Kritika predstavlja oblik rasta, razvoja i napretka. To pokazuje filozofska misao koja je, zahvaljujući kritici one prethodne, napredovala nekim svojim putanjama. Slično bismo mogli reći i za teologiju pa i za ostale znanstvene discipline.
Razvoj je u argumentiranim suprotstavljanjima, a nikako u kritizerstvu. J. F. Marmontel smatra kako je jedino kritičar u stanju razlikovati istinu od mnijenja, pravo od autoriteta, zadaću od interesa, vrlinu od slave. Nepostojanje kritike za posljedicu bi imalo da od čovjeka proizvede državljanina, smatra on.
Kritika čini društvo budnim u odnosu na istinu i na čovjeka pa bi kritički pristup bio nekom vrstom vodiča u povijesti. Kritičar je, dakle, moralni vodič, osoba koja se orijentira i odlučuje u pitanjima morala.
Kritika je javni čin pa bi se s Kantom moglo reći kako je ona način javne upotrebe čovjekova vlastita uma, što onda znači da, razvojem, kritika prestaje biti akademska i apolitična, nego se, nakon zrenja u kritičarovu vlastitu umu, vraća onamo odakle je krenula u svijet.
Zbog toga bi kritiku valjalo i njegovati i vrednovati kao oblik razvoja ljudskog uma i ljudskog društva prema spoznaji istine. Uostalom, nije li i Isus bio vrlo žestoki kritičar? Otvoreno je pitanje zašto se oni koji su na vlasti ili na položaju, svejedno u društvu, znanosti, gospodarstvu, u Crkvi ili pak u obitelji, tako boje kritike?
