Dok smo moja žena i ja, u društvu s mađarskim prijateljem Arpadom, prošle subote oko pola četiri popodne, u slastičarnici "Gerbeaud" usred Budimpešte, sjedili i jeli žarbo-šnite, oko nas je vladala arkadija. Nekoliko koraka dalje, obasjan toplim svjetlom, ulični je virtuoz na čašama nejednako napunjenima vodom izvodio Bizeta, Mozarta, Straussa, a s okolnih stolova čule su se njemačke, engleske, japanske, francuske riječi i poneki "igen" mladih mađarskih konobarica.
Tko da se u toj idili sjeti da su okolni budimpeštanski trgovi već noćima poprište krvavih prosvjeda protiv vlasti? Svi smo se sjetili i svi smo svoje slasne žarbo-šnite jeli s mišlju na gorčinu koja je stotine tisuća Mađara natjerala na ulice. Arpad misli da je izjava mađarskog premijera Ferenca Gyurcsanya da je njegova vlada lagala, da ništa nije postigla, a da se ništa i ne može postići u toj "usranoj državi" s tim "jebenim narodom", samo kap koja je prelila čašu strpljenja.
Gyurcsany je u komunizmu bio omladinski funkcionarčić, u pretvorbi se domogao velikog bogatstva i postao veliki socijaldemokrat. Malo tko zna što je sve njegovo, privatizirao je čak i Zastupnički klub, lokal u neposrednoj blizini mađarskog parlamenta. Na vlast je došao prije dvije godine tako što se urotio protiv svog stranačkog druga, premijera Medgyessyja, pridobio većinu u stranci i parlamentu i zbacio ga s položaja. Vladao je s pomoću obećanja koja nije ispunjavao, a kako te robe nikad ne ponestaje, uspio je pobijediti i na regularnim izborima u proljeće ove godine. Bio bi miran još neko vrijeme, da se nisu primakli lokalni (a i stranački) izbori i da mu netko od najbližih suradnika, netko tko mu misli isto što je i on mislio Medgyessyju, nije zabio nož u leđa, pustivši u javnost njegovu skandaloznu misao iz svibnja o državi i narodu.
Državi i narodu već je ionako bio pun kufer i Gyurcsanya, i socijaldemokrata, i njihovih poziva na nova odricanja, pa i političara uopće, a, dakako, i bajne Europske unije u kojoj Mađarima nikako da poteče med i mlijeko. U slastičarnici "Gerbeaud" kolače i bombone punjene tokajcem jedu stranci, a Mađari tu ulaze uglavnom kao konobari. To je istina, a kad je i sam premijer priznao da je sve drugo laž, državi i narodu je moralo prekipjeti. Kad smo u petak navečer ulazili u Budimpeštu, kraj nas su puzale beskrajne kolone vozila.
- Kamo će?
- Na Balaton - odgovorio mi je Arpad.
Roditelji su otišli na Balaton, a sinovi i kćeri na Trg Republike, da podsjete premijera da bi posao koji je na budimpeštanskim ulicama započet prije 50 godina napokon mogao biti dovršen. Iz Budimpešte su me ispratile Arpadove riječi: "Bojim se da ovo nije samo mađarska priča".
