Filmovi “Željeznicu guta već daljina” i “Čelični zagrljaj” Branka Ištvančića ne spadaju u žanr “politički angažiranog”, “subverzivnog” ili “revolucionarnog” filma, prije svega zato što su natopljeni “kontrarevolucionarnom” nostalgijom i tankoćutnom panonskom melankolijom. No, kao što je to uvijek slučaj s umjetnošću, nije stvar samo u onome što određeno djelo ispisuje nego i u onome što mi u njega učitavamo. U tom smislu, Ištvančićeve “željezničke priče” trebalo bi ponovno pogledati jer one govore, iako su nastale prije više od deset godina, o stvarima koje su aktualne baš ovih dana, kad je željeznički promet (kao i onaj zračni, pa i promet općenito) u fokusu interesa javnosti, tj. građana, bez obzira na to putuju li kamo ili ne.
S jedne strane, tu je romantična dimenzija željeznice, opredmećena, primjerice, u filmovima koji su nekako srasli s kolektivnim imaginarijem. Brojni vesterni, Menzelovi “Strogo kontrolirani vlakovi”, Poirotov ili Bondov “Orient express”... ovaj niz svakako bi se mogao nastaviti. A onda još jugoslavenski filmovi poput “Vlaka bez voznog reda”, “Vlaka u snijegu” ili nepravedno zanemarenog filma “Vagon Li”... À propos željezničke romantike, tu je još i transsibirska željeznica kao “the željeznica”, koja je, primjerice, poprište novijeg filma “Transsiberian” Brada Andersona, a kojoj su posvećena i dva recentna dokumentarca HTV-a, “Sibirski trans” Josipa Šarića i “Transsibirska rapsodija” Inke Eterović. Svi ti igrani i dokumentarni filmovi svjedoče o tome da željeznica nije samo metafora ljudskog života nego je i život sam.
S druge strane, obrnuto proporcionalno značenju željezničkog prometa za pojedince, kolektive, društvo i kulturu, željeznički je sustav tema koja je podzastupljena u javnim raspravama o društveno relevantnim pitanjima.
A prije nekoliko dana su problemi, koji očito vriju ispod površine teledirigiranog javnog interesa, izbili na površinu. Prosvjed, štrajk i najave štrajkova strojovođa upozorili su na katastrofalno stanje u tom segmentu prijevoza, koje se tiče ne samo direktno pogođenih željezničkih radnika nego i svih građana te cijelog društva.
Stanje voznog parka, signalizacija i druge stvari koje svako putovanje čine “putovanjem u nepoznato” dovoljan su razlog za zabrinutost svakoga od nas. No, probleme hrvatskih željeznica treba promatrati i u širem kontekstu. Rascjepkavanje Hrvatskih željeznica na više poduzeća, neodgovorno, a nerijetko i kriminalno upravljanje tim poduzećima, nebriga za unapređenje putničkih i transportnih usluga... sve to je simptom težnje da se provede privatizacija željezničkog sustava.
Christian Wolmar, jedan od najznačajnijih europskih i svjetskih autora u diskusijama o željezničkom prometu, iznio je neki dan na zagrebačkom Subversive festivalu mnoštvo podataka koji pokazuju kako privatizacija željeznica dovodi do snižavanja kvalitete usluga te do socijalnih disbalansa. I Wolmar i drugi diskutanti bili su jedinstveni u tome da trenutačni način vođenja hrvatskih željeznica i njihova izgledna privatizacija obećavaju jedino putovanje u sigurnu katastrofu.
Parafrazirajući naslove gore spomenutih filmova Branka Ištvančića, može se reći da se u Hrvatskoj željeznički sustav već nalazi u čeličnom zagrljaju kapitala i da željeznicu guta već privatizacija. S obzirom na opću predodžbu da su trendovi komodifikacije javnih/zajedničkih dobara, kao što je prometni sustav te njihove komercijalizacije i privatizacije nezaustavljivi, lako bismo mogli podleći očajavanju ili apatiji te zaključiti kako tu nema spasa i kako nema nade u promjenu. Također, lako bismo mogli zažmiriti pred opravdanim prosvjedima onih koji nas voze (radnika u željezničkom, avionskom i gradskom prijevozu) te se prepustiti samovolji onih koji nas vozaju (nesposobnih i korumpiranih menadžera i političara). Međutim, recentni štrajkovi, štrajkovi solidarnosti i najave štrajkova radnika u sektoru željezničkog prometa, paralelni štrajk radnika iz zračnoga prometa, zatim solidariziranje željezničara sa zrakoplovcima, a naposljetku i sve jača radnička i građanska solidarnost sa svima njima – pružaju nadu da će otpora uništavanju javnoga prometa, kao vitalne funkcije jednoga društva, ipak biti. Stoga bi borba za prava radnika u prometnom sektoru trebala biti shvaćena kao borba za prava svih građana, jer o prometu ovise i komunikacija i rad i slobodno vrijeme i zajednica i društvo, ukratko – život. Kad prijevoz bude “do daske” komercijaliziran, kad cijene prijevoza budu divljale, a usluge budu sve lošije, bit će kasno za žalbe nekoj “nevidljivoj instanci”, odnosno “nevidljivoj ruci kapitala” koja će u šaci držati sav promet, a time i sve druge aspekte našeg života.
Koliko god se građanima, koji su sluđeni ritmom života diktiranim od strane kapitalističkog sistema, čini da su recentnim štrajkovima zakinuti, jer vlakovi kasne ili ih nema, ipak treba zadržati u vidu da su pojedine obustave prometa usmjerene na opći napredak zajednice. Kratkoročni zastoji prometa su upozorenja na dalekosežne zahtjeve koji se ne tiču samo radnika u sektoru prometa nego i svih nas kao putnika, kao građana i kao ljudi.
