Nedavni je razgovor s beogradskim glumcem Predragom Mikijem Manojlovićem na Hrvatskoj televiziji pokazao da postoji i druga, drukčija i bolja Srbija od one čijim predstavnicima odlazi naša vlast. Građanski uljuđen, obziran i odmjeren, Manojlović se doimao kao opreka najmoćnijoj političkoj trojci koja vodi današnju Srbiju. Nekadašnji stranački potrčko Slobodana Miloševića i bivši šešeljevski radikal Ivica Dačić, zakleti četnik Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić kao da nisu iz iste zemlje iz koje je i Manojlović. Unatoč tome, naš predsjednik Ivo Josipović, a i drugi iz političkog vrha, redovito veselo hrle u Beograd na razgovore sa spomenutom trojkom. Kao da nismo ušli u EU, kao da smo sa Srbijom ostali u “našem regionu”!
Kao vrhunac diplomatske uljuđenosti i političke dalekovidnosti hvali se nedavni govor našega predsjednika u beogradskoj skupštini. Posebno onaj dio o navodno dvije istine koje dijeli državna granica, odnosno na neku hrvatsku i neku srpsku istinu. Već sama činjenica da naš predsjednik drži govor u beogradskoj skupštini, zbog traumatičnih hrvatskih sjećanja, izazivala nelagodu. Naime, Josipović je govorio na istome mjestu na kojem su 1928. pobijeni hrvatski zastupnici. Stoga spominjati nekakve dvije istine može jedino izazivati revolt i gorčinu jer, ako su hrvatski zastupnici u Beogradu ubijeni, a jesu, onda ne mogu postojati nekakve dvije istine. Mogu postojati jedino istina i laž. Isto je i s nedavnim ratom. Istina je da su Srbi napali, srušili, poubijali i protjerali Vukovar, a samo laž može biti da to nisu učinili. Povlađivati srpskom krivotvorenju istine samo produljuje nastavak hrvatsko-srpskog življenja u zabludama. Hrvatsko je samozavaravanje da se u Srbiji nešto bitno promijenilo na bolje, a srpsko je falsificiranje povijesti i činjenice da su krivci za rat.
Bolji dio Srbije zna istinu o nedavnoj prošlosti. Samo što takva Srbija nije imala vlast kada je rat počinjao. Napredna je Srbija, kao i danas, i tada bila u manjini, kao u ostalom i u cijeloj povijesti zajedničkog hrvatsko-srpskog življenja. Tek potkraj Titove Jugoslavije srpski su ekstremisti dobili svoju priliku. Slobodan Milošević postao je idol takve balkanoidne Srbije. Protiv Miloševića i “događanja naroda” proeuropska Srbija bila je sitna i nejaka. Nju su politički predstavljali Bogdan Bogdanović, Ivan Đurić, Vesna Pešić, Dragiša Pavlović... Među kolegama Mikija Manojlovića javno su važnijima postali Velimir Bata Živojinović, Stevo Žigon i Aleksandar Berček nego kolosalni i časni Ljuba Tadić, Mirjana Karanović, Ljubiša Samardžić i sâm Manojlović. I u drugom dijelu srbijanske intelektualne elite dogodila se slična regresija. Za razliku od zagrebačkih praksisovaca: Gaje Petrovića, Milana Kangrge, Ivana Kuvačića, Žarka Puhovskog..., koji su i nakon raspada Jugoslavije ostali Jugoslavenima, beogradski su praksisovci: Mihajlo Marković, Ljubomir Tadić i Vojislav Koštunica postali srbende. S Tadićevim učenim i uglađenim sinom Borisom, naš predsjednik Josipović srdačno druguje tijekom cijelog njegova mandata, a onda mu ovaj prijateljski uvali Zenit – ekspanzionistički manifest “srpskog nadrealizma”! Josipović sada pristojno i fino nastavlja razgovore s Tadićevim političkim nasljednikom Nikolićem, koji mu je u Beogradu nedavno prigovorio da se u hrvatskim udžbenicima povijesti Srbe naziva četnicima! Ima li išta nakaradnije doli da zakletoga četnika smeta da se četnike naziva četnicima?!? Valjda bi ih se trebalo nazivati hipijima! Kako bi pokazala da to nije istina, naša mu vlast šalje udžbenike kako bi ga razuvjerila! Koja bi država, osim, naravno naše, to učinila? Umjesto da se srbijanska vlast ispriča za sve ono što su neki Srbi Hrvatskoj učinili, ona i dalje nastavlja simboličku agresiju. U Srbiji još nema kolektivne nacionalne katarze. Pojedincima poput Mikija Manojlovića, za razliku od vlasti i naroda, takvo pročišćenje i ne treba. On dolazi mimo guslarske tradicije i deseteračkog mita, izvan običaja i navika bardaklije, stomaklije, ćevapa i narodnjaka.
S četnicima pametan čovjek posla nema