Nekako s proljeća uvijek se u Hrvatskoj povedu ideološke rasprave koje nas vraćaju u prošlost, ali i, što je puno opasnije, skreću pozornost s naših stvarnih problem u sadašnjosti. Kako je sada na vlasti koalicija uglavnom desnih stranaka, lijeva oporba predvođena Zoranom Milanovićem i Stipom Mesićem sve češće govori o “ustašizaciji zemlje”. Pritom napadno izbjegavaju definirati što zapravo znači “puzajuća ustašizacija” jer tako imaju širi manevarski prostor za korištenje straha u javnom govoru koji “bez motike” osigurava političku homogenizaciju. Plašenje fašizmom samo je dokaz izuzetne nemaštovitosti dijela naše političke elite koja nije svjesna da građane muče neki sasvim drugi problemi.
Trenutačno u Hrvatskoj postoji nekoliko marginalnih stranaka koje koketiraju s ekstremizmom i primitivizmom, ali čak ni one ne zagovaraju ustašku politiku. Na političkoj sceni postoji tek jedan respektabilan desničar koji zavređuje medijsku i intelektualnu pozornost. Naravno, riječ je o ministru kulture dr. Zlatku Hasanbegoviću u kojemu je tvrda desnica dobila dostojnog zastupnika. Kao povjesničar kojega zanima Drugi svjetski rat, a onda i totalitarni sustav komunističke Jugoslavije, Hasanbegović bez straha i predrasuda pristupa osjetljivim temama. Otvara kontroverzna pitanja i interpretira ih na nov način. Čitajući njegove knjige nisam stekao dojam da želi “ustašizaciju zemlje”.
Hasanbegović prije svega potiče na raspravu o povijesnoj ulozi Tita i komunističkog režima. Hrvatskoj, dakle, ne prijeti ustašizacija, ali to ne znači da nema problema. Ne bih htio zvučati kao neki naivni i nadobudni propovjednik, ali želim naglasiti da je moralni relativizam jedan od najvećih problema. Pokušava se stvoriti slika da su svi naši političari isti. A to je podmukla laž kojom se žele spriječiti promjene i zauvijek ostaviti na vlasti islužene i korumpirane političare.
Tako su se u posljednje vrijeme u najveće kritičare Mosta i sadašnje Vlade prometnuli političari s ozbiljnim problemima sa zakonom. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić navodno okuplja nezadovoljne saborske zastupnike koji bi trebali srušiti Most iako bi se javna debata trebala voditi o tome može li se političar s takvim koruptivnim repovima uopće baviti javnim poslom. Jednako tako na lokalnoj razini bivši gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo opet pokazuje ambicije kao da onih par optužnica USKOK-a uopće ne postoje. Ministar obrazovanja i sporta Predrag Šustar maže nam oči legendarnom Janicom Kostelić jer ne želi isušiti nogometnu močvaru kako braća Mamić ne bi ostala bez životnog prostora.
Sve to je začinjeno ponovnom rehabilitacijom korumpiranog Ive Sanadera koji se po televizijama hvali da je nevin čovjek. Ispada da su oni anđeli, a da je za sve kriv Božo Petrov. Kakva je to zemlja u kojoj se pošteni proglašavaju nesposobnima, a nepošteni i korumpirani okretnima i uspješnima. •
>> Jedno je sigurno: Mesić želi zagorčati život Mostu i HDZ-u
Točno tako. I to sam i sam nedavno napisao. Citiram: "Slažem se, priče o navodnom ustaštvu i navodnoj fašizaciji društva dobivaju daleko više prostora u medijima i na javnoj sceni nego što bi za to zaista bilo neke stvarne podloge u društvu. Na drugom članku jedan komentator tvrdi kako Hrvatskom hodaju ljudi u crnom i viču poznati pozdrav. Na pitanje gdje to i kada je to bilo, ne odgovara. Problem je što se zaista takav dojam stvara u društvu i, još gore, takav dojam se šalje prema vani. A stvarnost je sasvim obrnuta: Ulicama normalno prolaze ljudi, nigdje nikoga u crnom (osim sve rjeđih dimnjačara), ljudi brinu oko toga koliko im je posao siguran i hoće li moći vraćati kredite te gdje će im se zaposliti djeca. Ako se i pojavi negdje neka situacija koja bi se mogla svrstati u ove prozivane, riječ je o slučajevima koji su još uvijek puno, puno rjeđi nego što je to u drugim, normalnim i demokratskim zemljama Europe..." Što se Hasanbegovića tiče, potpisujem sve što ste napisali, Ćuriću: Nikakve želje za fašizacijom nema u onome što on govori, samo poticaj na raspravu o bivšem režimu o kojem treba konačno početi otvoreno i bez ideološkog poveza na očima govoriti. Rasprava i uvažavanje povijesnih istraživanja i činjenica, to je nešto što je u demokratskom svijetu normalno, ali za neke naše ljude, koji se još uvijek nisu oporavili od totalitarističkog načina razmišljanja, očigledno nije. Petrova podržavam i vjerujem da su izvrgnuti svim mogućim pritiscima, ali činjenica je (i to ona zbog koje sam nikad nisam ušao u politiku) da se nitko ne može baviti najstarijim zanatom na svijetu (a to je politika, a ne onaj drugi) i ostati sasvim čist. Politika je umijeće postizanja mogućeg, politika su dogovori i (na žalost!) kompromisi. Imaju jedinstvenu priliku učiniti nešto, neka viču, neka prijete, neka rade što god hoće - OSIM da odustanu od ove vlade. Kakva je da je, još uvijek je bolja od bilo čega drugog. A i nije floskula da više jednostavno zaista nemamo vremena za gubljenje.