Dragi kancelaru, 15. studenoga Ured za statistiku objavio je da je godišnja inflacija mjerena cijenama potrošačke robe u listopadu iznosila 0,9 posto. U skladu s obvezama Banke Engleske, u ovom pismu iznosim razloge zašto je inflacija promašila ciljanu stopu...”
Tako počinje pismo koje je guverner engleske središnje banke Mark Carney 15. prosinca poslao engleskom ministru financija Philipu Hammondu. Naime, Vlada UK-a zadala je Banci Engleske zadaću da stopu inflacije održava na dva posto. Ako je stvarna stopa za više od jednog postotka manja ili veća, guverner se mora ministru javno opravdati zašto se to dogodilo i napisati što njegova banka čini da inflaciju vrati na dva posto.
„Dragi Mark“, odgovara ministar, „slažem se s vašim procjenama... Kao što sam to činio i prije, mogu potvrditi da predanost vlade operativnoj neovisnosti Banke Engleske i sadašnjem režimu fleksibilnog ciljanja inflacije ostaje apsolutna...”
Kada je, međutim, Vijeće za gospodarska pitanja predsjednice Republike Hrvatske prošli tjedan pre poručilo da i hrvatska monetarna politika „cilja“ stopu inflacije od dva posto, u dijelu javnosti je to doče kano sa sprdnjom. Baš kao i prijedlog da se djelovanje Hrvatske narodne banke, „bez dovođenja u pitanje očuvanja stabilnosti cijena, usmjeri na ciljeve ‘pune zaposlenosti’“, ili da se „tolerira umjerena deprecijacija kune u odnosu na euro za dva posto godišnje“.
Koliko je ta sprdnja posljedica totalnog neznanja, a koliko sistematskog manipuliranja javnošću, teško je razabrati, no svatko koga imalo zanima ekonomija treba znati da ciljanje inflacije od dva posto nije nikakvo izazivanje nekontrolirane inflacije ili hiperinflacije. Stopu od dva posto suvremeno centralno bankarstvo smatra definicijom stabilnosti cijena i većina centralnih banaka ugradila ju je eksplicitno u svoje službene dokumente. „Inflacija po stopi od dva posto u duljem roku najviše je u skladu sa zakonskim mandatom Federalnih rezervi.“
Inflaciju „ispod, ali blizu dva posto”, službeno cilja i Europska centralna banka, središnja banka eurozone kojoj se i Hrvatska želi (i mora) priključiti. Prema tome, predsjedničini savjetnici nisu za HNB predložili ništa drugo osim u svijetu općeprihvaćene norme za suvremeno središnje bankarstvo. A je li deprecijacija kune prema euru za dva posto godišnje nešto nad čime se treba zgražati? Nipošto. HNB je, kao i mnoge druge središnje banke malih država u kojima se cijene i potraživanja vezuju uzaneku „jaku“ stranu valutu, za održavanje stabilnosti cijena odabrao režim „upravljanog plivanja tečaja“ vlastite „slabe“ valute.
A ako je dva posto inflacije definicija stabilnosti cijena, onda je logično da se ona, u tom režimu, postiže jedino deprecijacijom od dva posto. A kako će postići kontroliranu deprecijaciju od dva posto, to je HNB-ov problem. Održavanje stabilnosti cijena sidrenjem kune za euro HNB je sam odabrao, nitko ga na to nije silio.
>> Predsjednica udara na tečaj i ide stopama Stipe Mesića
>> Povratak inflacije u Njemačkoj i EU, više cijene prelit će se i na Hrvatsku
da, ali što bi koristila hrvatskoj ekonomiji slabija kuna u režimu valutne klauzule? HNB ne želi slabiju valutu ne zbog kaprica, već zbog činjenice što bi to štetilo ukupnoj ekonomiji jer bi se povećale i rate privatnih kredita nominiranih u euro i općenito težina javnoga duga. Ukidanje valutne klauzule (nakon čega bi se moglo raditi što god se želi) nije pitanje koje se postavlja HNB-u, to nije monetarno pitanje u njihovoj ovlasti, to je monetarno pitanje u ovlasti politike. Kad bi politika to odlučila, HNB bi naprosto morala to i stručno sprovesti i racionalno platiti.