Europa je njezina domovina.
Iako predsjednik Trump potvrđuje glas da mu Europa nije (politički) na srcu, možda će baš američko otkazivanje staroga, donekle i staromodnoga, savezništva prisiliti europske države da skinu sa sebe tijesni kostim spomenutog Oscara Matzeratha. Počinje li s Trumpom novo (radno) vrijeme i u Europi, koje, na prvi pogled paradoksalno, može biti uvod u novo savezništvo na zapadu?
