Da je netko Srbima prije dvadesetak godina, nakon što su srušili i okupirali Vukovar, rekao da se u Vukovaru jednoga dana neće pisati samo ćirilica, možda bi ga okupatori i strijeljali.
Da je pak prije petnaestak godina netko Hrvatima kazao da će se u Vukovaru kasnije pisati i ćirilicom, vjerojatno bi ga u čudu gledali kao da je lud.
Nakon najnovijeg popisa stanovništva po kojemu u Vukovaru živi više od 33% Srba, moglo bi se ipak dogoditi da se u tome gradu piše i latinicom i ćirilicom, da službeni jezik uz hrvatski bude i srpski. Premijer Zoran Milanović i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo drže da će taj popisni podatak kao zakonsku obvezu jednostavno provesti i učiniti vukovarskom odnosno hrvatskom realnošću. No ćirilica u Vukovaru nije samo zakonska obveza.
Kada bi ćirilica u Vukovaru, u kojemu rat nije počeo slučajno, bila samo uličnim natpisom, onda bi nove ploče bile tek problem nekog vukovarskog gradskog radnika s bušilicom i odvijačem.
Ali ćirilica je u gradu na Vuki i Dunavu prije dvadesetak godina bila sve samo ne grafički problem. Dok je u Vukovaru rasla politička napetost između Hrvata i Srba, kada se međunacionalni konflikt pojačavao, a na grad pripremala ratna agresija i ćirilica je kao pismo uvučena u sukob.
Beogradski su velikosrpski ideolozi već godinama prije nego što će tenkovi krenuti na Vukovar među temeljne postulate srpskoga nacionalnoga identiteta uvrstili i ćirilicu, uza SANU, “Politiku”, pravoslavlje i Crvenu zvezdu.
Da za Vukovar i za Hrvate ćirilica nije bila tek obično pismo nego i sudbina, pokazuje i ona grozomorna slika kada četničke horde slave zauzimanje Vukovara. Četnici kanibalski arlauču “Slobo, šalji nam salate...”, urlaju ispod razvijene crne zastave na kojoj ćirilicom piše: “Ujedinjenje ili smrt.” Taj grozomorni prizor koji je ostao u pamćenju svih protivnika bradonja ispod barjaka, pokazuje da tada ni ćirilica nije bila politički neutralna, da je bila na agresorskoj strani.
Kada se i danas govori o mogućnosti uvođenja ćiriličnih natpisa na vukovarske ulice, nemoguće je ne sjetiti se tih slika. Vukovarcima i vukovarskim braniteljima to je vjerojatno još i teže. Uz Vukovar i njegovu ratnu sudbinu vezano je brdo hrvatskih emocija. Uz Vukovar se strahovalo, nadalo, patilo i tugovalo.
Zato i moguće dodavanje ćiriličnih natpisa na vukovarske ulične ploče nije samo zakonsko već i političko pitanje. Kada bi, pak, bilo tek tehničko pitanje, to bi značilo da su Hrvati zaboravili sve ono što im je Vukovar emocionalno značio. No prije nego što dođe do pokazivanja takvih kolektivnih osjećaja možda bi trebalo provjeriti vjerodostojnost popisnih podataka o nacionalnom sastavu Vukovara.
Naime, možda je i u Vukovaru stanje slično onom u nekim drugim mjestima Banije, Like, Dalmatinske zagore i zapadne Slavonije gdje mnogi Srbi samo formalno žive, tj. imaju prijavljeno boravište i osobne iskaznice, a da već godinama žive u srpskome dijelu Bosne ili u Srbiji. U svoja nekadašnja mjesta dođu samo kada su izbori, kada im SDSS plati autobuse da bi došli za njega glasovati. Pitanje je koliko zapravo danas Srba živi u Hrvatskoj?
Neki Srbi dođu samo glasovati, a često i svojim glasovima odrediti i vlast u nekom mjestu. Već dugo ima Srba s dvostrukim adresama. S jednom u Hrvatskoj, i s drugom izvan nje. Takvih s dvostrukom adresom vjerojatno ima i u Vukovaru. Koliko je takvih Srba u vukovarskom postotku koji omogućuje ozakonjenje ćirilice? U Vukovaru ona nije tek obično pismo jer je Vukovar rušen i osvajan i uz ćirilicu.
Zato uvođenje dvojezičnosti i dvostrukoga pisma tamo nije jedino zakonska i politička rutina. Ćirilica u Vukovaru za Hrvatsku je iznimno osjetljivo i emocionalno stresno političko pitanje i nije samo jednostavna promjena uličnih ploča.
Može na svim pismima osim ćirilice. Srbi i Rusi razumiju latinicu. Stoga, ćirilica je čista provokacija. Srbi također razumiju hrvatski jezik.