Kada se negdje sredinom prošle godine aktualizirala priča s cjepivom protiv koronavirusa, a bilo je jasno da bi ono moglo biti u ponudi znatno ranije od očekivanja, povela se i rasprava o tome koji se još problemi mogu pojaviti u njegovoj proizvodnji.
Nestašica počela 2015.
Jedan je od mogućih problema bila i količina bočica u koje se cjepivo pakira, jer nikada do sada svijetu nije zatrebala toliko tih bočica. Čini se banalnim, ali neki mediji prenose, nestaje ključne sirovine za njihovu proizvodnju, a to je – pijesak. Takve su tvrdnje iznesene na jednom webinaru koji je organizirao engleski think tank Chatham House.
Pijesak je uz vodu najeksploatiranija sirovina današnjice, pa je održanje dovoljnih količina pijeska i jedan od izazova održivosti za 21. stoljeće. Na tom je webinaru izneseno da se nestašica pijeska počela primjećivati već 2015. godine, a sada će se stanje još i pogoršati jer raste potražnja za staklenim vialama za cjepivo. Procjenjuje se da će u sljedeće dvije godine trebati još dvije milijarde komada te ključne ambalaže za borbu protiv pandemije.
U SAD-u, istaknuto je, sada ima tek ispod tisuću rudnika pijeska. Gdje se sve pijesak koristi vjerojatno već znamo, u gradnji cesta, mostova, visokobrzinskih željezničkih pruga, ali i u projektima regeneracije zemljišta. Također, pijesak, šljunak i kamenje zahvaljujući postupku mehaničke i toplinske obrade koriste se za dobivanje stakla za prozore, zaslone računalnih monitora i smartphonea. Čak se i u proizvodnji silicijskih čipova koristi upravo pijesak. Da je problem doista ozbiljan, svjedoči i tijelo koje su osnovali Ujedinjeni Narodi, inicijativa The Global Sand Observatory, koja se bavi upravo ovim neočekivanim problemom. U svojim temeljnim dokumentima navodi da je u posljednjih 20 godina potrošnja ovih materijala utrostručeno te je dosegnula 40-50 milijardi tona godišnje.
Pretpostavlja se da će se taj trend nastaviti jer potražnja za pijeskom raste zbog urbanizacije, porasta broja stanovništva i razvoja infrastrukture. Zbog pristupa, društvene prihvatljivosti i drugih čimbenika nabava pijeska i šljunka u blizini urbanih i industrijskih centara postaje sve teža.
– Je li vrijeme za paniku? Pa, to sigurno neće pomoći, ali vrijeme je bolje pogledati i promijeniti našu percepciju pijeska. Jer, sada globalno upravljanje tim resursom izgleda kao da se njime bavi slon unutar neke sobe, rekao je Pascal Peduzzi, znanstvenik i ravnatelj Global Resource Information Databasea u sklopu kojega je i The Global Sand Observatory. Sve to se nalazi pod kapom Programa za zaštitu okoliša Ujedinjenih Naroda.
– Općenito mislimo da pijeska ima posvuda. Pa nikada nismo pomislili da bismo mogli bez njega ostati, ali to se na nekim mjestima doista događa. Riječ je o predviđanju što se može dogoditi u sljedećem desetljeću; ne budemo li gledali unaprijed, ne budemo li se bavili predviđanjima, tada ćemo se suočiti s golemim problemima u opskrbi pijeskom, ali i što se tiče prostornog planiranja, rekao je Peduzzi za američki CNBC koji također piše o ovom problemu.
Najugroženije Azija i Afrika
K tome, točnih procjena kolika je globalna potrošnja pijeska još nema. Prema UN-u svake se godine proizvede 4,1 milijardi tona, većinom u Kini u kojoj se i najviše gradi. A potrošnja pijeska i šljunka oko deset je puta veća od potrošnje cementa. Kao posebno ugrožena područja znanstvenici ističu rijeke i jezera, pogotovo u Aziji i dijelovima Afrike gdje se pijesak nemilice vadi iz riječnih korita i s dna jezera dovodeći tako u opasnost ne samo krajolik nego i resurs o kojemu ovise mnoge zajednice.
