Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
"U razdoblju druge Jugoslavije pisanje o NDH bilo je opterećeno ideološkim pristupom i političkim prosudbama koje su je obilježile kao neprijateljsku tvorevinu. O njoj se pisalo sa stajališta pobjedničke partizanske borbe predvođene Komunističkom partijom Jugoslavije. Pritom je uočljiva izrazita tendencija – posebno političkih ljudi – da se NDH, naglašavanjem njezinih negativnih obilježja i postupaka njenih vodećih ljudi, prikaže u što lošijem svjetlu. Međutim, NDH je dio novije hrvatske povijesti, i to upravo onaj koji je umnogome utjecao na položaj Hrvatske i hrvatskog naroda poslije Drugog svjetskog rata. Nasuprot nekadašnjim pojavama sotonizacije NDH, u novije vrijeme se susrećemo s pojavama glorifikacije te države", navodi povjesničar Hrvoje Matković u knjizi "Povijest Nezavisne Države Hrvatske" kojom je dao svoj doprinos objektivnom utvrđivanju pravog povijesnog značenja ove tvorevine u kontinuitetu povijesnog događanja.
A povijesni kontekst je sljedeći – poslije napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i početka ratnog stanja, njemačke trupe ubrzo su stigle nadomak Zagreba. Samo četiri dana kasnije Slavko Kvaternik je, 10. travnja 1941., dok su njemačke postrojbe ulazile u Zagreb, na Radiopostaji Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske: "Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!"
Kvaternik je proglasio NDH u ime budućeg poglavnika Ante Pavelića, koji se još nalazio u Italiji, a 15. travnja 1941. oko četiri sata ujutro Pavelić je s pratnjom napokon stigao u Zagreb. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske uslijedilo je kao rezultat dogovora ustaške skupine u Zagrebu i njemačkih predstavnika. No njemački ministar vanjskih poslova Von Ribbentrop napisao je: "U pogledu daljeg razvoja hrvatskog pitanja naša je namjera da Italiji potpuno prepustimo prednost." Dakle, hrvatski prostor ostao bi u sferi Italije, prema ranijem njemačko-talijanskom dogovoru.
Sastav prve vlade NDH bio je sljedeći – predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova bio je dr. Ante Pavelić, koji je ujedno i poglavnik, a to znači šef države. Potpredsjednik je bio dr. Osman Kulenović; ministar hrvatskog domobranstva i ujedno zapovjednik vojske Slavko Kvaternik (ujedno i zamjenik poglavnika); ministar pravosuđa dr. Mirko Puk; ministar unutarnjih poslova dr. Andrija Artuković; ministar zdravstva dr. Ivan Petrić, ministar narodnog gospodarstva dr. Lovro Sušić, ministar bogoštovlja i nastave dr. Mile Budak; ministar šuma i ruda ing. Ivica Frković; ministar udružbe dr. Jozo Dumandžić; predsjednik zakonodavnog povjerenstva dr. Milovan Žanić. Nakon što je sastavio vladu, Pavelić je imenovao i nekoliko ključnih dužnosnika za funkcioniranje nove vlasti. Za ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost imenovan je Eugen Dido Kvaternik, za zapovjednika Ustaške vojnice Juco Rukavina, a za pomoćnika ministra vanjskih poslova dr. Mladen Lorković. Povjerenikom za Bosnu postao je Jure Francetić, za Hercegovinu Ivo Herenčić i Mijo Babić, a za Liku Ivan Devčić Pivac.
Prvi zakonski akt, koji je poglavnik potpisao 17. travnja, bila je Zakonska odredba za obranu naroda i države. Odmah nakon proglašenja NDH 10. travnja, Slavko Kvaternik uputio je Hitleru brzojav kojim ga je zamolio za priznanje netom proglašene hrvatske države. Pavelić je također uputio brzojav Hitleru u kojem mu u trenutku ulaska njemačkih jedinica u Hrvatsku iskazuje svoju zahvalnost i odanost te ujedno ističe da će NDH vezati svoju budućnost s europskim novim poretkom koji su stvorili Führer i Duce. Kada je Pavelić, odmah po dolasku u Zagreb, uputio i Mussoliniju brzojav u kojem ga moli za priznanje NDH, Mussolini se načelno složio s potrebom priznanja, ali je postavio pitanje Dalmacije.
Njemačko i talijansko priznanje NDH uslijedilo je 15. travnja, a iskazano je u brzojavima koje su Hitler i Mussolini uputili Paveliću. U svom brzojavu Hitler kaže: "Za mene je posve osobita radost i zadovoljstvo što Vam mogu izjaviti da Njemački Reich priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku u času kada je hrvatski narod našao svoju dugo željenu slobodu kroz pobjedonosno prodiranje četa sila Osovine." Mussolini pak navodi: "S najvećim zadovoljstvom pozdravljam novu Hrvatsku, koja je sebi danas izvojštila dugo željenu slobodu, kada su sile Osovine uništile umjetno stvorenu Jugoslaviju."
U svibnju 1941. vlada NDH osnovala je Hrvatsku državnu banku, kojom je nastojala stvoriti privid gospodarske samostalnosti. Uspostavljena je i vlastita novčana jedinica NDH pod nazivom kuna, a zamjena jugoslavenskih dinara za kune obavljala se postupno. Kada je riječ o unutarnjem uređenju, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo izabranih predstavničkih organa vlasti (izabrane skupštine) ni u općinama, ni u kotarima, ni u velikim župama. Nije bilo ni izabranog Sabora pa je dana 24. siječnja 1942. objavljena poglavnikova odredba o sazivu Hrvatskog državnog sabora, ali ne i o izboru narodnih zastupnika. Tko će doći u Sabor, odredio je poglavnik tom zakonskom odredbom.
Kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac posjetio je Slavka Kvaternika, a zatim i poglavnika dr. Antu Pavelića po njegovu dolasku u Zagreb. Vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj pozdravio je pojavu nove države, kako to nepobitno proizlazi iz poslanice nadbiskupa Stepinca, objavljene potkraj travnja 1941. godine. Obraćajući se tom poslanicom katoličkim svećenicima u NDH, Stepinac im je uputio poziv na uzvišeni rad na čuvanju i unapređenju hrvatske države. Stepinac je već potkraj travnja 1941. obavijestio Pavelića da je poduzeo korake da dođe do prvog kontakta između Svete Stolice i Nezavisne Države Hrvatske. No papa Pio XII. uzvratio je da inicijativa za uspostavljanje diplomatskih odnosa treba doći od vlade NDH pa je Pavelić u svibnju 1941. i uputio pismo papi, u kojem izražava duboku vjernost Svetoj Stolici i moli priznanje NDH. Međutim, Vatikan je NDH priznao samo de facto, a ne i de iure.
No crkveni vrh na čelu s nadbiskupom Stepincem u sljedećim je zbivanjima imao i zamjerki na postupke ustaškog režima pa ih je u više navrata dostavio i samom poglavniku. Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude koji su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje, a naročito Židove i Srbe, Pavelić nije podnosio pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određen način i iskazivao. Jedan od primjera je nepozivanje Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana. Kada je riječ o odnosima nadbiskupa Stepinca i ustaške vlasti, valja podsjetiti i na pismo koje je nadbiskup uputio poglavniku Paveliću u veljači 1943. godine. Zgražajući se nad onim što se događa u Jasenovcu, Stepinac u pismu poručuje Paveliću: "Čitav jasenovački logor je sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku."
Prve zakonske odredbe donesene u NDH odnose se na očuvanje čiste hrvatske nacije i čistog hrvatskog životnog prostora. Već 17. travnja 1941. objavljena je Zakonska odredba za obranu naroda i države u kojoj se povreda časti i životnih interesa hrvatskog naroda ili ugrožavanje opstanka NDH i državne vlasti kvalificira kao zločin veleizdaje za koji se predviđa kazna smrti. Drugi aspekt unutarnjeg ustrojstva i političke prakse NDH ogleda se u zakonskim odredbama s izrazitim obilježjem rasne netrpeljivosti. Rasna politika od početka se izgrađivala u pravni sustav koji je u svom krajnjem ostvarenju trebao dovesti do čistog hrvatskog životnog prostora. U tome su rasni zakoni NDH bili podudarni s onima nacionalsocijalističke Njemačke. Jer, u granicama NDH gotovo trećina stanovništva bila je srpske nacionalnosti. Odmah po uspostavi NDH u tisku je počela politička promidžba protiv Srba, a na javnim skupovima ustaški dužnosnici i članovi vlade, tumačeći politiku nove države u odnosu na Srbe, poticali su netoleranciju. Tako je, primjerice, Mile Budak u govoru u Slavonskom Brodu rekao: "Mi imamo ne samo pravo nego i dužnost tražiti od ovdašnjeg pravoslavnog življa da taj živalj uvidi što jest i da se prema tome snađe. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin, ima Srbiju, i to je njegova domovina."
No nije se ostalo samo na verbalnim izjavama. Srbi su odmah od početka bili izloženi raznim mjerama konkretnih pritisaka i šikaniranja. Zabranjena je upotreba ćirilice, ukinut je naziv srpsko-pravoslavna vjera (a uveden grčko-istočna), izdana je naredba o ograničavanju kretanja Srba u mjestima boravka te naredba o promjeni naziva pojedinih mjesta koja su u imenu imala srpsko obilježje. U Zagrebu je redarstvo početkom svibnja 1941. zabranilo kretanje Srba noću, a istodobno je izdalo naredbu o iseljenju Srba iz stanova u sjevernom dijelu grada, odnosno iz četvrti najvišeg standarda. U nekim mjestima građani pravoslavne vjere morali su nositi plave trake s velikim slovom "P". Svim tim mjerama pridružila su se i sve učestalija otpuštanja Srba iz službe, hapšenja i oduzimanja njihove imovine. Hapšenja su posebno zahvatila Srbe koji su se isticali u javnom i političkom životu bivše Jugoslavije, intelektualce i pravoslavne svećenike. U tom razdoblju ustaške su vlasti pristupile i prisilnom masovnom iseljavanju Srba, čak i prije nego što su o tome donesene zakonske odredbe.
Također, i prije uspostave NDH, ustaški je pokret u svoje ideološke osnove ugradio antisemitizam. Ustaški poglavnik Ante Pavelić u svom spisu “Hrvatsko pitanje” iz 1936. označio je židovstvo kao neprijatelja hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Nakon uspostave NDH ustaške su vlasti ubrzo radile na donošenju rasnog zakonodavstva i drugih protužidovskih mjera s ciljem potpunog uništenja Židova u Hrvatskoj. Na području NDH u tom je trenutku bilo i oko 36.000 Židova, a od toga ih je u Zagrebu živjelo oko 12.000. U proljeće i ljeto 1941. ustaške su vlasti donijele brojne mjere protiv Židova, izvrgavajući ih neljudskim i ponižavajućim postupcima. Tako je, primjerice, naređeno njihovo obilježavanje uočljivim oznakama pa su svi morali nositi žute trake sa židovskom zvijezdom, ograničeno im je kretanje, zabranjeno posjećivanje kina i javnih kupališta… U Zagrebu su također svi morali napustiti sjeverni dio grada i preseliti se u ostale gradske četvrti. Židovi su masovno otpuštani iz javnih službi i poduzeća, a zadržani su samo oni bez kojih se nisu mogle obavljati neke djelatnosti.
Politika nacionalne i rasne netrpeljivosti u NDH rezultirala je osnivanjem koncentracijskih logora koji su bili mjesta zatočenja i likvidacije Židova, Srba i Roma, ali i Hrvata neprijateljski raspoloženih prema ustaškom režimu. Osnivanje i nadzor nad logorima bili su u nadležnosti Ustaške nadzorne službe (UNS), kojoj je na čelu bio Eugen Dido Kvaternik.
Potkraj studenoga 1941. objavljena je Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore pa je time naknadno stvorena i zakonska osnova za uhićenja. Glavni i najveći logor u NDH bio je u Jasenovcu, osnovan u ljeto 1941., a već je iduće godine znatno povećan. U njemu su se vršile i masovne likvidacije zatočenika, a broj se popeo na desetke tisuća ljudi.
I nakon kapitulacije Italije NDH nastavlja čvrstu povezanost s Njemačkom. Dapače, glavna osnovica službene ustaške politike bila je održanje NDH isključivo s ustaškom vlašću i s osloncem na Njemačku. Međutim, razvoj događaja i stanje na bojištima upućivali su sve više na bezizglednost njemačke pobjede. Dok su na južnom, zapadnom i istočnom bojištu početkom 1945. njemačke snage uzmicale, bilo je očito da se Drugi svjetski rat bliži kraju. I na Balkanu je njemačka vojska bila u povlačenju, dok su Titove partizanske jedinice bile u stalnom brojčanom porastu,
Potkraj travnja 1945. situacija za NDH bila je vrlo tmurna i poraz ustaške države bio je neizbježan. Nijemci su se užurbano povlačili, a partizanske snage zauzimale su sve više hrvatskog teritorija i približavale su se Zagrebu. Poglavnik je 6. svibnja 1945., s vladom i ostacima ustaških i domobranskih jedinica napustio Zagreb, povlačeći se prema austrijskoj granici, a nakon nekog vremena Pavelić se preko Atlantika prebacio u Južnu Ameriku, u Buenos Aires u Argentini, a s godinama i u Madrid. Tisuće bjegunaca u ustaškoj odori čekala je drugačija sudbina. U dugim kolonama, čim su prešli austrijsko-slovensku granicu, nad njima su izvršeni masovni masakri kod Dravograda i Maribora, a pojedine skupine vojnika okrutno su pogubljene i u nekim slovenskim mjestima zajedno sa slovenskim domobranima, crnogorskim jedinicama i četničkim skupinama, koje su se također povlačile kroz Sloveniju i koje su Englezi predali partizanima. Svi oni koji su preživjeli ubijanje kod Dravograda i Maribora, kao i na drugim mjestima, morali su poći na Križni put.
U konačnici, četiri godine NDH, zaključuje povjesničar Hrvoje Matković, valja promatrati u širokom kontekstu povijesnih procesa na hrvatskim prostorima, poglavito u kontekstu uzroka i posljedica tih procesa. Ona je, kaže, nesumnjivo bila pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja uspostavom vlastite, neovisne hrvatske države.
Hrvatska nije imala drugih opcija ili se sagnuti pred švabima na čelu sa Adolfom ili da bude porušena i pobijena Za uzvrat su Hrvati vratili svoju državu i oslobodili se srpskog ropstva, pljačke, terora. Da nije bilo zločinačkih komunjara nana čelu sa bravarom Hrvatska bi izašla sa najmanje razaranja i ubijenih u tom ratu. No te komunjare koje su se prozvale antifašistima nadoknadili su to nakon rata i pobili milijun Hrvata i opljčkali Hrvatsku.