Snalaženje u ekstremnoj nevolji koja snađe ljude nikako nije jača strana američkog predsjednika Georgea W. Busha. U ratovanju se još nekako snalazi, jer uz sebe ima Dicka i Donalda, dečke koji se u to razumiju. Na ljudsku patnju izazvanu priodnim katastrofama reagira tek kada mu postane potpuno jasno da nekako mora reagirati jer mu se inače loše piše. I dok se svijet nakon Nove godine mobilizirao suočen sa tsunamijem i stotinama tisuća mrtvih, Bush je nakon nekoliko dana uspio nastrugati par milijunčića dolara.
Svijet je ostao zgranut škrtošću predsjednika jedine svjetske supersile. I tada je Bush mlađi izvukao dva asa iz rukava - tatu i Clintona i poslao ih da budu srce i duša skupljanja novca i pomaganja nesretnicima iz jugoistočne Azije. Tata je bio logičan izbor, jer je to ipak tata koji uvijek pomaže sineku u nevolji, iako se ni sam istoimeni tata nije uopće snašao kada je uragan Andrew 1992. godine razorio Floridu i tamo stvorio četvrt milijuna beskućnika.
Clinton je zapravo pravi as zato jer ima talenta za ljude u nevolji. On je onaj tip političara koji shvaća gdje treba biti kada nevolja udari, koji grli prestrašene bakice i ljuljuška uznemirene bebe. I nitko od postradalih jadnika se ne pita koliko će političkih poena političar prikupiti, već im je važno da je je predsjednik već prvi dan bio tu, s njima u njihovu bijedi i nevolji.
Katrina je udarila, a Bush je opet zaribao. I opet se sjetio tate i Clintona. I opet ih je poslao u humanitarnu misiju. Tata je u Ovalnom uredu bio strašno ozbiljan, no Clintonovo lice bilo je otvorena knjiga iz koje se moglo jasno pročitati što misli o čovjeku koji je došao nakon njega u Bijelu kuću i o cjelokupnoj njegovoj politici, u ovome trenutku osobito onoj unutarnjoj.
Sigurno se sjetio i velikog novca koji je osam godina izdvajao iz federalnog proračuna za ekološke programe zaštite močvara na ušću Mississippija i za izgradnju nasipa oko New Orleansa. Možda se upitao zašto njegov nasljednik misli da je važnija nafta iz Iraka nego američka sirotinja iz Louisiane. I na kraju će tata pomoći zato što je tata, a Clinton zato što Clinton i zato što osjeća iskrenu odgovornost za narod kojem je jednom bio predsjednik. George junior očito ostaje prepušten nemilosrdnim ispitivačima javnog mnijenja koji pronalaze sve više Amerikanaca kojima se nimalo ne sviđa ono što on radi.
