Tada je također bilo upitno što će biti i s Ivicom Račanom i s SDP-ovom
prethodnicom, koja je starome i mnogima omrznutome imenu – SKH, dodala
i: Stranka demokratskih promjena.
U to su vrijeme i Ivica Račan i njegov SKH-Stranka demokratskih
promjena bili na prekretnici: SKH da se iz komunističke partije koja je
desetljećima monopolizirala cijelu zbilju prometne u demokratsku
stranku, a Račan od “vojnika Partije” u njezina revizionista i budućeg
socijaldemokrata.
Da ta osobna i zajednička preobrazba nisu uspjele, SKH bi tada završio
na “smetištu historije”, a njegova bi se predsjednika Račana malo tko
više i sjećao, niti se zanimao za njegovu bolest, niti se pitao “što će
biti nakon Račana”.
Komunistička hipoteka
Činjenica da je Ivica Račan bio dugogodišnji pripadnik republičke pa i
savezne komunističke nomenklature ujedno mu je bila i trajna zamjerka.
Pogotovu nakon stvaranja Hrvatske. Zadrti su sve bivše komuniste trpali
u istu vreću. Pa i Račana. Spočitavalo mu se da je poslije sloma
Hrvatskog proljeća bio šefom “komunističke inkvizicije”, tj. Ideološke
komisije CK SKH, koja je proganjala hrvatske domoljube, podrugljivo
ironiziralo “kumrovečku školu” i sasvim ozbiljno optuživalo ga da je
“razoružao Hrvatsku”.
Te komunističke hipoteke Račan se nije sasvim lišio ni nakon tzv.
povijesnog sporazuma s negdašnjim političkim protivnikom Draženom
Budišom. Propast “trećesiječanjske revolucije” obnovila je stare sumnje
u iskrenost Račanova političkog i osobnog obraćenja, oživila zluradost
pobornika tvrdnje: “jednom komunist, uvijek komunist”.
Ivica Račan možda i jest iskoristio političku karizmu Dražena Budiše da
preko nje dođe na vlast. Kao što je možda i s prijeratnog
beogradskog Kongresa SKJ povukao komunističku delegaciju Hrvatske,
videći da su to učinili Slovenci. Da je htio ostati “vjernikom
Partije”, Račan je mogao to i ne učiniti. Da je bio partijski dogmat,
sigurno ne bi raspisao prve hrvatske slobodne izbore. Generali JNA,
partijski tvrdoglavci, glasnogovornici i pobornici reformiranja
Jugoslavije po principu “jedan čovjek, jedan glas”, zadrti subnorovci i
more unitarista sigurno bi mu pljeskali.
Nasuprot tome, za sve njih postao je političkim izdajnikom. Pogotovu za
bulumentu takvih u Savezu komunista Hrvatske. Naum partijskih
reformista – predvođenih Račanom, Zdravkom Tomcem, Brankom Caratanom,
Celestinom Sardelićem, Dragom Dimitrovićem... – da se krene u
demokratizaciju SKH, dogmati su dočekali škrgutanjem zuba.
Politički reformist
Tko je sve bio u SKH ubrzo se vidjelo kad su komunistički bigoti
uvrijeđeno i zauvijek napustili “kockicu”, jedni uvjeravajući da su
čuvari komunističkog “zavjetnog kovčega”, dok su se drugi razmiljeli po
Baniji, Slavoniji i Lici, a potom otišli “u šumu”.
Od šačice reformiranih komunista, ostalih nakon prvih višestranačkih
izbora, zasigurno je i Račanovom zaslugom nekoliko godina poslije
nastala neosporno najjača stranka koalicije. Za mnoge je koalicijska
pobjeda i “povratak komunista” bio šok. Velika i nerealna obećanja
manje se mogu pripisati Račanu nego nekim njegovim stranačkim i
koalicijskim kolegama.
Čak i oni koji su Račana sumnjičili za manjak patriotizma, optuživali
ga da je “Oluju predao Haagu”, na koncu su mu nevoljko priznali da
nikoga nije izručio Haagu. Da se Račan ponio kako su takvi
pretkazivali, sigurno bi general Gotovina već odavna bio u Haagu, a u
biografiji generala Bobetka taj bi nizozemski grad sigurno bio mjestom
njegove smrti.
Zbog toga je trpio kritike svojih stranačkih, koalicijskih i
nestranačkih ultrasa. Sve je to tolerantno otrpio. Kao i sve zlurade
primjedbe zbog kasnijeg gubitka izbora, zbog “stalnog oklijevanja”,
političkog opreza i “odlučnog možda”.
Račanovim odlaskom hrvatska je politika siromašnija za tolerantnog i
