Tri dana prije nego je izveo tenkove na ulice Hararea i svrgnuo Mugabea s vlasti, zimbabveanski general Constantino Chiwenga posjetio je Peking.
Kako je u to vrijeme Mugabe već bio smijenio svog potpredsjednika, vojni udar uvelike je bio u pripremi, i gotovo je sigurno kako je Chiwenga u Kinu otišao kako bi dobio posljednje upute, ali i svojevrsnu suglasnost Kine za rušenje s vlasti afričkog diktatora. I to nije bez razloga. Kina je već nekoliko godina jedan od vodećih “igrača” na području Afrike koji duboko i čvrsto kontrolira politička, gospodarska i vojna pitanja na Crnom kontinentu. Kina se već nekoliko godina pretvara u stvarnu globalnu supersilu, a jedno od obilježja supersile je i dominacija te projekcija moći izvan vlastite zemlje. I upravo je Crni kontinent područje na kojemu Peking igra dominantnu ulogu, ne samo kroz obilne investicije, infrastrukturne radove, humanitarnu pomoć, već odnedavno i vojnom prisutnošću. Upravo je u Africi, u Džibutiju Kina otvorila svoju prvu prekomorsku vojnu bazu u povijesti.
Cijelim nizom investicija u afričkim državama Peking je u posljednjih desetak godina postao nezaobilazan faktor ne samo razvoja već i budućnosti cijelog niza afričkih država. Ni Zimbabve tu nije izuzetak. Samo tijekom 2015. godine kineska ulaganja u Zimbabve iznosila su 450 milijuna dolara, više od polovice stranih ulaganja u tu zemlju. I Kina je više nego željna zaštititi svoje investicije.
Do osamdesetih godina prošlog stoljeća Afrika je bila pod dominacijom glavnih europskih država, donedavnih kolonizatora, a ovaj, resursima i rudama bogati ali infrastrukturom zaostali kontinent oslanjao se mahom na svoje bivše gospodare. No u posljednjih dva desetljeća zapad više nije jedina opcija državama crnog kontinenta. Cijeli niz afričkih država okrenuo se Kini prihvaćajući njihovu bezuvjetnu pomoć u razvoju, ali i obećanja o ekonomskom rastu njihovih zemalja.
Trenutačno je Kina najveći trgovinski partner Africi. Kina koristi afričke zemlje kao stalan i nepresušan izvor sirovina kojima osigurava nesmetanu proizvodnju u svojim tvornicama. U Kinu se iz Afrike izvozi gotovo sve što Afrika može ponuditi, od nafte, preko željezne rudače, drveta do bakra. U Africi Kina sve više kupuje i golema zemljišta na kojima organizira poljoprivrednu proizvodnju kojom se prehranjuju milijuni Kineza. S druge strane, Afrika je za kineske tvrtke golemo tržište koje guta gotovo sve, od jeftinih i jednostavnih plastičnih proizvoda, preko potrošačke elektronike do složenih industrijskih sustava.
Ipak, sve je očitije kako je ovaj kinesko-afrički odnos nešto drugačiji nego odnos dvaju trgovinskih partnera te kako Peking zauzima položaj koji su u prošlosti, u odnosu prema Africi, zauzimali London ili Pariz. Položaj kolonijalnog gospodara. Doduše, afričkim državama danas ne vladaju upravnici ili guverneri nametnuti iz Pekinga, ali je vrlo izvjesno da će afrički vladari vrlo pažljivo uzeti u obzir sve ono što Kina od njih zaželi. I nerijetko to ostvariti bez velikog pogovora.
– Kina apsolutno neće ići putem zapadnih kolonizatora, i apsolutno neće zapostaviti dugoročne interese afričkih zemalja niti naškoditi njihovu okolišu – ustvrdio je 2015. godine kineski ministar vanjskih poslova Wang Li tijekom posjeta Keniji, odbijajući usporedbu Kine i nekadašnjih kolonizatora. I tu djelomično ima istine. Prema svim infrastrukturnim pokazateljima, Afrika debelo zaostaje za ostatkom svijeta. Kako bi se situacija ublažila, pokrenuti su brojni infrastrukturni programi koje financira kineska vlada, a koji su stvorili prijeko potrebne ceste, mostove, škole, bolnice i željezničke pruge. Uostalom, upravo su liječnici iz Kine odigrali glavnu ulogu u zaustavljanju nedavne epidemije ebole u zapadnoafričkim državama.
Ipak, nema sumnje kako kineski potezi na Crnom kontinentu nisu motivirani altruizmom i dobročinstvom, već interesima. U gospodarskom smislu i privatne i državne kineske tvrtke ubiru svoj dio kolača u ovim unosnim poslovima. Ali to je samo jedan dio jednadžbe jer Kina u političkom smislu danas ostvaruje golem utjecaj, o kakvom prije samo dvadesetak godina nije mogla ni sanjati. Afričke zemlje podupiru Kinu ne samo u Ujedinjenim narodima i međunarodnim institucijama, već poduzimaju gotovo sve što Peking od njih poželi. Tako je 2014. Južna Afrika zabranila ulaz Dalaj-lami. Prošle godine Kenija je deportirala pedeset Tajvanaca u Kinu, a prije nekoliko mjeseci Sveti Toma i Princip prekinuli su diplomatske odnose s Tajvanom i ponovno uspostavili veze s Kinom.
Iako ispitivanja javnog mišljenja govore kako 63 posto Afrikanaca utjecaj Kine u njihovim zemljama doživljava vrlo pozitivno, počinje polako rasti i sloj Afrikanaca koji ove veze ne doživljavaju idiličnima. Tako je prije pet godina Michael Sata pobijedio na predsjedničkim izborima u Zambiji igrajući na protukineske osjećaje nakon što je kineska uprava rudnika ugljena u toj zemlji naložila osiguranju da otvori vatru i pobije prosvjednike pred njihovom tvrtkom. Prosvjednike koji su željeli bolje plaće i uvjete rada. Nekako u to vrijeme i Nigerijci su počeli shvaćati o čemu se radi u odnosima s Kinom.
– Moramo jasno definirati što je Kina u odnosu na Nigeriju, konkurent i suparnik. Afrika mora shvatiti da je Kina, baš kao i SAD, Rusija, Britanija ili Brazil, zemlja koja radi u vlastitom interesu, a ne u interesu Afrike – ustvrdio je tada Sanusi Lamido Sanusi, u to vrijeme guverner Centralne banke Nigerije. Ipak, ovi su stavovi još uvijek stavovi žestoke manjine. Kini su na području Afrike gotovo sva vrata otvorena iako su investicije na Crnom kontinentu, s usporavanjem rasta kineskog gospodarstva, polako počele padati.
Jedan od bitnih razloga zbog čega je Kina toliko omiljena među afričkim državama leži i u načinu kako se Peking prema njima odnosi. Ne kao prema državama koje treba spašavati ili kojima trebaju prodike, već kao prema partnerima u dugoročnom poslu. Kina se prema Africi odnosi sa znatno više poštovanja nego što to rade zapadne zemlje i zapadne nevladine organizacije koje Afrikance nerijetko vide kao nedoraslu djecu kojoj treba poslovno ili političko vodstvo. Umjesto toga, Kinezi s Afrikancima postižu poslovne dogovore, međusobnu političku potporu na globalnoj sceni i suradnju na financijskom polju, bez ikakvog patroniziranja.
Zbog ovakvog pristupa i velikog broja poslova koje je on donio, afričke zemlje počele su se ubrzano razvijati, u posljednjih petnaestak godina nalaze se na vrhu ljestvice zemalja s najbržim gospodarskim rastom. Prije desetak godina, ekonomski rast iznosio je u prosjeku 5,4 posto na godinu. Sada je on, zbog pada cijena nafte i usporavanja kineskog gospodarstva nešto niži, no sa 3,3 posto na godinu još uvijek je vrlo respektabilan. A prostora za rast ne nedostaje.
Naime, Afrika je još uvijek ruralni kontinent sa samo 37 posto stanovništva koje živi u gradovima. No ubrzano se urbanizira, a procjenjuje se kako će se današnjim megagradovima Afrike, Kairu, Lagosu i Kinshasi uskoro po broju stanovnika pridružiti i Luanda, Nairobi, Addis Abeba... Budući da gospodarstvo u gradovima obično ima oko tri puta veću razinu proizvodnosti nego gospodarstvo u ruralnim područjima, nema sumnje kako će urbanizacija kontinenta dovesti do znatnog porasta potrošnje na području cijele Afrike. Prema procjenama, potrošnja će se u Africi u sljedećih petnaestak godina povećati na 2,2 trilijuna dolara, tri puta više nego li ona iznosi danas. A tu Kina vidi svoju veliku šansu, šansu koju nema namjeru propustiti.
U cijeloj slici kinesko-afričkih odnosa nipošto ne treba zaboraviti ni vojnu komponentu. Prije svega, upravo u afričkim državama Kina pronalazi vjerne kupce svakog oblika oružja koje oni mogu i žele ponuditi, a afrički vladari, nerijetko poludiktatori, ne žale novca kako bi ojačali svoje oružane snage. Ne samo da bi zaštitili zemlju od napada izvana već i kako bi ojačali vojsku koja bi ih trebala štititi i održavati na vlasti. Uostalom, samo u posljednjih nekoliko godina Mugabeov Zimbabve od Kine je nabavio niz oružanih sustava, od pješačkog naoružanja, preko radara, borbenih vozila, do zrakoplova Hongdu JL-8 ili JF-17. Slična je situacija i s velikom većinom ostalih afričkih zemalja koje su neprestano željne novih količina oružja, streljiva i opreme. S takvim kupcima kineska vojna industrija bez problema može napredovati, a zarađena sredstva ulagati u razvoj proizvoda novih generacija koje se, u tehnološkom smislu, mogu ravnopravno nositi s proizvodima ruske ili američke vojne industrije.
No u vojnoj komponenti možda je još i bitnija činjenica da Kina, prvi put u svojoj povijesti, postaje vojno prisutna izvan domovine. Kao probni korak Kina je počela slati svoje postrojbe u misije UN-a na području Afrike, pa su kineski vojnici bili prisutni u misijama u Darfuru, Kongu, Maliju, Južnom Sudanu te u Obali Bjelokosti i Zapadnoj Sahari. Sljedeći korak bilo je slanje flote razarača u Crveno more, gdje su kontrolirali sigurnost i štitili kineske trgovačke brodove od napada somalskih pirata. No pravi iskorak načinjen je prije nekoliko mjeseci kada je u Džibutiju otvorena prva vojna baza kineske vojske. Brojčano je to relativno zanemariva postrojba, ali u političkom smislu ona Kini osigurava vojnu prisutnost na kontinentu i status globalne supersile. Supersile koja je Crni kontinent proglasila svojim geopolitičkim dvorištem, koje nema namjeru napustiti.
