Počela je korizma pa ćemo se šest, sedam tjedana odricati nekih užitaka, posebno u hrani. U vrijeme pripreme za Uskrs bit će više posta i nemrsa, skromnosti, poniznosti i molitve. Kadšto su mediji pravili ankete među poznatim ljudima o tome od čega će se suzdržati u korizmenom vremenu, a da bi se trebali odreći mnogih grijeha i nepodopština znamo i bez anketa.
U ovom ću tekstu nanizati čega bi se, po mom sudu, trebali odreći političari, od vrha pa dokle stignem.
Kadšto sam znao otići u Predsjedničke dvore na Pantovčak – kompleks zgrada na brdu okružen travnjacima i šumom u kojoj ima i ljupkih divljih životinja i sama unutrašnjost Ureda predsjednika djeluju vrlo autoritativno, kao što je i potrebno za vladara države. Ta autoritativnost diktira i ponašanje predsjednika kao što bi i on svojim ponašanjem trebao diktirati ozbiljnost pa i svečanost prostoru u kojem stoluje.
Kad čitate i slušate kako se Zoran Milanović svađa s tolikim javnim osobama, teško možete zamisliti da je stanar impresivnog predsjedničkog Pantovčaka, prije biste ga smjestili u neku krčmu iz koje se ili u kojoj se dovikuje sa svojim protivnicima. Eto, dakle, čega bi se u korizmi Milanović trebao odreći, trebao bi se, dok nije kasno, osloboditi stila koji ne priliči prvom čovjeku države.
Sjećam se iz djetinjstva svađa između nas djece u obitelji ili u susjedstvu, kad bi tko išao koga tužakati ocu, otac bi ga obično potjerao, ne bi se htio upletati u dječje koještarije. Da je na mjestu toga oca bio Milanović zacijelo ne bi otjerao dijete koje mu se došlo požaliti nego bi se i sam umiješao u dječje svađe.
On kao da ne osjeća značenje koje ima kao predsjednik države pa onda ne osjeća ni potrebu da se odmakne od osoba i tema koje tom značenju ne pridonose. Što će mu B. a. B. e., Dalija Orešković, Vedrana Rudan i podosta dugih s kojima se, da se poslužim još jednom usporedbom, dohvatio kao kad bi boksač iskočio iz ringa i stao mlatiti one iz publike koji su mu što ružno dobacivali. Da se odrekne tih “užitaka”, s još nekoliko državničkih poteza, kakvih je već imao, postao bi autoritet kakav treba biti. Svoj bi “ja” trebao podvrgnuti strogom postu.
I dok Milanović svoje protivnike ne zaobilazi nego ih, oran za bitku, dočekuje, Plenković svoje zaobilazi u širokom luku, i na gospodskoj distanci, s visoka, ne spominjući imena, malo se počeše gdje ga je zasvrbjelo. Ali i te kako se čega drugog treba odreći.
Od desetak premijera koje smo dosad imali nijedan nije tako dosljedno baštinio komunističke fraze o nepogrešivoj vlasti i lakoću s kojom sve njezine neuspjehe preimenuje u uspjehe. Jeste li ga ikad čuli da je nešto loše rekao o življenju u Hrvatskoj, o gospodarstvu, o iseljavanju, o Hrvatskoj u EU u kojoj je na dnu ili pri dnu svih ljestvica uspješnosti i na vrhu ljestvica siromaštva, korupcije i drugih društvenih zala, zatim o vlasti, pa čak i onima iz vlasti koje je zbog pritiska javnosti ili očitih nepodopština bio prisiljen smijeniti?
Kad bi se odrekao uvjerenja da ga uspješnim čini već dojam što ga, onako zgodan, stasit i rječit ostavlja, i obmana da nas već članstvo u EU čini sretnima, možda bi počeo živjeti s narodom i njegovim nevoljama, pa ih onda i ublažavati. Ovako, zaslužuje korizmenu - idem postiti, sit sam Plenkovića.
Takvo što nikad, naravno, nećete čuti od Gordana Jandrokovića, on je svoju dužnost predsjednika Sabora shvatio kao stražu koja ne propušta napade na svoju stranku i na svoga stranačkog šefa. Zašto bi, uostalom, vodio Sabor kao skup različitih volja mnoštva birača, kad ga birači tamo nisu ni postavili. Takav, nema se ni čega odreći, jer ništa nije ni zaslužio. Nema korizme.
Peđa Grbin korizmu je pak preduhitrio, pa se danomice odriče esdepeovaca, malo-pomalo ostat će sam, no možda kao najstasitiji političar u srednjoj Europi misli – dovoljno sam velik za jednu stranku.
Kao konzervativac i desno zanovijetalo puno zbog sudbine SDP-a i ne žalim, žalim zbog Hrvatske seljačke stranke – bilo bi tako lijepo i za naciju korisno da se slavnog HSS-a Krešo Beljak u korizmi odrekne dok ga nije dokraja uništio. No nije li pretjerano nadati se takvom postu? A Bandić? Hoće li na post? Ostao mi je još Tomašević, ali i ja se nečega moram odreći.
Milanović narikača, plenković vlade, pajser pajsera, jandroković svega, pupi zločina.