Blaženka s. Valentina Mandarić, predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi i redovita profesorica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dio svoje najnovije knjige “Misli o odgoju i dobroti – odgojni smjerokazi”, posvetila je “neodgoju” ili “nevrednotama” koje, gledajući kroz prizmu negativnoga, kao da još bolje osvjetljuju ono što bi odgoj i vrednote trebale biti.
Na prvome je mjestu ogovaranje, koje npr. papa Franjo vrlo često ističe kao rak-ranu u ljudskim odnosima?
Naslov knjige krije u sebi dva ključna pojma: odgoj i dobrotu koji poput niti isprepleću i povezuju pojedinačna razmišljanja. Dobrota je poželjna osobina koje se nitko ne bi odrekao i svatko bi je rado prisvojio. Ali, s njom se ne rađamo: za nju se odgajamo, i to cijeli život. U odgoju djece i mladih važnu ulogu ima riječ – osobito djelotvorna riječ – riječ koja je oplođena djelom (svjedočanstvom). Riječi otkrivaju naše unutarnje stavove, skrivene misli, zle namjere. Riječi otkrivaju naše misli – dobre i loše; otkrivaju naše srce.
Riječi koje izgovaramo ili pišemo nastanjene su u nama – one su stanari našega vlastitog doma. Svatko od nas u svom srcu prebire i pohranjuje dobre ili zle i otrovne riječi. Svaka riječ dolazi iz naše nutrine, dubine ili pak praznine. Riječi često zrcale puninu ili prazninu onoga tko ih izgovara ili piše. Loše i zle riječi često usmjeravamo prema drugima. Izgovorena ili napisana riječ postaje neuništiva. Iako je pokušavamo povući ili korigirati, ona i dalje ostaje. Jedna od rak-rana koja uništava sve oblike zajedništva je svakako loš govor – loše riječi koje su izgovorene ili napisane samo s jednom namjerom: osobu poniziti, javno sramotiti i moralno uništiti.
Kažete kako današnja civilizacija boluje od različitih bolesti, a jedna od njih je ravnodušnost?
Suvremene krize koje pogađaju čovječanstvo zorno pokazuju čovjekovo nutarnje stanje. Krize poput jakog juga izbacuju na obalu sve što morski mulj i dubina kriju. Sve velike krize, pa i ova koju je proizvela pandemija, razotkrivaju čovjekov odnos prema drugima. Kada je čovjek ugrožen, postaje ranjiv i nesiguran. U svojoj ranjivosti zaboravlja rane drugoga, usredotočuje se na sebe, zatvara se u sebe, okreće se vlastitim potrebama, željama i interesima.
Čini se kako nevrednota neodgovornosti prožima, praktički, sve ostale nevrednote, kao da ih međusobno povezuje?
Iz vremena kad sam pohađala župnu katehezu sjećam se da smo napamet učili glavne kršćanske krjeposti. Na pitanje koja je od njih najveća, sjećam da nam je časna sestra katehistica odgovorila kako je umjerenost krepost svih kreposti. Ako to primijenimo na (ne)odgovornost, uvidjet ćemo da je odgovornost ključna za sve druge vrednote. Isto tako, neodgovornost nagriza svaku od vrjednota. Zamislite kad bismo svi bili uvijek na svakom mjestu, u svakom poslu, u svakoj društvenoj ili političkoj funkciji odgovorni. Odgovorni za izgovorenu ili napisanu riječ, odgovorni za učenje, odgovorni za opće dobro, odgovorni u prometu... S druge pak strane, neodgovornost je korijen svih osobnih, obiteljskih i društvenih problema.
Odgovornost se stječe od najmlađe dobi. Kako vrijednost odgovornosti usaditi u mlade generacije?
U obitelji od najranije dobi dijete usvaja ili ne usvaja temeljne vrednote. O vrednotama možemo djeci i mladima beskrajno teoretizirati, ali to neće biti dovoljno da ih oni usvoje i ponašaju se u skladu s njima. To vrijedi i za odgovornost. Neodgovorna zrela osoba ukazuje na neuspjeli odgoj. Jedna od suvremenih odgojnih bolesti je nastojanje roditelja da dijete oslobode od svakog napora, žrtve, patnje, odricanja i odgovornosti. Roditelji sve čine da bi djecu zaštitili i umjesto njih zadatke odradili, pa čak i one školske. Dovoljno je spomenuti fenomen praćenja djece do škole. Možda nismo svjesno što time djeci uskraćujemo. Roditelji ne daju djeci disati. Sve žele imati pod kontrolom: jelo, odjeću, prijateljstva, slobodno vrijeme, školske zadaće…Posljedice će se pojaviti kasnije, već u adolescenciji.
Kako ćemo odgojiti i osposobiti buduće odrasle osobe da se znaju same suočavati sa životnim teškoćama, ako su umjesto njih uvijek radili i odlučivali drugi? Djeci treba dati odgovornost primjerenu njihovoj dobi, adolescentu primjereno njegovoj dobi.
Što ste mislili kada ste rekli da moderni čovjek na vlastitim nogama nosi lance besmisla kojih se ne može sam osloboditi?
Svijet u kojemu živimo zakovan je u imanentizam. Suvremena kultura odbacuje svaku metafiziku, a bez metafizike čovjeku nije moguće razumjeti temelj vlastite egzistencije.
S traženjem smisla pod ruku ide brzina. Danas sve mora biti sada i odmah, jer ako nije zajamčena brzina, kao da se ništa ne treba niti dogoditi?
Svi smo mi postali robovi brzine i brojnih obveza. Životni ritam je iz dana u dan neumoljiv. Od nas traži uvijek novu brzinu; peta više nije dovoljna. Danas je najvažnije biti „na vrijeme“. Nekad se govorilo da je vrijeme zlato, a danas je vrijeme novac. Posao nam uzima vrijeme, kojega sve manje imamo za sebe, za bližnje, za djecu, za prijatelje, za knjigu, za razmišljanje, molitvu, Boga. Čovjek je s jedne strane previše usmjeren na sadašnji trenutak, a s druge strane izgubio je osjećaj za „ovdje i sada“.
Umara li takav život današnjeg čovjeka?
Sve one koji obavljaju određene poslove, koji obnašaju određene dužnosti, posebno one koji rade posao podređen terminima, to uistinu umara i kod njih izaziva trajnu napetost. Upravo zbog podređenosti brzini i vremenskim rokovima, današnji čovjek je pod stalnim stresom. Ne samo odrasli ljudi, nego i djeca i mladi podliježu stresu – sve je više nervoze i raznih psihičkih oboljenja.
Tako je. A glavne kršćanske krjeposti su upravo ono što velik broj vjernika izbjegava.