Posjećujući generala Antu Gotovinu u pritvoru Haaškog suda, njegovi odvjetnici često su mu pokušali podići raspoloženje tako što bi se šalili ili maštali o sretnim trenucima nakon oslobađanja i izlaska na slobodu. Jedan od tih snova, često zamišljan među zatvorskim zidovima u Scheveningenu, ostvaren je proteklih dana. Gotovina i njegovih trojica odvjetnika – Luka Mišetić, Greg Kehoe i Payam Akhavan – otisnuli su se na jedrenje nakon što su u Kninu zajedno proslavili Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
– Često smo maštali o danu kad ćemo se, umjesto sretanja u zatvoru, susresti negdje na Jadranskom moru i zajedno ploviti. Bilo je prekrasno što smo to konačno i učinili. Jednostavno smo proveli nekoliko dana slaveći život i prijateljstvo. Bilo je to zatvaranje jednog poglavlja – kaže Payam Akhavan u razgovoru koji smo vodili u četvrtak. – Generala Gotovinu s vremenom sam počeo doživljavati kao vrlo dragog prijatelja, a ne samo kao klijenta. Naravno, zastupao sam ga na sudu najbolje što sam mogao, ali u njemu sam vidio iznimnog čovjeka, izrazito humanog čovjeka. Boravak u Kninu 5. kolovoza za mene je predstavljao neku vrstu zatvaranja poglavlja i u smislu moje osobne involviranosti koja traje dva desetljeća. Prvi put sam u Kninu bio 1992. godine. Sjećam se putovanja UN-ovim helikopterom u Knin, u Vukovar. Vidio sam strahote etničkog čišćenja. Sjećam se kazetnih bombi ispaljenih na Zagreb dok UNPROFOR ne radi apsolutno ništa. Sjećam se da su ista mjesta u kojima sam sada uživao u Zadru, Šibeniku i Splitu bila svakodnevno bombardirana. Bilo mi je, dakle, prekrasno vidjeti sva ta mjesta bez straha gdje će se i kada dogoditi novi raketni napad – opisuje nam Akhavan.
U razgovoru za Večernji list Payam Akhavan ne otkriva samo svoj dojam o Gotovini i svoja iskustva s Haaškog suda, gdje je prije zastupanja Gotovine radio kao prvi pravni savjetnik tužiteljstva (a svojim je ranijim radom pomogao i osnivanju čitavog tog tribunala). Odvjetnik kojega u svijetu danas mnogi smatraju jednim od vodećih mislilaca u području međunarodnog kaznenog prava u razgovoru za Obzor govori i o svome porijeklu.
Jesu li razlozi zbog kojih je vaša obitelj 1970-ih napustila Iran i emigrirala u Kanadu imali utjecaja na izbor karijere?
Moja obitelj pripada vjerskoj manjini Baha’i u Iranu. Od začetka te vjere u 19. stoljeću bilo je genocidnih pogroma protiv Baha’ija, a u vrijeme Islamske revolucije eliminacija naše vjerske manjine postala je jedna od središnjih političkih platformi Islamske republike. Počelo je sustavnim ubijanjem vodstva Baha’ija. Moj ujak je bio dr. Firouz Naimi. Bio je doktor specijaliziran za liječenje malarije. Bio je omiljen u zajednici, pomagao je siromašnima, vrlo često iz svoga džepa plaćao njihove lijekove. Sjećam se dana kad je moj otac primio telefonski poziv od žene dr. Naimija koja je rekla da su joj došli na vrata kako bi tražili novac za metke koje su potrošili da ga ubiju. To je dio poniženja koje je Islamska republika nametala žrtvama, tražeći da plate metke kojima su ubijeni njihovi najmiliji kako bi dobili natrag njihova tijela. Kad je dobila njegovo tijelo, znakovi mučenja su bili toliko ekstremni da je bilo jasno da je najvjerojatnije umro zbog fizičkog zlostavljanja i da je kasnije upucan kako bi se stvorio dojam da je prvo ubijen. To je bio početak vrlo mračnog poglavlja. Počelo se događati sve više takvih ubojstava i nešto što je u jednom trenutku bilo vrlo lijepo dječačko sjećanje na moju zemlju postalo je noćna mora. Dvije godine kasnije, kad sam imao 16, moja kolegica Mona Mahmudnizhad, također Baha’i, obješena je u Shirazu zajedno s deset drugih žena. Sve je to na mene ostavilo vrlo dubok dojam. U isto vrijeme, jedno od temeljnih uvjerenja koje su mi roditelji usadili je vjerovanje Baha’ija u jedinstvo čovječanstva, plemenitost svih ljudi, i vjerovanje da kao ljudska bića imamo duhovan i intelektualni identitet koji nam nitko ne može oduzeti. Pokušao sam shvatiti kako čovjek može sačuvati svoj dignitet suočen s takvim okolnostima. Kako se boriti za pravdu bez žrtvovanja svojih principa.
Što je utjecalo na vašu odluku da, kao bivši pravni savjetnik Ureda tužiteljstva ICTY-a, postanete dio braniteljskog tima generala Gotovine? Zbog čega ste to učinili?
Općenito govoreći, ne igram na braniteljskoj strani. Zalažem se, naravno, da svatko ima propisnu obranu, ali to nije nešto što bih ja osobno radio. Ali znam povijest rata. Bio sam na terenu 1992., išao sam u Knin, išao sam u Vukovar u to mračno doba. Instiktivno sam osjećao da je nešto pogrešno u pokušaju kriminaliziranja operacije Oluja. Jer sam znao što je bila politika cijelo vrijeme. Znao sam da su se u mandatu Louise Arbour ljudi protivili podizanju optužnice protiv generala. Pogledao sam dokaze i postalo mi je jasno da nema osnove za taj slučaj. Kako sam ulazio dublje i dublje u slučaj, bio sam sve više uvjeren da slučaj nema osnove. I bilo je šokantno čuti da Raspravno vijeće osuđuje generala Gotovinu na 24 godine. Bio je to vrlo mračan trenutak kad zaista osjećate da je počinjena nepravda. Znate, svaki odvjetnik dobija i gubi neke slučajeve. Dakle, pobjeda ili poraz nije stvar vašeg ega, ali u ovom slučaju bila je riječ o nepravdi. Čitava teorija o pravilu od 200 metara, ideja da je 95 posto granata pogodilo metu, ali da pet posto koje su promašile predstavlja dokaz zločina protiv čovječnosti, to je apsurdno. Ne mogu vam opisati olakšanje koje sam osjetio zajedno sa svojim kolegama kad je Žalbeno vijeće oslobodilo generala Gotovinu svake krivnje. To je zaista obnovilo moju vjeru u pravdu.
Kad ste, od 1994. do 2000., radili kao pravni savjetnik Ureda tužiteljstva ICTY-a, jeste li ikad imali dojam da se u optužnicama želi postići ravnomjernost krivnje za rat u bivšoj Jugoslaviji?
Postojala je svijest da ne trebamo stvoriti dojam da je Tribunal protusrpski i da treba također biti optužnica među drugim etničkim skupinama. Ali u ranim danima postojalo je shvaćanje da treba imati dokaze. Nije dovoljno reći da zbog toga što optužujemo predsjednika Srbije trebamo također optužiti predsjednike svih drugih republika kako bismo bili ravnomjerni. To je apsurdno i smiješno. Ne idete za ljudima samo zato što su na vrhu nekog zapovjednog lanca. U nekom trenutku tijekom mandata Carle del Ponte takva je politika očito promijenjena. Nekako se tijekom njezina mandata stvorila ideja da treba optužiti visokopozicionirane osobe sa svih strana.
Mislite li da dio kritike koja je sada usmjerena protiv sudaca treba biti usmjeren prema tužiteljima koji su gradili optužnice koje nisu mogle preživjeti na sudu?
Naravno. Ne kažem da ne postoji također i prostor za kritiku sudaca, ali na kraju dana, kad imate toliko oslobođajućih presuda, ne može se reći da je odgovoran jedan sudac. Nije stvar jedne ili dviju oslobađajućih presuda. Od 10 optužnica protiv visokopozicionirah nesrba, imamo devet oslobađajućih presuda. Imamo i troje Srba koji su oslobođeni. Dakle ne može se reći da je jedan sudac odgovoran za sve te oslobađajuće presude. Postoji problem s dokazima. Problem je pred vratima ureda tužiteljice koja je imala politiku “prvo pucaj, a kasnije postavljaj pitanja”. To se tako ne radi. To je bila pogreška zbog koje Tribunal, nažalost, danas plaća cijenu. I Ured tužitelja mora odgovarati kako je potrošio javni novac, stotine milijuna dolara tijekom posljednjih 20 godina, da bi na kraju doveo do toliko oslobađajućih presuda. Ne mislim da je oslobađajuća presuda uvijek loša stvar. Ona pokazuje da ovo nije klokanski sud na kojemu svatko tko je optužen biva i osuđen. Ali toliki broj oslobađajućih presuda pokazuje da je nešto bilo pogrešno.
Mislite li da će tužitelji zaista odgovarati za svoje postupke?
Više je stvar javnog mišljenja, povijesnog naslijeđa, ali je nesretna stvar da je sud koji je toliko važan izgubio svoj put. Kažem da je važan jer ja i dalje smatram da je taj sud značajno pridonio izgradnji mira i stabilizaciji. Ne treba zaboraviti kako bi svijet izgledao da su Milošević, Karadžić i Mladić ostali na pozicijama moći. Dakle, mislim da je ICTY vrlo važan, ali u posljednje vrijeme sud je izgubio put, zbog čega, kao netko tko potpuno podržava misiju tog Tribunala, osobno žalim. U slučaju Gotovina bilo je apsurdno uopće podići optužnicu kad su dvije različite istrage UN-a zaključile da je topnički napad bio zakonit. Zašto je tužiteljstvo odbilo kao svjedoka pozvati šefa UN-ovih promatrača, Norvežanina koji je zaključio da je operacija Oluja bila zakonita. Jesu li željeli po svaku cijenu pobijediti u ovom slučaju ili su zaista željeli doznati istinu? Ako želite doznati istinu, ne možete jednostavno ignorirati dokaze koji vam nisu po volji. Kao tužiteljstvo, kao javna institucija, morate tražiti istinu. A bilo tko u potrazi za istinom nije mogao doći do zaključka da je operacija Oluja bila zločin protiv čovječnosti.
Zašto su onda tužitelji optužili Gotovinu?
Ne znam, mogu samo spekulirati o motivima. Jedan motiv bi mogao biti ideja raspodjele krivnje na sve etničke skupine. Drugi motiv mogao bi biti da nekad ljudi pomiješaju svoj subjektivan osjećaj s objektivnom potragom za činjenicama. Treće može biti sumnja nekih ljudi – a ja ne kažem podržavam li tu teoriju ili ne – da su ove optužnice bile cijena koju je trebalo platiti da bi se osigurala suradnja Srbije oko predaje Karadžića i Mladića. Teško je ignorirati činjenicu da je samo mjesec dana nakon nepravomoćne osude generala Gotovine, nakon 16 godina bijega, Ratko Mladić odjednom uhićen i predan Haagu. Je li to podudarnost? Ne znam, ne mogu vam reći. Ali neki smatraju da je to bila vrsta dogovora, da su Srbi tražili jedno u zamjenu za drugo.
Prije dva tjedna bili ste u Kninu zajedno s Gotovinom. Kako ste se osjećali?
Ceremonija u Kninu nije bila trijumfalna, nisam to tako doživio boraveći ondje s generalom Gotovinom, nego je više bila u znaku olakšanja da je sve gotovo, da je jasno da su Hrvati i Bošnjaci imali pravo obraniti se. Ono što me posebno razbješnjuje u čitavoj toj tezi da je operacija Oluja bila ničim izazvan čin agresije jest činjenica da to potpuno zanemaruje mizeran neuspjeh UN-a u sprečavanju etničkog čišćenja. Neshvatljiva mi je ideja da su nakon Srebrenice, nakon što je 8000 nenaoružanih ljudi masakrirano u UN-ovoj sigurnoj zoni i uz prisustvo 150 UN-ovih mirovnih vojnika, Hrvati i Bošnjaci trebali jednostavno sjediti i čekati da se dogodi drugi genocid u Bihaću i da UN jednostavno usvoji još nekoliko rezolucija u kojima to osuđuje. Razumijem zašto se ljudi kojima nije ostavljen drugi izbor imaju pravo braniti.
>> Akhavan: Ušao sam u tim jer nije bilo dvojbe u nevinost generala
