Povijest HDZ-a odvija se u pravilnim ciklusima vlasti i oporbe koji još ne bi trebali zabrinjavati Andreja Plenkovića, ali bi ga mogli upozoravati da i njemu vrijeme curi. Franjo Tuđman vladao je punih 10 godina, a vladao bi i dulje da ga smrt nije odvojila od Hrvata; prvi hrvatski predsjednik uživao je doživotnu rentu na račun političkih ulaganja u državu. Ivo Sanader, drugi izabrani HDZ-ov vođa, ostao je manje na vlasti, ali se i on – pridoda li mu se i opozicijsko vrijeme – može ubrojiti u političare koji imaju svoje razdoblje iako ga je sam iznenada skratio; kod njega je naknadno otkriven jedan talent viška, što ga je isključilo iz društva slobodnih ljudi na dulje razdoblje.
Plenković je treći vođa te kategorije, izabran demokratski na čelo HDZ-a, legitimno izabran na čelo Vlade; njemu je vrijeme namijenilo da vodi Hrvatsku u najtežim uvjetima poslije Domovinskoga rata; agresija na zemlju i cilj koji je Hrvatska tada imala homogenizirali su naciju; potresi nisu podijelili narod, štoviše, ujedinjuju ga; ni pandemija nije udaljila ljude od njih samih, ali ih postupno udaljuju od vlasti. Hrvatskom je teško vladati; prilike su krajnje ozbiljne, a očekivanja velika. Svatko će na kraju biti gospodar svoje (ne)sreće, pogotovo kad dođu računi koje Hrvatska neće moći platiti europskim novcem. Ni jedna vlast, kako god izvana čvrsta izgledala, nije zaštićena od vanjskih (ne)prilika a ni od sebe same. Od erozije postoji samo jedan lijek – da vlast bude svjesna što (ne) može učiniti za opće dobro. Zato postoje državne institucije – da se ljudi osjećaju zaštićenima, i u dobru i u zlu; zato postoje izbori – da ni najbolje vlasti ne traju doživotno. Glavni hrvatski ciklusi trajali su otprilike onoliko dugo koliko su vođe imale fizičke i političke snage da se održe na kormilu stranke i države.
I Tuđmana su za života stizala upozorenja da je Hrvatska umorna od njegove autoritarne vlasti; u prvoj prilici dala se šarenoj koaliciji koja se udvarala obećanjima da će biti drukčija. Svaka vlast troši: HDZ je bio istrošen u borbi za državu, a kompromitiran u borbi za privilegije koje su se u tranzicijsko vrijeme nudile u obliku cijelih socijalističkih poduzeća. Tako su se pojavile prve socijalne pukotine u naciji koja je bila homogenizirana u borbi protiv agresora, i duboke podjele u društvu, koje je zavarano obećanjima da će se osloboditi komunističke paradigme o lažnoj jednakosti. Nacija je uspavana na milozvučju nacionalizma, a društvo nije probuđeno fanfarama koje su najavljivale pravnu i pravednu državu. Vlast je u Tuđmanovu ciklusu, što zbog okolnosti a što zbog uvjerenja, nastupala više u obrani nacije, da je mobilizira u borbi za državu; Sanader je okrenuo težište prema društvu, da ga pacifizira, a Plenkovića su na Markovu trgu dočekali nagomilani ostaci i od podijeljene nacije, i od neuređene države, i od zapostavljenog društva, i od nerazvijenog gospodarstva, i od siromašne kulture… Da je bio Herkules, ne bi počistio sve te staje. Njega bi mogli dočekati vlastiti grijesi nečinjena, ili propusti oholosti s kojom se kite mnoge vlasti kad joj se problemi popnu do grla.
Poslije Tuđmana i Sanadera, HDZ je morao odlaziti na remont, da u oporbi napuni akumulatore i odredi novoga vođu. Jadranka Kosor nije dobila takvu šansu, dijelom zato što je nije sama tražila na izvanrednim izborima, a dijelom zato što joj stranačko (muško) društvo nije vjerovalo. Sa Sanaderovim torpedom u zemlji i financijskim šokom u svijetu, ona je kormilarila HDZ-ovim brodom koji nije potonuo ni s teretom slovenske blokade. Može se njena bilanca različito vrednovati, ali se njena uloga u kriznome vremenu ni bi trebala ignorirati, kao da nije ni postojala. Mogao je HDZ i gore proći, s optužbom za kriminalnu djelatnost; izvlači se nešto na Tuđmanov brk, a nešto na dobre veze u državi. Prošlo je Tuđmanovo doba, ma koliko se u HDZ-u pozivali na svoga osnivača, da na njegovim zaslugama za državu love nove birače. Državotvornost je dovedena do kraja; sad je na redu druga faza: kakva je država, koliko je pravna i pravedna, socijalna i solidarna, sigurna i slobodna. Hrvati državu ne mogu više oduzeti ni sami sebi. Za potrebe svoje borbe, Tuđman je formirao HDZ kao izborni kartel, kao široki pokret, primarno sastavljen od pristaša koji su se mogli uključiti u njegov nacionalni program, ali i s puno prebjega koji su se ukrcali u njegov vlak s kartom kojom su se u bivšem režimu vozili u prvom razredu.
Prošlo je i Sanaderovo vrijeme, koliko god se u HDZ-u udaljavali od njega, da ih tragovi ne bi odveli u kriminalna bespuća, uz koja se Tuđmanov nasljednik jednostrano veže. Uz sve što mu se ima upisati, Sanaderu se mora pripisati da je gajio neke građanske ideje i da hrvatsko-hrvatski spor oko ustaša i partizana nije rješavao u korist domobrana. Što je sve skrivio, sud je rekao ili će reći. Ali, Sanader je – ako je to i dalje važno – uveo Srbe u Vladu i čuvenim pozdravom „Hristos se rodi“ otvorio proces pomirenja u Hrvatskoj. Ni Ivica Račan, zbog svoga istočnoga grijeha, ni Zoran Milanović, koji nije sudjelovao dok se jela grešna jabuka, nisu imali Sanaderovu hrabrost da Juru i Bobanu maknu sa scene, a da to ne ispadne u korist Tita ili Bakarića. Netko će mu reći da je zarad europskih interesa Hrvatske žrtvovao Antu Gotovinu; najslavniji hrvatski general žrtvovan je, ustvari, prije toga kad mu je zbog tobožnjih interesa države uskraćeno da se brani. Ulazeći u visoku politiku, Plenković je imao dva različita iskustva pred sobom dok je ovladavao HDZ-om s ambicijom da od mijenjanja stranke počne promjenu države. Mora mu se priznati da je napravio veliki (is)korak od svehrvatskog pokreta prema stranci desnoga centra, na narodnjačkim i demokršćanskim vrijednostima: udaljio je HDZ od ekstrema. Da je u pitanju ustaških recidiva slijedio Ustavni sud i Europski sud pravde, a ne jedno savjetodavno radno tijelo, odnose prema nacionalnim manjinama, a osobito srpskoj i židovskoj, digao bi na razinu na kojoj stvarno ne bi bilo nikakvih problema. Zauzeo je dominantni prostor na desnici, da stranke desnije od njega nemaju manju opoziciju prema HDZ-u nego HDZ prema njima. Dio centra, koliko mu je nedostajalo do minimalne većine, uključio je u koaliciju, a desnu i lijevu opoziciju stavio u isti koš, da bi s jednom polovicom kompromitirao drugu. Bilo bi u tome držanju više makijavelizma, možda i bizantizma, da može držati jezik za zubima čim mu netko stane na žulj. Zemlje bez prave demokratske tradicije lako svedu političke stranke na sredstvo za upravljanje državom. Prema raširenim teorijskim konstrukcijama, političke stranke obnašaju u demokraciji nekoliko funkcija po kojima se može prosuđivati njihova demokratska nosivost.
Prije svega, obnašaju vlast, koju im povjere birači; za tu funkciju HDZ je stvoren. Moraju osigurati kadrove da državna vlast može funkcionirati; i tu sposobnost HDZ demonstrira prekomjerno, sa sistemom uhljeba koji iscrpljuju državu. Posreduju i usklađuju različite interese u društvu; u toj funkciji, HDZ ozbiljno zaostaje za potrebama siromašne države koja i dalje bogato nagrađuje svoje osnivače. I konačno, politička stranka mora tumačiti društvo, formirati elite i oblikovati projekte njegova razvoja; na toj funkciji deficitarne su sve hrvatske stranke. Lako je stranke naučiti da upravljaju; teško ih je pripremiti da vladaju; lakše se priviknu na privilegije nego na odgovornost. Želi li razviti sposobnost političke kreacije, šef HDZ-a trebao bi stranku okrenuti mislećoj Hrvatskoj kojoj nije na prvome mjestu da uživa u vlasti. Ni s njim ni prije njega, Hrvatska nije ostvarila političku sintezu da po liniji odgovornosti za državu više gleda što će biti nego što je bilo.
Prve izbore Plenković je dobio na svježinu, kao novo lice hrvatske politike koje se nije ukaljalo ni u kakvoj močvari. Tomislav Karamarko prije njega bio je samo zagrada u hrvatskoj politici, sposoban izazvati krizu, a nesposoban da je riješi. Na njemu je manje poznati stranački oponent formulirao poučak s kojim je došao na vlast – da Hrvatska ne može biti talac jednoga čovjeka; s tim poučkom može i on izgubiti vlast, ne bude li ga se i sam držao. Dobro obrazovani političar sigurno je pročitao što je Krleža napisao na tu temu u neko drugo vrijeme: „Ljudi koji se bave politikom moraliziraju tako dugo dok se nisu dokopali vlast, a onda znamo napamet kako se taj moral razvija dalje“.
Druge izbore Plenković je dobio na rutinu, velikim dijelom i zato što nije imao pravoga izazivača: kako je Zoran Milanović krivo procijenio njega, tako je Plenković dobro procijenio Davora Bernardića. Svježinu je u međuvremenu izgubio, a rutina nije više dovoljna ni za lokalne utakmice. Za Plenkovićevu Vladu nije dobra okolnost što doslovno ovisi o jednom glasu u Saboru; ne može se isključiti da opet netko od eminentnih HDZ-ovaca oboli pa da ne stignu napraviti leteću izmjenu, ili da se koalicijski jezičci na vagi umisle da vode državu pa moraju žonglirati sa svojim mišljenjima kako ne bi sami pali sa žice. Radimir Čačić ima previše utakmica u nogama da ne bi znao gdje mu je mjesto; njegov centristički pragmatizam uvijek ga drži uz vlast.
Video: Plenković u raspravi oko tunela
S Darijem Hrebakom je već teže, on je proklamirao stanovite ideale o transparentnosti koji bi ga proslavili kad bi ih se držao. Uz vratolomije koje je on izvodio s HGK, nije lako razlučiti kome će, na kraju, nanijeti više štete, sebi ili svojim moćnim saveznicima. Poslije Nadana Vidoševića, čija agonija nije završena, možda prije Luke Burilovića, diplomirani kriminalist iz Bjelovara mogao bi biti najveća žrtva jednog zatvorenog kluba koji državi služi otprilike onako kako Lokomotiva služi Dinamu – da ondje deponira svoje islužene kadrove ili da tamo školuje buduće prvotimce.
Politika ne može biti na dobitku ako se uhvati da ne drži do riječi ni koliko je crno pod noktom. Nije uvijek lako u tom društvu razlučiti tko je lud, a tko zbunjen: ako se jedna državna institucija može reformirati za šest mjeseci, zašto nije mogla i danas? A ako joj se obavezna članarina može oduzeti za pola godine, što se ni sad nije mogao ukinuti taj harač, da se skine s nje stigma uhljebništva. Pitanje prestiža dignuto je nezasluženo na rang državnoga interesa. Nije najvažnije kako se zove sadašnji predsjednik, ni koji su sve ljudi predsjedavali Komorom ranije; jedino što je važno jest da li ta tamna komora hrvatskoga gospodarstva nečemu služi kako bi opravdala i veću članarinu od simbolične, i veću plaću nego što je imaju neka razvikana imena. Na HGK se testira sposobnost vlasti da se oslobodi tereta klijentelizma koji je, istina, naslijedila, ali kojeg se nije oslobodila. Ako sindikati i poslodavci trebaju osigurati socijalnu ravnotežu, komora bi, razmisli li se dobro o njenoj svrsi postojanja, trebala opravdati svoju egzistenciju samo tako da bude rasadnik poduzetničkih ideja. Da bude vrijednost tržišta, a ne slabost države. Kad vlast, bilo koja, umisli da može sve, onda ili se udaljava od naroda, ili kreće svome kraju.
Plenkovićeva Vlada bori se s problemima koji su joj pali na glavu; iz te kože ne može izaći. Kako kaže jedna poslovica, teško je zadovoljiti sve, i vlastitoga oca; tu vrstu nesavršenosti mnogi razumiju. Ali, ni poslije stotog razmišljanja nije jasnije što je moglo navesti Andreja Plenkovića da vraća u igru Martinu Dalić kad ju je jednom morao isključiti, da ne bude uteg Vladi i HDZ-u? Ništa se u međuvremenu nije dogodilo, ni na političkom, ni na pravosudnom planu, da taj uteg više ne bi postojao kao neraščišćeni problem vlasti. Sad je ona uteg samome Plenkoviću koji je, očigledno, isforsirao njenu promociju, a zapravo rehabilitaciju. Kriva ili nevina u slučaju Borg grupe, to se danas ne zna više nego što se znalo kad je odlazila s Markova trga. Postoje samo dva objašnjenja zašto je Andrej Plenković nametnuo Martinu Dalić na čelo Podravke: ili stvarno misli da u Hrvatskoj nitko drugi nije sposoban voditi tu uspješnu kompaniju, ili želi pokazati da je on sposoban za sve. Povratak Martine Dalić prati toliko negativna kampanja, ne toliko protiv nje koliko protiv njenog mentora, da se postavlja pitanje tko je kome mentor u cijeloj igri. S Martinom Dalić Plenković će izgubiti čak da je i Forbes proglasi menadžerom godine. Ni ona se nije znala skromnije ušetati u sjedište Podravke da ne izazove ljubomorne komentare kako se kreće po modnoj pisti iza koje stoji bračni par koji ne zna što bi s parama. Spada li takvo vladanje samo u zonu socijalne ili i političke osjetljivosti? Od političara se očekuje da budu pravedni; tako se stječe povjerenje građana i gradi vjerodostojnost u javnosti. Nije jasno kakvu je nepravdu trebalo ispravljati imenovanjem Martine Dalić za glavnoga menadžera Podravke. Svatko će reći da nije sporna njena stručnost ni sposobnost; sporni mogu biti principi po kojima vlast može sve, ne pitajući za posljedice svojih odluka.
Je li s Damirom Vanđelićem taj princip došao do paroksizma kad se zna s koliko ga je očekivanja HDZ lansirao u svoju orbitu i s koliko ga je poniženja odbacio u staro željezo? Bio je već obučen u gradonačelničko odijelo za izbornu utrku u Zagrebu, a onda se sam povukao, ili se morao povući, jer je HDZ naglo našao „boljega kandidata“. Objava sa samoga vrha da je Vanđelić samo „privremen“ na čelu Fonda za obnovu Zagreba i okolice stavlja politiku u kategoriju nadmoćnoga zanimanja koje se prema ljudima može odnositi bez poštovanja. Možda je nesuđeni gradonačelnik sam izazivao sudbinu kad je naivno vjerovao da u politici može diktirati uvjete i ostati s njome na „pristojnoj distanci“, a možda najviše što sam nije skratio svoju privremenost. Otkrio je kako je teško pisati ravno na krivudavoj ploči. Njemu je imperija odlučila vratiti udarac, ako na vrijeme ne povuče i drugu kandidaturu. Ljudi koji ne žive od politike uvijek imaju jednu mogućnost više od uhljeba koji ne znaju što bi sa sobom kad ostanu bez politike: nisu oni važni politici, politika je važna njima. Kad pitanje kadrova dođe na red, opet stara karma, ili nova kazna, prati HDZ i njegova vođu; kolikogod pročišćavali filtre, uvijek se provuče nešto mulja; u prvom je mandatu Plenković oklijevao kad je trebalo otjerati „barabe iz vlastitih redova“; u drugom ih izbacuje kroz prozor, da se ne bi vraćali na vrata. U svakoj proizvodnji ima makulature; problem je što i dalje ima puno makulature, i što je sistem ne otkriva na vrijeme, tako da makulatura postaje sistem. Dok je bio novi u politici, Plenkoviću su savjetovali da se čuva prijatelja, jer se od neprijatelja ne može sakriti. Kao starosjedilac, ima dovoljno iskustva i s jednima i s drugima; od prijatelja se dobro zaštitio, a s neprijateljima teže izlazi na kraj, jer ih ponekad doživljava kao neprijatelje, isto kao i oni njega. Netrpeljivost je dosegla razmjere da se ne vidi da čine dio iste države i istog demokratskog poretka, samo u različitim ulogama.
Plenković u stranci drži ove i one kolektivne obrede. Ali, iz njegovih konklava nema dima da bi se vidjelo da i kod njega može doći do Hebrangove pobune, Mesić-Manolićeva puča ili stalne Šeksove konkurencije. Toga više nema; prevladava dojam jake personalne vlasti, kakvu je provodio Sanader, a donekle i Tuđman. Sam Plenković svjedoči o smjeni generacija koja se ne događa samo u opoziciji; treba li forsirati nove i mlade ljude, ili u kadrovsku obnovu ići umjerenije? U toj igri, tko ne riskira ne profitira. Ni svaki rizik ne donosi zaradu; taj se novac broji poslije izbora. Na proljeće će se izmjeriti lokalne temperature na sve četiri hrvatske strane; bit će vidljivije hoće li Plenković ostati na konju ili može pasti na magarca. Ako bi HDZ pobijedio na jednom Grand Chelemu, mogao bi se pravdati da ni dosad nije bolje stajao, i priznati da nije gradska stranka više nego što je bio u Tuđmanovo doba, usprkos nastojanjima svoga sadašnjeg šefa da se odmakne od njegove nacionalističke matrice. Sve iznad toga moglo bi se predstaviti kao uspjeh ili kao trijumf, da šefu stranke ni dlaka ne bi s glave pala, a ispod toga, kao neuspjeh ili krah, da bi moglo biti čerupanja. Očito je da je šef stranke uzeo stvari u ruke, otprilike kao kod europskih izbora, i opet zaigrao va bank, s mladim kadrovima; u politici je mladost mač s dvije oštrice: treba znati trenutak kad će se upotrijebiti.
Možda je došlo vrijeme za promjenama u velikim gradovima, zna li se da su u Rijeci i u Zagrebu isti ljudi na čelu već 20 godina, a u Splitu i u Osijeku poznate i respektabilne ličnosti koje zdravstveni kartoni udaljavaju od politike? Birači će, na kraju, reći koliko drže do mladosti, a koliko do iskustva. Ako još nije ušao u zonu opasnosti, Andrej Plenković joj se opasno približava. Zavladao je strankom, ovladao državom i izolirao opoziciju da će i najsitniji računi – o krupnima da se i ne govori – dolaziti na njegovu adresu. Logično, zna li se da drži vlasti možda i više nego što je Franjo Tuđman držao dok je igrao svoje simultanke.
