Oni koji dulje pamte sjetit će se da je 206 cm visoki Bob McAdoo bio dvostruki prvak NBA s Lakersima (1982. i 1985.), ali i dvostruki prvak Europe s Milanom (1987. i 1988.).
Kroničari NBA pamte ga kao prvog visokog igrača u NBA ligi koji je tako uspješno šutirao iz skok-šuta, što mu je donijelo i tri naslova najboljeg strijelca najjače lige na svijetu.
Nažalost, sve to nije mu pomoglo da ga ocjenjivački sud sastavljen od bivših igrača i novinara svrsta u 50 najvećih NBA igrača svih vremena. Anketa se provodila za vrijeme njegove druge sezone na klupi Miamija (1996.-97.), a nepravde se prisjetio i nedavno za našeg susreta u Houstonu, za vrijeme All-Star Weekenda.
– Sjećam se da me netko tada nazvao iz ureda NBA da mi se ispriča što nisam među najvećih 50. Valjda su shvatili manjkavost ankete.
Bob je jedini MVP lige (a bio je to 1975. kada je igrao za Buffalo Bravese) koji nije završio na toj listi, a nakon 1958. i jedini trostruki najbolji strijelac lige za kojeg nije bilo mjesta među ovjekovječenim divovima. Te 1996. s pravom je protestirao zbog dvojice igrača na toj listi. Zbog Billa Waltona i Shaquillea O'Neala koji je tada za sobom imao tek jedan odigran finale s Orlandom.
– Walton je imao samo jednu vrhunsku sezonu, a Shaq u tom trenutku nije imao ništa osvojeno osim potpisanog golemog ugovora.
Kao igrač nisam se smijao
Svojevrsnu zadovoljštinu dobio je četiri godine kasnije kada je izabran za člana Košarkaške kuće slavnih. Njen izborni odbor skinuo mu je kapu za njegovih 14 NBA sezona u majici Buffala, New Yorka, Bostona, Detroita, New Jerseya, LA Lakersa i Philadelphije te karijerni prosjek od 22,1 koša i 9,4 skoka.
– Kada me nisu izabrali u najboljih 50, moji klinci bili su jako razočarani, a danas su jednako toliko ponosni na mene – kazao je 2000. na inauguraciji u Springfieldu.
U Houstonu je ove veljače McAdoo bio u funkciji člana Kuće slavnih koji je kao starosjedilac pozdravio novouvrštene. Bila je to prilika da porazgovaramo i o njegovim blistavim europskim danima. Kako je uopće dospio u Italiju?
– Imao sam tada 35 godina i Lakersi su odlučili da mi neće produljiti ugovor pa sam se preselio u Sixerse, no i oni su me podcijenili pa sam te 1986. prihvatio poziv američkog trenera Dana Petersona iz Milana. Nisam Italiju doživljavao kao stanicu prema igračkom umirovljenju i mislio sam da ću tamo ostati najviše dvije godine. No osvojili smo naslov prvaka, a ja sam bio zdrav pa sam igrao još šest godina. Bilo je to mojih najboljih šest košarkaških godina. Uživao sam u talijanskom stilu života i u putovanjima s klubom po Europi.
S Milanom je tri puta bio prvak Italije, a poslije je igrao za Forli i Fabriano.
– I sa 42 godine bio sam vodeći strijelac divizije jedan, no rekao sam sebi da idem probati nešto drugo. Idem se vratiti i okušati se kao trener. Bio sam jako sretan kada sam 1995. dobio Miamijevu ponudu.
Jednu europsku utakmicu u dresu Milana Bob nikad neće zaboraviti.
– Igrali smo u kupu prvaka protiv Galisova i Janakisova Arisa. Izgubili smo u Solunu sa 31 košem razlike i nisam vjerovao da to možemo nadoknaditi, no u 36. minuti dostigli smo traženu prednost i prošli u finale.
Koje igrače i koje suparničke klubove pamtite iz tog vremena?
– Od igrača pamtim Galisa, Kukoča, Rađu, Divca... Sjećam se utakmica protiv Jugoplastike, bili su to okršaji visoka intenziteta kao i sve naše utakmice protiv momčadi iz tadašnje Jugoslavije. Čim sam prvi put vidio Kukoča i Rađu, bio sam zapanjen njihovim talentom, kao i Draženovim.
Jeste li tada mogli zamisliti da će danas biti ovoliko NBA igrača iz Europe?
– Vidio sam da to vrijeme dolazi još tih 80-ih. Kada vidite igrače talenta kakvim su raspolagali Kukoč, Rađa, Divac, vi shvatite da će ti dečki prije ili kasnije završiti u NBA klubovima. Kukoč i Divac bili su vrlo pokretljivi visoki igrači. Kukoč je bio sjajan dodavač, odlična driblinga i šuta, dok je Divac bio centar s dosta trikova.
Danas ste često nasmiješeni, no bili ste poznati kao igrač koji se rijetko smijao?
– Sjećam se da me jednom to pitao Clyde Drexler, bio je još mlad i znatiželjan, a moja mu je ozbiljnost upala u oko. Rekao sam mu da je to zato što sam usredotočen na igru.
Važnija mu kći od karijere
McAdoo je danas vrlo cijenjen pomoćni trener koji ponajprije radi s visokim igračima, ali i sa svim ostalim kada je u pitanju rad na šutu. Zadužen je i za taktiku napada i proučavanje slabosti suparničkih visokih igrača. Kako to da nikad nije postao prvi trener?
– Posvetio se kćeri i njenoj teniskoj karijeri. Osim toga, Bob nije tip koji će voditi kampanju za sebe, a i to je ponekad potrebno – objasnio nam je jedan američki kolega.
A kći Rasheeda (17) uistinu bi mogla biti sjajna tenisačica.
– Rasheeda bi mogla uskoro igrati za talijansku Fed Cup reprezentaciju. S obzirom na to da joj je majka Patrizia Talijanka, koju sam upoznao za igranja u Italiji, kći ima dvojno državljanstvo, a Talijani bi je željeli pod svojom zastavom – kaže ponosni otac.
I dok se za vrijeme njenih nastupa grize i ponaša kao tipičan roditelj tenisača, na klupi Miamija poprilično je smiren.
– Za vrijeme mečeva na vidjelo izađe i talijanska strana njena temperamenta. I zato kad je gledam, ja sam puno nervozniji nego u finalu NBA - objašnjava Bob.
Je li to zbog toga što u svojoj momčadi ima novoga košarkaškog kralja LeBrona Jamesa?
– On je nevjerojatan igrač, koji često nudi nešto novo. Recimo, u ovoj sedmoj utakmici svima nam je pokazao koliko je popravio svoj vanjski šut. Svi su znali koliko je moćan u prodoru i tranziciji, no LeBron je sada i odličan šuter. James je nezaustavljiv, zapravo jedina osoba koja ga može zaustaviti jest on sam.
Lani je LeBron u finalu NBA igrao protiv još jednog posebnog igrača koji je također draftiran kao drugi izbor, baš kao i McAdoo.
– Svaki put kad vidim Kevina Duranta, vidim i sebe u njegovim godinama pa ga zovem "Baby McAdoo". On je nevjerojatan šuter, puca iz većih daljina no ja. Otkud on danas šutira, u moje vrijeme mi smo pucali jedino iz očaja, a danas je to najnormalniji šut. Pogotovo u Durantovoj izvedbi.
