Ante Đapić izbačen je iz Hrvatske stranke prava. Tako po svoj prilici - nakon Dražena Budiše i Ive Sanadera - iz politike odlazi posljednji od trojice političara koji su zadali najteže udarce modernoj hrvatskoj desnici.
Da Dražen Budiša nije sklopio koaliciju s Ivicom Račanom vjerojatno bi vlast na početku 2000. godine drukčije izgledala, a SDP nikad ne bi postao tako jak niti bi možda danas bio na čelu vladajuće koalicije. Godine 1998., kad su u Splitu Račan i Budiša potpisali koalicijski sporazum, pisao sam o potpuno neprirodnom savezu krvnika i žrtve, koji će na hrvatsku politiku ostaviti dugotrajne posljedice.
Ukratko da podsjetim - Račan ulazi u visoku politiku gotovo točno na dan uhićenja Dražena Budiše, što će reći da je karijeru počeo na slomu ideala Hrvatskoga proljeća, u kojemu je Budiša kao studentski vođa imao jednu od glavnih uloga. Takav Račan i njegov SDP nikad ne bi dobili nacionalni legitimitet da im ga Budiša nije podario u bezumnoj političkoj trgovini u kojoj se mislio naći na čelu države.
Potkraj devedesetih godina HDZ je bio na koljenima, ankete mu više nisu davale baš nikakve šanse, dok su, naprotiv, SDP i HSLS kao koalicija imali naklonost birača sasvim dovoljnu za pobjedu. Zanimljivo je da su u anketama u kojima su bile zajedno te dvije stranke dobivale osjetno više glasova nego u zbroju kad su bile odvojeno. Poslije pobjede koalicije na početku 2000.
Budiša se već vidio na Pantovčaku pošto je Račanu žrtvovao svoju žrtvu iz komunizma, pošto je u trgovini s tom sitnom dušom uložio kapital od četiri godine zatvora u koji su ga pospremili ta sitna duša i njezini drugovi, pošto je Račana iskupio za sva zla koja je kao komunistički dužnosnik simbolizirao i pošto je i njemu i njegovoj stranci dao hrvatski pečat koji nikad nisu imali.
Pojavio se Stjepan Mesić koji će srušiti Budišinu kulu od ambicija, Račan će u predizbornoj kampanji svom koalicijskom partneru okrenuti leđa, a poslije će mu, pridobivši gotovo cijeli vrh HSLS-a, dati nogu u stražnjicu. Poslije takva Budišina pada i izdaje svoje vlastite prošlosti za golem dio birača nacionalni kriteriji u politici postat će relativni ili ništavni, što će ljevicu i njihove kolebljive birače osokoliti te u glasovanju za SDP prošlost te stranke ni izdaleka neće biti toliko važna kao prije.
Tako je Budiša pokopao nacionalne osjećaje mnogih birača. S jednakom strašću pokapat će ih i Ivo Sanader, s nakanom mnogo opakijom od Budišine trgovine. Velikoj stranci koja je stvorila državu i bila najzaslužnija za njezinu obranu on će htjeti oduzeti nacionalno obilježje, “detuđmanizirati” je i iz njezina prirodnog konzervativnog utočišta preseliti je u stranu joj i neprirodnu lijevo-liberalnu nigdinu.
Kad se Sanader dao u bjesomučnu potragu za Gotovinom, HSP je bio moćan, imao je osam zastupnika u Saboru a zbog izdajničkoga naleta vlasti naklonost mu je desnih birača rasla. No i Đapić i Sanader će se pobrinuti da HSP unište.
Đapić svojim vlastohlepljem, pretvaranjem HSP-a u servis za vlastitu promociju, razbijanjem pravaške scene, kukavičkim ulizivanjem Židovima, despotskim vođenjem stranke, kompromitirajućim koketiranjima i lijevo i desno..., a Sanader među ostalim porukom biračima: glas za HSP je glas za SDP!
Tako su Budiša, Sanader i Đapić i tragično oslabili svoje stranke i omogućili ljevici sa SDP-om na čelu da ojača, da bude superiornija nego desnica devedestih i da HDZ drži u pravosudnim ucjenama kako bi vlast zadržala ne samo u jednom mandatu. Konzervativizam je danas poluilegali, zbog goleme premoći ljevičarskih medija domoljublje izaziva reakcije gotovo kao u komunizmu a bezbožna manjina kraj goleme vjerničke većine stvara dojam da je ona glas javnosti i građanstva.
Sve to potiče vlast kako bi prikrila katastrofu u koju je dovela zemlju, vlast koja to nije po svojoj zasluzi nego po zasluzi trojke koja se odrekla Hrvatske za svoj osobni sitniš - Budiše, Sanadera i Đapića.
Katastrofa do danas traje.