U samo nekoliko mjeseci radionica ''Paint and wine'' postala je izuzetno popularna, a brojni Zagrepčani nisu odoljeli a da ne isprobaju kako je to piti i pritom slikati. Društvene mreže preplavile su slike, ali rijetki znaju da je jedna od ključnih osoba koja stoji iza projekta upravo Bugarka Martina Nikolova kojoj je Zagreb dom već tri godine.
– Dolazila sam u Hrvatsku prije nego što sam se doselila za stalno. I naravno, u Hrvatsku me dovela ljubav – govori mi kroz smijeh mlada 30-godišnjakinja.
VIDEO: Bugarka Martina o životu u Hrvatskoj
'Kad bi porezi bili manji'
Jedan od razloga zašto sam htjela razgovarati s Martinom u serijalu Večernjeg lista ''Stranci u Hrvatskoj'' jest i taj što je ona sama poduzetnica, te me zanimalo kako je njoj bilo otvoriti nešto svoje u posve drugoj zemlji i koja su njezina iskustva.
– Stvari su se događale mnogo brže kad sam živjela na kruzeru. Kad sam se doselila u Zagreb, ovdje je sve bilo smireno. Trebalo mi je da se naviknem na to, a prije tri godine nisam ovako govorila hrvatski – uvjerava nas Martina čiji se naglasak jedva čuje.
Napominje kako je željela prilagoditi se i upoznati nove ljude jer ni ona ni zaručnik nisu nikoga poznavali jer je on iz Koprivnice.
– Počela sam tražiti posao da upoznam nekoga kako bih se bolje priviknula životu ovdje, ali i da bolje naučim hrvatski. Zaručnik i ja počeli smo obilaziti muzeje i raznorazne aktivnost, restorane, parkove...Vidjeli smo dosta toga i nije bilo aktivnosti koje su nam iskreno nedostajale. Sličan koncept ''Paint and wine'' postoji u Bugarskoj već sedam godina i ljudi su ga jako prihvatili. Kad smo se ovdje doselili, mislila sam da to i ovdje postoji. Svaki europski grad ima sličnu aktivnost i bilo mi je čudno što toga nema u Zagrebu. Tako smo čekali nekoliko mjeseci da vidimo hoće li to netko drugi organizirati. Čekali smo sigurno još pola godine dok nismo nas dvoje odlučili pokušati i vidjeti kako će ljudi reagirati na to. I polagano smo pokrenuli taj koncept i tako postojimo već dvije godine.
Veselo priznaje kako su ljudi jako dobro prihvatili njihovu radionicu, pa čak i na samom početku kad su tek krenuli.
– Otvorili smo krajem 2019. godine, čak tri mjeseca prije početka korone. Uspjeli smo raditi tri mjeseca, a onda nas je korona usporila. Šest-sedam mjeseci nismo mogli raditi jer smo bili posve zatvoreni pa ljudi nisu mogli ni doznati za nas. A sad, hvala Bogu, prva zima i možemo normalnije raditi.
Smatra kako je Hrvatska poput praznog lista papira na kojem se tek treba početi ispisivati te da bi u tome znatno mogli pomoći mladi.
– Malo nedostaje poduzetničkog duha kod Hrvata, kod Bugara ima toga malo više. Bugari su poduzetnici. Daj im ideju, odmah se bacaju nešto napraviti. Jako mnogo studenata odlazi u SAD na ''work-and-travel'' i vraća se s onim što su naučili. To se jako vidi u Bugarskoj, pogotovo u Sofiji, taj američki koncept ideja – objašnjava.
Na moje pitanje misli li na novo bugarsko vodstvo, potvrdno odgovara. Naime, trenutačni bugarski premijer Kiril Petkov i ministar financija Asen Vasilev upoznali su se na magisteriju na Harvardu i nedavno su preuzeli vlast u Bugarskoj, a u javnosti su postali poznati kao ''dečki s Harvarda''.
– Bila je to velika drama. Odselila sam se iz Bugarske jer sam se razočarala. Točno zbog ljudi koji su nam lagali godinama. Oni su čista mafija, to se i ne krije. Mi smo uvijek zadnji. Siromaštvo je golemo. Tu isto ima siromašnih, ali ne kao tamo. Ljudi trebaju vidjeti da nije tu toliko loše. Mnogi me pitaju zašto sam došla, a ja im odgovaram: "Zašto ne". Vidim veliki potencijal u Hrvatskoj. Stalno razgovaram sa zaručnikom o tome da Hrvatska ima potencijal biti kao Švicarska. Svi mi se smiju kad to kažem, ali istina je. Poduzetništvo, turizam, kad bi i industrija postojala... Ljudi bi mogli ovdje tako dobro živjeti. Ne sviđa mi se što se uvozi toliko stranih proizvoda. Treba promovirati više hrvatskih proizvoda. Vidim da se to radi, ali može to još i bolje.
Smatra da Hrvatska ima nevjerojatan potencijal, ali dodaje kako "onda dolazi politika i porezi. Porezi nas ubijaju". U Bugarskoj, naime, porez je manji nego u Hrvatskoj – 20 posto.
S obzirom na to da je Martina poduzetnica u Hrvatskoj, zanimalo me kako je sve to išlo kad je tek krenulo.
– Nije bilo lako na početku. Bilo je teško zbog sve te birokracije. Država ima mnogo uvjeta, ali nitko ti ne može reći što sve moraš napraviti. Informacija ovdje ne postoji. Ne znam kako država ovdje funkcionira. Kad ti želiš nešto svoje pokrenuti, nitko ti ne želi dati točne informacije što bi ti trebao napraviti da ti ništa od papira ne nedostaje i da je sve po zakonu – lagano se čuje iritacija u Martininu glasu koja nestaje kad dodaje s trunkom olakšanja: – Dobro je da postoji Plavi ured. To je dobra stvar. On pružaju neke informacije i organiziraju tečajeve.
– Kao poduzetniku neće ti biti lako ni u jednoj državi. Moraš raditi od ponedjeljka do nedjelje – svaki dan ako želiš da ti je biznis uspješan. Moraš biti hrabar i riskirati u svakoj državi. Kad bi porezi tu bili manji, mnogo više mladih ljudi bi se ohrabrilo i pokušali bi biti poduzetnici. Moraš imati nove ideje. Dobro je da mladi ljudi idu van i da dobiju inspiraciju, da se onda vrate i naprave nešto ovdje, a ne vani. Ja sam otišla iz Bugarske iz drugih razloga. Tražila sam svoju sreću. Ali ako se netko želi baviti poduzetništvom, treba biti spreman raditi i imati nove ideje.
Na moje pitanje vrijedi li biti poduzetnik u Hrvatskoj, Martina kao iz topa odgovara: – Vrijedi!
– To što radim, to i volim. Čak i da se s financijske strane toliko ne isplati, mogu živjeti normalno. Ljudi moraju biti hrabriji i pokušati. U Bugarskoj, čak i ako nemaš pojma, upustit ćeš se u to pa makar i glavom prema dolje. Bugari su malo više razvijeniji u poduzetništvu.
Kulturni šok
Na pitanje što joj je bio najveći kulturni šok, Martina spremno odgovara: – Ovdje mi se sviđa čisti zrak. U Bugarskoj, nažalost, nije tako. Mi smo industrijska država. Kad sam došla, bila sam impresionirana prirodom. Priroda je ovdje prelijepa. Ne znam koju bih riječ mogla naći za vašu prirodu.
– Vi pokušavate to sačuvati, pa čak i na moru. Mi u Bugarskoj isto imamo more, ali tamo je zgrada do zgrade. Pokušavamo sačuvati neke plaže koje su netaknute, ali ovdje je zeleno i to je jako lijepo. Što se tiče kulturnog šoka, razlike se primijete jer dolaziš iz druge države. No, kako ja dolazim iz balkanske države, nije bio golem šok.
Napominje da su i Bugari i Hrvati naviknuti na jako mnogo istih stvari, važna im je tradicija, snažne obiteljske veze. Dodaje da su bugarski i hrvatski mentalitet dosta slični.
– Ovdje je jako mirno. Ljudi su, koliko sam ja primijetila, većinom mirniji i smireniji nego kod kuće u Bugarskoj i to zbog života koji tamo živimo. U Bugarskoj je mnogo veći postotak siromaštva nego u Hrvatskoj. Tu se vidi srednji životni stalež. U Bugarskoj su ljudi ili jako, jako bogati ili jako, jako siromašni, a srednji stalež postoji samo u Sofiji. Možda taj način života čini Bugare jako nesretnima, barem ja tak mislim – dodaje i objašnjava kako ona sama u Bugarskoj ne živi već sedam godina, ali se često vraća.
Jedna stvar jako joj se svidjela kod Hrvata, a to je da su dobri domaćini. Ističe da Hrvati dobro prihvaćaju u svojem domu goste te da su pritom izuzetno otvoreni.
– Ljudi će te primiti kao da si u svojoj kući. Kad sam došla prvi put u Hrvatsku, došla sam u Koprivnicu, jer mi je odatle zaručnik. Njegovi su bili jako dragi i primili su me iako ništa nisam ni razumjela ni govorila. Samo sam se smješkala. To je bilo to – govori Martina dok joj se osmijeh ne prestaje skidati s lica kao ni vidno oduševljenje.
Misli da su u Zagrebu otvoreniji ljudi, ali su i malo sramežljivi na početku kad doznaju da osoba ne govori hrvatski pa se moraju služiti engleskim. "Misle da ga ne govore dobro, ali govore. Turistička ste zemlja".
– U Bugarskoj još i manje mladih ljudi govori engleski, što nije baš dobro. Znamo mi jezike, ali Bugarska je postkomunistička država, pa i tu postoji razlika između Bugarske i Hrvatske – kaže i objašnjava: – To što ste vi prošli... Tito je bio opasan, ali je znao snalaziti se između Zapada i Istoka. Čula sam da su neki živjeli dobro u njegovo vrijeme. Ne znam je li to istina, tako sam čula.
– Kod vas komunizam nije bio toliko strog kao što je bio kod nas. U Bugarskoj je najviše bila pogođena generacija mojih roditelja jer je situacija bila toliko striktna i stroga da je bilo zabranjeno slušati američku glazbu ili glazbu sa Zapada. Zabranjeno je bilo nositi traperice. To je bilo skroz zabranjeno, jer je to bio američki proizvod. Sve što je bilo vezano uz SAD, bilo je zabranjeno. Nisi se mogao ni šaliti s time jer bi išao u zatvor. Sigurno je bilo ljudi koji su išli u zatvor jer su se šalili s komunizmom. Taj mentalitet pogotovo u generaciji mojih roditelja još uvijek postoji. To je bilo pranje mozga. To je bilo takvo pranje mozga, taj komunizam, da to još uvijek postoji kod njih. A ovdje su ljudi proeuropski, a to mi se više sviđa. Vi ste Europljani. Ne bih rekla da ste pravi Balkanci, daleko ste od toga.
Ima zanimljivo mišljenje o tome.
– Kad se govori o balkanskim državama, kažu da je to Rumunjska, Bugarska, Srbija, Makedonija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Znaš, kad ljudi u Bugarskoj čuju za Hrvatsku, kažu da se prije govorilo kako Europa počinje sa Zagrebom. Istina je da se ta europska kultura vidi od Zagreba pa nadalje. Kad sam došla ovdje u Zagreb, sve me nekako podsjetilo na Beč... Ne znam zašto.
Smatra kako je Zagreb dovoljno velik da možeš u njemu živjeti. U Sofiji ne bi živjela jer je tamo oko dva milijuna ljudi i opisuje to riječima: ''Tamo je ludnica.''
– Znam da se ljudi smiju kad kažem da je ovdje čišći zrak, ali znam zašto to kažem. Hrvati su skloni biti skeptični prema svojoj državi, zato je dobro da mladi ljudi odu van i vrate se jer tada više cijene svoju zemlju.
Postoji određene razlike između Bugarske i Hrvatske koje je Martina odmah primijetila kad je došla, a mnoge bi to itekako moglo iznenaditi.
– Bugarska je jedina država na svijetu koja za ''da'' odmahuje glavom, a za ''ne'' klima glavom. Hrvati bi vjerojatno doživjeli veliki kulturni šok kod nas. Meso na stolu u Hrvatskoj mora biti svaki dan, to je vama kao da nemate kruha na stolu. Kod nas nema toliko mesa u našoj kuhinji. Koristimo proizvode iz zemlje, poznati smo kao vrtlari – govori i otkriva zanimljivu informaciju koju je nedavno čula.
– Bugari su prije dolazili u Slavoniju i učili Hrvate vrtlarstvu tijekom sezone i onda bi zimi išli natrag u Bugarsku. Bilo je povijesnih veza između Bugarske i Hrvatske. Voljela bih da Bugarska nauči više o Hrvatskoj i obrnuto – uvjereno priča 30-godišnjakinja.
Zanimalo me na koji način je život u Hrvatskoj promijenio Martinu.
– Nisam se toliko promijenila. Živjela sam kao studentica u Španjolskoj i tamo sam se morala prilagoditi, ali ne i tu. Kad sam došla, imala sam osjećaj kao da sam se doselila u neki bugarski grad. Možda zbog sličnosti u mentalitetu – smatra 30-godišnjakinja.
– To se vidi i u obitelji mojeg zaručnika. Vjerojatno je to zato što je Hrvatska prošla kroz teške stvari, a ljudi su jako smireni. To je vjerojatno utjecalo i na mene. Hrvatska je najsigurnija zemlja u kojoj sam živjela, ali ne znam koliko to shvaćaju Hrvati. Mogu se šetati u dva ujutro po nekim uličicama i znam da mi se ništa neće dogoditi. Tu se osjećam puno sigurnije. U Bugarskoj ne toliko. Ne bih išla noću tako hodati. Ljudi su opušteni i kad imaš neki problem, uvijek ističu kako će se sve to već riješiti.
Ista riječ, drugo značenje
Martina je po struci prevoditeljica španjolskog i engleskog, pa me zanimalo kako je ona u samo nekoliko godina nevjerojatno dobro svladala hrvatski jezik, koji je mnogim strancima težak.
– Bilo mi je teško. Bilo mi je teško jer dolazim iz zemlje čiji je jezik toliko sličan da ne znaš je li to bugarski ili hrvatski. Primjerice, riječ stol. Kad kažeš to u Bugarskoj, ljudi misle na stolicu. A stol je masa. Znaš li da ja nakon tri godine još uvijek kažem stol – govori Martina, smije se i pokazuje na stolicu na kojoj sjedi.
– Teško mi je bilo zbog sličnosti jezika, ali i zbog tih padeža. Bilo je teško na početku i to mi je bio kulturni šok. Ne znaš jezik, a svi govore hrvatski. Želim se priključiti jer volim razgovarati, a ne mogu. Bilo mi je teško. Zaručnik mi je govorio da pomalo slušam i pamtim i počela sam s time. Trebalo mi je tri-četiri godine. Nisam išla na tečaj zbog manjka vremena, ali se nadam da ću moći zbog padeža. Slušala sam sve dok nisam počela razumijevati. Nakon toga sam počela govoriti, izgovor riječi mi je bio drukčiji, ali sam stalno pokušavala – lj, nj... Znam da imate č i ć, Bugari imaju samo jedan takav glas. Vaš jezik dosta sliči starobugarskom jeziku. Bugarski je uključivao padeže, maknuli su ih u '30-ima i promijenili jezik, ali dosta riječi koje koristite vezane su uz našu prošlost. Moja baka je koristila te riječi pa mi je bilo malo lakše razumjeti vas.
– Ovo će ti biti jako smiješno – kazala mi je i pitala me što je staja. Odgovorila sam joj zbunjeno da je to zgrada u kojoj se drži stoka, pa me s osmijehom pitala znam li ja što znači staja na bugarskom.
- Staja na bugarskom znači soba - otkrila mi je uz smijeh i dodala: - Kad sam to rekla na početku kad sam došla, svi su se smijali. To je jedna riječ koja je ista, ali znači posve drugačije.
Za kraj je pozvala Hrvate da posjete Bugarsku.
- Znam da imate prekrasno more, ali u Bugarskoj imamo pješčane plaže i tamo je jeftinije. Ovdje je ponekad teško priuštiti si otići na more - priznala je iskreno.
Da, baš jako čudno. Izgubiš novac i zdravlje, a na kraju najviše profitiraju poreznici i odvjetnici. I još te veliki postotak vlastitog naroda smatra izrabljivačem i lopovom. Naravno najviše oni koji najmanje poreza plaćaju toj istoj državi.