Iznajmljuje se stan s jednom spavaćom sobom, opremljen skromno ali udobno, ima klima-uređaj, centralno grijanje na toplanu i flat internet. Nalazi se na pet minuta pješice od Ekonomskog fakulteta, a najbliži autobus i tramvaj samo su stotinjak metara dalje.” Ukratko, taj stan od 38 kvadrata na Sveticama sve je što prosječnom studentu treba. Sve, naravno, osim cijene stanarine, koja iznosi “pristojnih” 3000 kuna, plus režije, koje ljeti iznose 800, a zimi 1500 kuna. Uza sve to, traži se i agencijska provizija kao i polog u iznosu jedne mjesečne najamnine.
Na drugom kraju grada, u Voltinu naselju, ista je priča. Garsonijera od 32 kvadrata malo je izvan većine fakultetskih lokacija, no do strogog centra grada može se doći autobusom za pola sata, namještaj je moderan, a režije su niske. No, kvaka je opet u cijeni najamnine, jer za taj stan stanodavci također traže 3000 kuna plus polog.
Tržište nekretnina nije sklono studentima, kojima su ovaj tjedan počeli jesenski ispitni rokovi. Oni koji su sve ispite već položili sad se upisuju u više godine, a prva predavanja počet će za mjesec dana, 30. rujna. Krajnje je stoga vrijeme za njih da si pronađu smještaj za novu akademsku godinu, što stanodavci i te kako dobro znaju, pa su internetske stranice i društvene mreže ovih dana preplavljene oglasima za stanove koji su “idealni za studente”, “u blizini kampusa” ili “pet minuta od Filozofskog fakulteta”. Za samo nekoliko tisuća kuna mjesečno, plus režije.
No je li visoke cijene stanova odgovaraju uređenjem i lokacijom? Odlučili smo to provjeriti tako da smo preko interneta pronjuškali njih nekoliko desetaka, a u nekoliko njih smo i svratili.
Za 35 m² 1800 kuna po osobi
Prvi rezultati potrage pokazali su nam da se stan za manje od 2000 kuna, bez režija, mjesečno jednostavno ne može pronaći. Jedini način na koji student može smještaj platiti manje od 2500 kuna s režijama jest dijeli li svoj smještaj s još dvoje ili troje studenata. Uglavnom se radi o prostranim, trosobnim stanovima u kojima bi svaki student imao vlastitu sobu, ali cijena je stana najmanje 500 eura.
No našli smo i neke zanimljive primjere, poput garsonijere od 35 kvadrata u Trnavi koja je koštala 1800 kuna, ali po osobi. U tom malom stanu ne nalazi se, naime, jedan, već dva kreveta. Privukao nas je i jednosobni stan na Trešnjevci čiji su vlasnici tražili samo 2000 kuna, no to je bilo prije nego što smo u oglasu pročitali da stanodavac kuhinju i kupaonicu mora dijeliti s još jednom osobom. Radi li se o cimeru ili nekom neobičnom obliku sustanovanja u zgradi nismo doznali jer je stan u samo nekoliko sati bio – iznajmljen.
Želi li živjeti sam, student ili studentica ipak će morati platiti minimalno 2500 kuna, no šanse da će biti nadomak željenog fakulteta vrlo su male jer se uglavnom radi o perifernim područjima grada poput Gajnica ili Gornje Dubrave. Sve što je bliže centru treba platiti mnogo više, pa smo tako primijetili da na oglasniku ne postoji ni jedan stan u krugu od nekoliko kilometara od Filozofskog fakulteta koji se može unajmiti za manje od 2700 kuna, dok stanovi u krugu kampusa Borongaj stoje uglavnom između 2500 kuna za garsonijere do 3700 kuna za stanove s odvojenom spavaćom sobom.
Oko Ekonomskog i Pravnog fakulteta cijene su najviše pa se na Sveticama i Ravnicama jedva može pronaći bilo kakav stan za manje od 3000 kuna, a na području Donjega grada ispod 3500 kuna mjesečno, plus režije.
No, to ne znači da nismo uspjeli pronaći pokoji mali dragulj po pristupačnoj cijeni. Posjetili smo mali stan na Malešnici koji kao da je stvoren za studenta-samca. Smješten u mirnoj ulici s malo prometa i s divnim pogledom prema Medvednici, taj komadić nekretnine opremljen je moderno, ali skromno, ima klimu, centralno grijanje i mjesto za komodu s televizorom, a režije, rekao je vlasnik, nikad ne prelaze 400 kuna. I stanarina je zvučala savršeno za naše uši – samo 2000 kuna, i to s mogućnošću sniženja ako se postigne pravi dogovor.
Ipak, takvi su stanovi, po našem iskustvu, više rijetko blago nego normalna pojava, stoga studentima uglavnom preostaju skuplje opcije koje će si teško moći priuštiti čak i da su zaposleni. No, unatoč tako visokim cijenama, svi ti “student-friendly” stanovi ipak odlaze brzinom munje, pa je rečenica “Već smo izdali, ali hvala na pozivu” postala gotovo poštapalica dok smo nazivali oglase.
Nema stana. Može onda dom?
S obzirom na to kako je teško pronaći smještaj koji je financijski pristupačan i ujedno ispunjava osnovne ljudske potrebe, ne iznenađuje da mnogi studenti posežu za smještajem u studentskom domu – čak i ako na to nemaju pravo. Prema podacima iz Studentskog centra, više od 10.000 molbi godišnje stiže za smještaj u domu, a kreveta je, pak, samo 6900. Kupnja i prodaja smještaja u domovima stoga je ilegalan biznis koji s godinama samo cvjeta, a obavlja se, doznali smo, sasvim jednostavno i bez ikakvih prepreka. Sve što osoba treba imati, naime, jest račun na Facebooku – koji ne mora nužno ni biti pravi.
– Oni koji žele kupiti sobu javljaju se u studentske grupe na Facebooku i jednostavno napišu što im treba, odnosno traže li MM-sobu (muško-muško) ili ŽŽ (žensko-žensko) – objašnjava postupak studentica Maja koja je sama nekoliko godina zaredom u Studentskom domu “Stjepan Radić” na Savi stanovala kao ilegalka. Nakon objave, dodaje, samo treba pričekati poruku u inboks, a sve ostalo je stvar dogovora.
– Sobu sam platila 4000 kuna jednokratno, a plaćanje stanarine rješavala sam tako da bih pravoj stanarki svaki mjesec na račun uplaćivala potreban iznos. Ona bi stanarinu plaćala izravno domu da ne bi bilo sumnjivo – ističe Maja. Useljavala se i iseljavala sama, a podatke joj nitko nikad nije provjeravao.
– Postojao je mali strah od toga da me skuže, ali nisam imala problema. Posljedice ionako nisu tako strašne. Jednostavno te izbace iz doma i to je to – pojasnila nam je Maja. Lea je, s druge strane, svoju sobu prodala.
– Dobila sam dom, no istodobno sam dobila ponudu prijateljice da dođem živjeti k njoj. Mislila sam odjaviti sobu, ali sam vidjela da jedna djevojka traži dom i javila se. Prodala sam joj sobu za 4000 kuna i nikad nisam imala problema s njom – kazala nam je Lea. Ni ona nikad nije imala problema s “vlastima”, iako je svoj smještaj prodavala sve dok nije diplomirala.
– Ne istražuju previše, može se bilo tko useliti tvojom iksicom. I ja sam na prvoj godini živjela s djevojkom koja je kupila dom – kaže. A zašto bi se ijedan student namjerno upustio u tako opasan ilegalan proces? Dok postoje oni kojima je to jedini način na koji mogu živjeti, a da se svaki dan ne bore za preživljavanje, većina studenata kaže nam ipak da je domski smještaj “tražena roba” jednostavno zato što je život u domu za njih bezbrižno i zabavno iskustvo. Ekipe za veselje i druženje uvijek ima, klubovi i kafići su prekoputa ceste, a ne smiju se zaboraviti i financijske prednosti. Dvokrevetna soba u obnovljenom sedmom paviljonu na Savi, primjerice, stoji samo 375 kuna mjesečno a studenti ne moraju izdvajati dodatni novac za režije ili popravke. Cijene soba u studentskim domovima u Zagrebu iznose od 100 kuna do 700 kuna za one najluksuznije jednokrevetne.
– Menza mi je udaljena par koraka pa ne moram kuhati ni prati, a i s cimericom sam se odlično slagala. Sviđa mi se dinamika doma, uživam u tom stalnom ludilu koje se događa oko mene – objašnjava Maja svoje razloge za kupnju domskog ležaja. No, jedan od glavnih razloga zašto se sobe tako intenzivno kupuju i prodaju jest jednostavno taj – što se to može.
– Njih ne zanima tko živi u tim sobama dokle god dobivaju novac na račun. Takvo je barem moje dosadašnje iskustvo – kaže nam Jelena, još jedna studentica koja je stanovala u kupljenoj sobi.
Cjenkali smo se kao na Hreliću
Nakon što smo čuli svjedočanstva domskih ilegalaca, odlučili smo i sami preko Facebooka kupiti sobu, a prvo što smo ustanovili jest da je Majina priča o sobi za 4000 kuna već prastara. Studenti su se, naime, ohrabrili pa danas traže po šest-sedam, ponegdje i osam ili devet tisuća kuna za smještaj, ovisno o kategoriji sobe.
Osam ih je ukupno i dok prva kategorija znači “luksuzan” smještaj u apartmanu s četiri ležaja u dvije odvojene sobe s odvojenom kupaonicom i kuhinjom, osma kategorija odnosi se na trokrevetne sobe sa zajedničkim WC-ima i kuhinjama na katu. Smještaj za ove prve doseže i do 9000 kuna po ležaju, a ove posljednje su najjeftinije. Do sobe na kraju nismo uspjeli doći jer je naša osoba za kontakt “ipak obećala pomoći drugoj curi”, no iz razgovora smo naučili da je ilegalna nabava smještaja u studentskom domu gotovo identična kupnji na Hreliću – nekoliko krugova pregovora, malo cjenkanja i dogovor je postignut.
U Studentskom su centru i te kako svjesni kupoprodaje domskog smještaja jer usporedo prate i grupe na Facebooku i dinamiku kretanja svojih studenata. Stvar, kažu, rješavaju redovitim kontrolama.
– Sobe kontroliramo nenajavljeno kako bismo ilegalne stanare uhvatili na djelu. Prošle smo godine tako zatekli sedam ilegalaca – rekao nam je zamjenik ravnatelja za studentska pitanja Mario Župan, još jednom naglasivši kakve su sankcije za sve prekršitelje.
– Studenti čije su to bile sobe trajno su izbačeni iz doma i tijekom studija se više ne mogu prijaviti na natječaj za sobu. A one koje smo zatekli da stanuju u tim sobama odmah smo izbacili – objašnjava Župan.
No, bivši domski studenti kažu nam da je situacija na terenu posve drukčija.
stan od 38 kvadrata za 3000 kn za 30 dana, a supa u dalmaciji za 400 kn na dan...i jos jedu za sitnis a razliku placamo mi kroz gradski prirez - ajde u dalmaciji rucaj za 15 kn...ne mozes ni za 15 eura....