"Istog trenutka kad nakon inauguracije skinem ruku s Biblije, želim plan za akciju. Vidio sam što se dogodilo mom starom, kojega volim više od svog života, jer je došao u Ovalni ured bez plana rada. Koncentrirajte se na velike teme." Tim se riječima netom izabrani američki predsjednik George Bush obratio svom političkom strategu Karlu Roveu 12. prosinca 2000. godine nakon što je Vrhovni sud proglasio njegovu izbornu pobjedu.
George Bush nije znao ni tko je do 45. godine života. I sada je predsjednik Amerike? Stariji Bush imao je podijeljene osjećaje u vezi sinova predsjedničkog angažmana, ali nije o tome govorio u javnosti jer nije želio narušiti njegovo samopouzdanje. On i Barbara dali su Americi sina za predsjednika. Otac je sa strašću starog političara želio da mu sin uspije.
Najbolji način da mu pomogne u tome bio je da mu se makne s puta komentirao je Brend Scowcroft, visoki dužnosnik u brojnim američkim administracijama i kućni prijatelj Busha starijeg.
Simboličan naziv
To su samo neki od mnogobrojnih komentara, izjava, informacija i podataka koji se o američkom predsjedniku i njegovoj politici mogu pročitati u knjizi Boba Woodwarda simboličnog naziva "State of Denial" (Stanje poricanja).
Novinar Bob Woodward dobitnik je prestižne Pulitzerove nagrade, globalno poznat po razotkrivanju afere Watergate u Nixonovo doba, a već je 35 godina prisutan na američkoj novinarskoj i političkoj sceni koja ga iznimno poštuje, ali i strepi pred njegovim knjigama jer su istinite, čitane i utjecajne. Mjesec i pol dana prije djelomičnih izbora za američki Kongres, koji se održavaju u studenome, Woodwardova je knjiga postala jedan od glavnih predizbornih aduta Demokratske stranke jer biračima poručuje da Bush i republikanci ne govore istinu o ratu u Iraku.
On ne želi priznati realnost. Budemo li mijenjali politiku i dinamiku rata u Iraku, morat ćemo stati na kraj ovom stanju nijekanja i postaviti pred predsjednika i njegove ljude realnost današnjice poručio je senator Carl Levin, vodeći demokrat u senatskom Odboru za oružane snage, nakon čitanja Woodwardove knjige.
Komentirajući negativne ocjene o knjizi koje su stigle iz Bijele kuće, Nancy Pelosi, šefica demokrata iz Kalifornije, zapitala je ima li predsjednik slab sluh ili jednostavno ne čuje ono s čime se ne slaže. A da Bush i njegovi ljudi zaista imaju razloga biti zabrinuti zbog knjige "Stanje poricanja", potvrđuje i velika medijska zainteresiranost jer novinari svakodnevno izvlače nove pikanterije i prenose ozbiljne osude državničkog ponašanja ratobornog predsjednika, otkrivajući njegov psihološki profil, način vladanja i odlučivanja. Glasnogovornik Bijele kuće Tony Snow odbacio je pisanje Boba Woodwarda slikovito kazavši da "knjiga predstavlja jednu vrstu šećerne vune koja se topi na prvi dodir".
'Pozitivni pomaci'
Sva slatkorječivost predsjednikovih ljudi pada u vodu i zaista se topi poput šećera kada građani u knjizi pročitaju da se u Iraku tjedno izvede više od 800 napada na američke vojne snage, a Bush govori o "pozitivnim pomacima u razvoju demokracije". Amerikanci traže nove odgovore od Busha, ali oni ne stižu jer predsjednik, a to potvrđuju i brojne stranice knjige koju je Woodward pripremao pune dvije godine, i dalje samouvjereno tvrdi da je bio u pravu kad je zaratio u Iraku, i to upravo zbog oružja za masovno uništavanje koje nitko dosad nije pronašao.
U knjizi se detaljno opisuje uloga Donalda Rumsfelda pa se može zaključiti da je cijelu strategiju za napad na Irak osmislio taj 74-godišnji ministar obrane koji je tu funkciju imao i od 1975. do 1977. godine u mandatu predsjednika Forda. Potpredsjednik Dick Cheney rekao mu je nakon polaganja zakletve 26. siječnja 2001. u Bijeloj kući neka "ovaj put bolje obavi posao".
Nakon što je predsjednika napustio državni tajnik Colin Powell, njegova zamjenika Richarda Armitagea upitali su bi li prihvatio novu poziciju u Bushovu kabinetu u drugom mandatu. "Stvarno ne znam kako bih mogao raditi u administraciji koja je dopustila da Powell ode, a zadržala Rumsfelda", odgovorio je.
Zanimljivi su i dijelovi knjige u kojima se govori o ulozi Andyja Carda, šefa Bushova kabineta koji je, tvrdi autor, ove godine nakon 18 mjeseci neuspješnih pokušaja da smijeni Rumsfelda podnio ostavku, a svom nasljedniku Joshui Boltonu na odlasku rekao da će njegov posao biti "Irak, Irak, Irak".
Kissingerove usluge
"Ma kakvi su to bezvezni komentari da Cheney kontrolira Busha? Nikad nisam čuo da je potpredsjednik dominirao nad Bushovim odlukama ili komentarima. Dick se ne postavlja strogo ili važno kad je Bush u sobi", komentirao je Rumsfeld braneći jednog od svojih jastrebova.
Knjiga je otkrila da se Bush koristi savjetničkim uslugama bivšeg državnog tajnika, karizmatičnog Henryja Kissingera, što je u javnosti dočekano kao promašaj jer se dobro pamti Kissingerova uloga u vijetnamskom ratu.
Condoleezza Rice prikazana je kao vjerna prijateljica obitelji Bush koja je sve, pa i svoj osobni život, podredila politici i vjernosti predsjedniku. Bob Woodward u knjizi je optužuje za nemarno ponašanje i slabe procjene tajnih informacija koje su prije 11. rujna 2001. godine najavljivale terorističke napade na Ameriku.
Tijekom posjeta jordanskoga kralja Abdullaha Bijeloj kući u siječnju 2004. godine razgovaralo se o 77 kilometara dugoj granici koju ta zemlja ima s Irakom. "Vrlo sam zabrinut, predsjedniče, zbog nemira i nesigurnosti na drugoj strani", rekao je kralj. "Razumijem, ali moji generali kažu mi da je u Iraku 85 posto zemlje potpuno mirno, a samo 15 posto stvara probleme nižega stupnja", samouvjereno je odgovorio Bush.
Čitatelj doznaje da Bush voli i zaplakati jer autor prenosi događaj zabilježen nakon predsjedničke pobjede nad Kerryjem potkraj 2004. godine. Kerry je nazvao Busha i čestitao mu na pobjedi te rekao: "Ovo je važan trenutak za naciju da bude zajedno. Ljudi to trebaju i nadam se da ćete vi u tome uspjeti. Spreman sam raditi s vama ono što je potrebno za naš narod". Bush je poželio Kerryju i supruzi sve najbolje, spustio slušalicu i briznuo u dug plač.
Knjiga Boba Woodwarda štivo je koje se svakako može preporučiti političarima i diplomatima koji žele bolje upoznati kako iznutra funkcionira američki predsjednički ured, a posebno kako se s nacionalnim i svjetskim problemima nosi George Bush. Ona je kvalitetan putokaz svakom političkom analitičaru i novinarima koji prate američku vanjsku politiku. Woodward vješto prenosi događaje i razgovore koji su obilježili proteklih šest predsjednikovih godina potičući čitatelja da sam donosi zaključke, a oni nikako nisu pozitivni za Busha ni za današnju američku ulogu u svijetu.
Studenti Yalea
Bush je 16. lipnja u Sloveniji čekao Vladimira Putina. Uz Busha je čekao Donald B. Ensenat, deset dana prije puta u Sloveniju imenovani šef protokola State Departmenta. Obojica su 1968. počela studij na Yaleu i bili su pripadnici tajne studentske organizacije “Delta Kappa Epsilon”. I dok tako čekaju, Bush se okrene prema njemu i kaže:
– To je nevjerojatno, zar ne, Enzo – nazivajući ga imenom kojim se služio kao član Deke, kako su skraćeno nazivali udrugu.
– Da, gospodine predsjedniče!
– Da, prošao sam dugi put od Deke i Yalea do Bijele kuće – zaključio je Bush.
– Da, gospodine predsjedniče – odgovorio je Ensenat.
