Na službenim stranicama HSLS-a objavljen je ovih dana opširan tekst Dražena Budiše, koji je nekadašnji čelnik te stranke napisao u lipnju 2022. godine kao odgovor na članak novinarke Željke Godeč “Dražen Budiša, čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana, ali je srušio samog sebe!”, objavljen u tjedniku Globusu u svibnju 2022. godine. No kako njegov odgovor, kako kaže, “premašuje format teksta primjeren novinama”, odlučio ga je objaviti negdje drugdje, a dok ga je pisao, stalno mu je na umu bio naslov trilera “Istina i druge laži”. Iz Budišina vrlo zanimljivog odgovora, u kojemu on ne samo da opovrgava navode iz novinskog članka nego i otkriva dosad nepoznate pojedinosti o političkim zbivanjima na hrvatskoj političkoj sceni, izdvojit ćemo nekoliko naglasaka.
Opasni maspokovac
Navodeći razloge zbog kojih nije bio u inicijativnom krugu za osnivanje HSLS-a, Budiša objašnjava da je to zbog toga što je koncem prosinca 1988. odlučio pokrenuti osnivanje političke stranke pod radnim nazivom Savez za demokratsku Hrvatsku, a ne zbog zabrane javnog djelovanja.
”Tijekom blagdana”, piše Budiša, “sastavio sam i nacrt programa, a po Novoj godini počeo sam kontaktirati ljude za koje sam mislio da će ući u inicijativni odbor. Do sada o tome nisam govorio, pa ni sada ne bih da prof. Ivica Miškulin u nekom arhivu Udbe nije pronašao podatke o toj mojoj inicijativi. Udba je za to saznala od informatora kodnog imena ‘Jura’. Da li je on bio među nekolicinom osoba koje sam pozvao ili je on to saznao od nekog člana inicijativnog kruga, ne znam. Među ljudima koji su mi se pridružili bili su Jerko Đerek i Slobodan Praljak. Kad sam dr. Franju Zenka pozvao u inicijativni krug, od njega sam saznao da su i Vlado Gotovac i Slavko Goldstein također počeli raditi na osnivanju stranke, a da je to isto učinio i dr. Franjo Tuđman. Štoviše, dr. Zenko mi je rekao da je on već pristupio Gotovčevoj i Goldsteinovoj inicijativi. Saznavši to, odmah sam prestao raditi na osnivanju Saveza za demokratsku Hrvatsku i o tome obavijestio ljude koji su prihvatili biti članovima inicijativnog kruga. Mislio sam da je nerazborito rasipati snagu na osnivanje više oporbenih stranaka. Otišao sam Vladi Gotovcu i rekao mu da ja pristupam inicijativnom krugu za osnivanje HSLS-a. On i Slavko Goldstein to su s radošću prihvatili. Međutim, kada je Gotovac to priopćio inicijativnom odboru HSLS-a, nekoliko istaknutih članova vrlo je nepovoljno reagiralo na tu informaciju. Rekli su ‘jedan maspokovac nam je dovoljan, dva bi bila opasnost’. S Gotovcem sam se dogovorio da moju pristupnicu inicijativnom odboru aktivira kada se ovi uplašeni smire. I smirili su se kad su saznali da i drugi ‘maspokovci’ i robijaši osnivaju stranke (dr. Franjo Tuđman, dr. Marko Veselica) i dr.”
Odgovarajući na tezu iz novinskog članka prema kojoj je “Budiši Tuđmanov program bio prihvatljiv, ali su ljudi u HSLS-u bili mnogo prihvatljiviji od onih koji su stvarali HDZ”, Budiša piše:
”Tih dana, početkom siječnja 1989., na sastanak u svoju kuću pozvao me dr. Franjo Tuđman. Na sastanku su još bili dr. Marko Veselica, Drago Stipac i dr. Anto Matković. Tuđman nam je pokazao nacrt programskog dokumenta za stranku HDZ (tada još Hrvatski demokratski zbor) s popisom 20 osoba za koje je mislio da će pristupiti stranci koju je osnivao. Tuđman tada nikoga od nas nije obmanuo, kao što se tada govorilo i pisalo stavljajući među inicijatore HDZ-a imena osoba koje nije o tome ni pitao. On je ljude s tog popisa pitao pristaju li biti osnivači i članovi HDZ-a. Mislim da smo nas četvorica bili prvi koje je pozvao na razgovor. Dr. Marko Veselica, Drago Stipac i dr. Ante Matković prihvatili su Tuđmanovu inicijativu i nacrt programa HDZ-a. Ja nisam, jer sam već pristupio HSLS-u i o tome obavijestio Vladu Gotovca i Slavka Goldsteina, a imao sam i ozbiljne rezerve prema nekim dijelovima Tuđmanova programa, što sam mu i rekao. Sastanak sam napustio prije ostalih. Sastanak kod Tuđmana protekao je u mirnoj i koncilijantnoj atmosferi pa i moj rastanak s njima. Sadržaj tog razgovora neću komentirati jer su svi sudionici tog sastanka osim mene mrtvi pa više nema nikoga tko bi mogao potvrditi ono što sam rekao”, kaže Budiša i napominje kako je poslije doznao da je Udba imala detaljnu informaciju o tome sastanku jer je Tuđmanova kuća bila je ozvučena.
Nacrt programskog dokumenta HDZ-a s imenima potencijalnih pokretača, dodaje Budiša, došao je u ruke Vladimira Šeksa u Osijek, koji je mislio da je Budiša pokretač HDZ-a i autor programa pa mu je napisao pismo u kojem je naveo da je inicijativa dobro prihvaćena u Osijeku, ali da on ima primjedbi na program. “Nekoliko dana kasnije poslao mi je svoj prijedlog programa HDZ-a i na koncu pismo u kojem mi piše da više ne zna koji je programski tekst bolji, ‘moj’ ili njegov”, otkriva Budiša i objašnjava kako je točno da mu je Vlado Gotovac bio bliži nego Franjo Tuđman. Gotovac mu je bio prijatelj, a s Tuđmanom je bio u dobrim odnosima. “Gotovac je znao govoriti”, piše Budiša, “da me je volio kao sina, ali ja njega nisam volio kao oca, pa ni kao političkog mentora. Moje je formativno razdoblje, uključujući tu i političko formiranje, završilo prije nego što sam Gotovca upoznao, a počeo sam i politički djelovati prije Gotovca. Osim toga, ja sam imao oca koji je bio pametniji, organiziraniji i marljiviji čovjek i od mene i od Vlade Gotovca.”
Je li pak točno to da je Budiša zagovarao da HSLS sklopi koaliciju s HDZ-om? “Ni tada ni kasnije ja nisam zagovarao koaliciju s HDZ-om. Jedina moja uloga u tim događajima bila je u jednom slučajnom i nevezanom razgovoru s Matom Granićem, koji smo s nogu vodili čekajući početak ceremonije na Medvedgradu, na kojem je nabačena ideja da li bi Hrvatskoj, po uzoru na Njemačku, dobro došla koalicija demokršćana i liberala... O tom sam razgovoru obavijestio Vladu Gotovca, koji je tada bio predsjednik stranke. Uslijedili su razgovori Vlade Gotovca i Franje Tuđmana. Bila su dva ili tri razgovora, ne znam točno. Na Velikom vijeću HSLS-a nisam glasovao za koaliciju s HDZ-om, ali sam se oštro protivio stavu da se zabrani, i to dekretom, svim lokalnim organizacijama HSLS-a da koaliraju i surađuju s HDZ-om”, otkriva Budiša i dodaje:
”Kada su propali razgovori Tuđmana i Gotovca, a to nije bilo neočekivano, počele su se i u stranci i izvan nje širiti glasine da sam ja Gotovcu podmetnuo te razgovore i da sam mu ‘nasapunao dasku’. Otišao sam k njemu u ured. Stajali smo na nogama, stavio sam mu ruke na ramena, pogledao ga i upitao: ‘Vlado, vjeruješ li ti meni, prijatelju i surobijašu, ili ovim tvojim...?’ (izraz nije za novine). Pogledao me i rekao mi: ‘Tebi.’ I od tog trenutka naši su odnosi bili kakvi su bili i prije. Nakon pet dana Gotovac mi nije htio ni odzdraviti. Što se dogodilo u tih pet dana, ne znam! Tako je završilo naše dugogodišnje prijateljstvo”, objašnjava Budiša. Ni danas ne zna što se tada zbilo s Gotovcem, ali pretpostavlja da iza toga razlaza stoje Gotovčevi sufleri, koji su širili laž da se Budiša jedanput tjedno sastaje s Tuđmanom i da mu “sapuna dasku” u dogovoru s Franjom Tuđmanom.
Budiša navodi da se s Tuđmanom prvi put sastao uoči konstituirajuće sjednice prvog višestranačkog Sabora, na sastanku na kojem su bili predstavnici odlazeće vlasti i predsjednici svih stranaka čiji su članovi ušli u novi Sabor. Tada je Tuđman rekao da se u tom tranzicijskom razdoblju ne smiju napraviti nikakve greške, a onda se obratio Budiši, koji je nekoliko dana prije bio na Bleiburgu: “A ne kao vi, Budiša, koji odlazite u Bleiburg!” Budiša mu je oštro odgovorio: “Da, bio sam na Bleiburgu, ali sam otišao s Bleiburga kad sam čuo govor izaslanika vaše stranke fratra Duke.” Tuđman je pocrvenio i zašutio, svjedoči Budiša i pita se je li to bio razlog zbog kojeg nije bio pozvan na konstituirajuću sjednicu Sabora 30. lipnja 1990. godine.
A prvi razgovor o koaliciji Budiša je s Tuđmanom vodio uoči formiranja Vlade demokratskog jedinstva. “Tuđmanova početna pozicija bila je da uđem u Vladu i to kao ministar informiranja, a da dr. Vlado Veselica postane direktor Zagrebačke burze. To sam odbio, ali sam prihvatio ući u Vladu, uz suglasnost stranke, ako se formira vlada nacionalnog jedinstva u koju će ući sve relevantne stranke. Epilog je poznat. Formirana je Vlada demokratskog jedinstva na čelu s Franjom Gregurićem, koji je uz Slavka Degoriciju i dr. Zdravka Tomca imao veliku ulogu u njenom formiranju”, piše Budiša i otkriva da je drugi razgovor u četiri oka s Tuđmanom vodio u jesen 1991., u vrijeme pregovora s JNA o napuštanju vojarni. Tada je tražio Tuđmanovo odobrenje da, kao voditelj pregovaračkog tima zadužen za Zadarsku i Šibensko-kninsku županiju, srpskom pregovaračkom timu predloži i razgovor o demilitarizaciji tzv. ružičastih zona, s čime se Tuđman složio. U nastavku razgovora Tuđman mu je rekao da je vrh JNA pristao na konfederaciju i na okončanje rata, a da je ključnu ulogu u tome odigrao Veljko Kadijević, koji je “naš čovjek”. “Veljko Kadijević naš čovjek?”, začudio se Budiša, a Tuđman je na to rekao: “Budiša, nemojte biti naivni.”
U trećem razgovoru u četiri oka Budiša je tražio od Tuđmana da se uhićeni Dobroslav Paraga pusti iz pritvora, a u posljednjem razgovoru, koji se dogodio 1998., Tuđman mu je predložio koaliciju HDZ-a i HSLS-a.
”Da s Tuđmanom razgovaram”, piše Budiša, “vidio je tada Zlatko Kramarić, koji je također tada s njim razgovarao ‘oko nekih osječkih problema’. Ne sjećam se da li je Kramarić s Tuđmanom razgovarao prije ili poslije mene. Razgovor je započeo tako da je Tuđman otvorio jedan atlas objavljen tada u Velikoj Britaniji. Pokazao mi je kartu Zapadnog Balkana, a među zemlje Zapadnog Balkana bila je uvrštena i Hrvatska. ‘Vidite li, Budiša, što nam rade’, rekao je. Uzeo sam taj atlas i prelistao ga. U njemu se nalazila politička karta tadašnje Europe. Tuđman je nastavio obrazlagati stav da taj atlas nije slučajan, da je još samo jedan dokaz strategije da se hrvatskoj onemogući ulazak u Europsku uniju i da se zadrži u nekoj novoj balkanskoj zajednici, a da se onda, tko zna kada, ta zajednica integrira u Uniju. Mi se tome moramo suprotstaviti, mi moramo svim političkim sredstvima raditi da se toj strategiji odupremo, moramo jačati naš međunarodni položaj. Vi ste, odnosno vaša stranka, član Liberalne internacionale. Liberali su danas treća po snazi politička grupacija u Europi. Ja vas zato pozivam da s nama stvorite koaliciju i da se zajedničkim snagama suprotstavimo guranju Hrvatske u neku novu balkansku asocijaciju.’ Odgovorio sam po prilici ovo: Nažalost, moj ugled u Liberalnoj internacionali i liberalnim krugovima, nakon sukoba koji su potresli našu stranku, danas je vrlo mali, on je po prilici onakav kakav je vaš u međunarodnoj zajednici. ‘Kako to?’ pitao je. Pa isto onako kao što se vi u međunarodnoj zajednici percipirate kao nacionalist i konzervativac, tako i mene moji liberalni oponenti vani u liberalnim krugovima denunciraju kao kvaziliberala, a zapravo kao kriptonacionalista. I u tim denuncijacijama uspijevaju. Tada sam ponovo uzeo britanski atlas i pokazao mu političku kartu Europe na kojoj su crvenom bojom obilježene europske države u kojima je tada na vlasti bila ljevica. U to vrijeme velika većina europskih država imala je socijaldemokratske vlade. Ako mislite da se naš međunarodni položaj može ojačati našom koalicijom, onda ste umjesto mene na razgovor o koaliciji trebali pozvati Račana i njemu to predložiti. ‘To ne dolazi u obzir’, odgovorio je odrješito.
Pa ipak, nekoliko mjeseci kasnije Mate Granić pozvao me je na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova. Rekao mi je da ga šalje Tuđman, a u vezi s vašim zadnjim razgovorom o koaliciji. Tuđman pita može li se moj prijedlog o koaliciji sa SDP-om za početak iskušati na lokalnim izborima i to u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, gdje bi stvorili predizbornu koaliciju HDZ, SDP i HSLS. Rekao sam Graniću da Tuđmanu prenese kako je HSLS Dubrovačko-neretvanske županije već sklopio predizbornu koaliciju sa SDP-om, HSS-om i HNS-om, a da i nije, ja nisam taj koji odlučuje o lokalnim koalicijama u koje ulaze naše lokalne, županijske, gradske i općinske organizacije. Koalicija HSLS, SDP i HNS pobijedila je na županijskim izborima, a SDP-ovac Ivan Šprlje izabran je za župana. On je prvi predložio da se gradi Pelješki most. To bi bilo sve o koalicijama HSLS-a i HDZ-a do 2003. godine. Dakle, osim koalicije kroz Vladu demokratskog jedinstva, svi razgovori o mogućim koalicijama HSLS-a i HDZ-a, bilo da ih je vodio Vlado Gotovac ili ja, završili su bez dogovora”, napisao je Budiša.
Kafić umjesto stranke
Kad je riječ o parlamentarnim i predsjedničkim izborima te o koaliciji HSLS-a i SDP-a, Budiša piše:
”Kad sam preuzeo vodstvo HSLS-a 24. ožujka 1990., stranka je bila u teškom stanju. Slavko Goldstein je bio umoran, Vlado Gotovac odlučio se natjecati za predsjednika Matice hrvatske. Neki poznati intelektualci znali su sjediti u Gradskom podrumu dok su se održavale sjednice tijela kojih su bili članovi. Neki su predlagali da stranku raspustimo i u stranačkim prostorijama osnujemo Liberalni klub i otvorimo kafić. Bilo je lokalnih sredina u kojima, s obzirom na politički profil osnivača ogranaka i druge njihove karakteristike, nismo krenuli od nule, nego od minusa (to je danak koji je plaćala svaka prva oporbena stranka, a drugi je raznolikost i šarolikost svjetonazorska i politička koja je karakteristična za takve stranke). I minus na računu bio je teški uteg za HSLS. Kako Koalicija narodnog sporazuma nije bila pravni subjekt, financije Koalicije vodile su se preko računa HSLS-a, pa su i dugovi Koalicije ostali na računu HSLS-a. Dugo nam je trebalo da te račune poplaćamo. O našim financijsko-logističkim nevoljama iz tog razdoblja neka posvjedoči ovaj podatak. Kad sam izabran za predsjednika HSLS-a, dao sam otkaz u NSK, gdje sam do tada radio. Ušao sam u radni odnos u stranci kao jedini zaposleni s plaćom koju sam imao u NSK. Ali stranka nije imala sredstava da mi uplaćuje doprinose na plaću pa mi nisu uplaćivani 14 mjeseci. Srećom, nisam prihvatio ponudu Radimira Čačića, koju mi je prenio Slavko Goldstein, da poduzeće Coning dade pozajmicu od 100.000 DEM, a da ja kao predsjednik stranke, preko čijeg se računa vode financije Koalicije, tu pozajmicu potpišem. Da sam to učinio, bio bi to kraj HSLS-a”, otkriva Dražen Budiša.
VIDEO: U hotelu Westin održano je otvorenje sastanka Partnerstva za transatlantsku, energetsku i klimatsku suradnju
Ne mogu shvatiti ,evo nakon 20 godina, zašto je pristao biti članom vlade na čelu s onom istom partijom koja ga je proganjala tijekom Hrvatskog proljeća. Nije htio s Tuđmanom ,a s Račanom jest.