Prvi svjetski rat nije donio samo dotad neviđeno krvoproliće na bojištima širom Europe nego i mnoge druge muke, poput oskudice, naročito hrane. Prilike su osobito teške bile u hrvatskim zemljama jer se središnje vlasti u Beču i Budimpešti nisu o njima primjereno brinule, a hrvatska vlada nije imala odlučnosti na njih vršiti veći pritisak ni potrebne stručnjake da se posao nadzora prometa važnim proizvodima primjereno obavlja.
Stoga je manjak hrane prouzročio glad koja se počela posvuda širiti, a do kraja rata pojavila se čak i u Slavoniji. Nezadovoljstvo je osobito izazvao prisilni otkup hrane od seljaka radi vojnih potreba, u Hrvatskoj uveden 1915. godine, koji je omogućio naglo bogaćanje pojedinaca uz privolu najviših činovnika državne uprave.
Na dušu Karla I. i Zite
Od 1916. godine stanje se u čitavoj Hrvatskoj ubrzano pogoršavalo. Ratna privreda osiromašila je velik dio stanovništva, a osjetno su porasli i troškovi života. Prehrambeni su proizvodi poskupjeli, a novcu je pala vrijednost.
To je tjeralo ljude da se zadužuju uz goleme kamate, čime su postajali žrtve lihvara. Oskudica hrane postala je 1916. godine mučna zbilja u brojnim kućanstvima u hrvatskim zemljama. Sljedeća je godina vidjela pad prisilnoga otkupa namirnica unatoč svim pritiscima. Sve izrazitiji bio je strah od gladi i neraspoloženje protiv Monarhije.
Dok su za vojsku sposobni muškarci krvarili na bojištima od Karpata do Jadrana, žene su morale preuzeti mnoge njihove dužnosti. Budući da su u ratu pokazale kako su u stanju same voditi gospodarstvo, naglo je narasla svijest da su jednako sposobne kao i muškarci te da im treba omogućiti ravnopravno sudjelovanje u političkom, javnom i poslovnom životu. Uostalom, zbog nerazvijenosti i siromaštva u hrvatskim zemljama udio žena u privređivanju uvijek je bio velik.
Poskupljenjem hrane i općim rastom cijena najviše je bilo pogođeno gradsko stanovništvo. Seljaštvu su rast cijena i novčane potpore obiteljima čiji su hranitelji bili na ratištu olakšali otplatu dugova, iako su najveću korist iz svega izvukli trgovci i prekupci. Tih je godina kružila i pučka krilatica koja je osuđivala posljednjeg austrijskog cara Karla I. i njegovu suprugu Zitu – “Care Karlo i carice Zita, što ratuješ kada nemaš žita?”
Glad je zahvatila i dijelove Bosne i Hercegovine pa je potkraj rata oko 17.000 hrvatske djece iz Hercegovine smješteno kod imućnijih hrvatskih obitelji u Slavoniji i Srijemu. Stanje su pogoršavale različite zlouporabe. Pojedini bilježnici bogatili su se zlorabeći svoj utjecaj u sastavljanju popisa o količinama hrane koje kućanstva trebaju predati radi prisilnog otkupa ili imaju dobiti na temelju opskrbe živežom, kao i popisa za novačenje i državnu pomoć obiteljima vojnika.
Neki su bilježnici imali više svinja nego čitava općina, a hranili su ih prisilno otkupljenim žitom koje su općinama dijelili prema svom nahođenju. Jedan je bilježnik župniku dao 297 kg kukuruza po cijeni dvije krune nižoj od najviše, a ostalima je prodavao premale količine po najvišoj cijeni, primjerice ženi koja je gladovala s dvoje djece.
Jeftini bikovi ili – fronta!
Najgori je bio bilježnik koji je ljude nagovarao da imovinu zemljišne zajednice umanje i prepišu njemu. Mnoge je oštetio netočnim sastavljanjem zapisnika o imovnim poslovima, a jednoga je seljaka prijetnjama da će završiti na bojištu natjerao da ispod cijene proda bikove nekome trgovcu.
Kada je trebao odrediti šestoricu radnika za vojnu službu, tri puta mijenjao je imena pa su na kraju otišli najsiromašniji, među njima i jedan koji je bio slijep na jedno oko i već bio oslobođen vojne obveze. Treći je bilježnik, kako bi oslobodio od vojne službe kovača koji ga je potkupio, predložio za novačenje šegrta drugoga kovača (76-godišnjaka), iako je djetetu bilo samo 16 godina i uopće nije smio biti unovačen. Dječak je poginuo, a mati mu je od žalosti poludjela.
dakle, od 1915 do danas se ništa nije promjenilo, balkan je ostao balkan