Telefon, boce žestokog pića i razgovor jedino je što je Paul Rusesabagina imao na raspolaganju kao oružje kojim je spasio živote 1268 ljudi koji su u njegovu hotelu tražili spas od nemilosrdnog krvoprolića u Ruandi 1994. Viskijem se borio protiv mačeta i buzdovana. Ovisno o tome što je tko od krvnika imao. Zapovijed je bila: “Poklati sve dugo, sve što je više od 190 centimetara”. Niski Hutui, zdepaste građe i velikih usana, ubijali su bez milosti pripadnike druge etničke skupine – visoke Tutsije, pravilnih nosova, često više od dva metra. Lako su raspoznali tko je tko. Niski su ubijali visoke. Mali velike. Bio je kaos. Ubijali su ih gdje god bi ih sreli, na ulici, u parku, u gradu ili izvan njega. U tri mjeseca ubili su milijun ljudi. Što Tutsija, što Hutija koji su im bili skloni. Stodnevni kaos krvoprolića u Ruandi 1994. ispričana je priča. Priča o Paulu Rusesabagini prenesena je i u Hollywood, na film “Hotel Ruanda”. O tome se govorilo čak i kod Opre Winfrey. I kod Georgea W. Busha u Bijeloj kući. Je li i završena ili ipak nije? Nije. Tek počinje njezin kraj. I nitko ne zna kako će završiti...
Nisam Oskar Schindler, on je spašavao pet godina, ja sto dana
Paul Rusesabagina (66), heroj teškog vremena prije 26 godina, jednog od najvećeg genocida našeg doba, ponovno je ovaj tjedan na naslovnicama. Uhićen je i priveden. Optužen je po 13 točaka za terorizam, formiranje i financiranje pobunjeničkih skupina, ubojstvo i palež. Ruandske su ga vlasti otele ne bi li bio priveden pravdi. I u budućnosti, dakako, kažnjen. Ali, za što? Krenimo redom, u doba genocida bio je direktor najpoznatijeg ruandskog hotela, kultnog “Hôtel des Mille Collines”, “Hotela tisuću brežuljaka”. Smrt je kucala na vrata, milicija je pokušavala pretvoriti hotel u klaonicu, a on ju je zaustavljao kako je god znao. Podmićivao ju je, odvraćao od zle namjere, nudio viskijem. Film napravljen po tom istinitom događaju uspoređivali su sa “Schindlerovom listom”. – Ne, nisam heroj. Heroj je netko tko učini neko čudo – kazao je u jednom intervjuu i dodao: – Kada neka osoba čini ono što treba, zar je trebamo zvati herojem? Uostalom, da je Oskar Schindler trebao ostati čvrst samo sto dana ne bi li spasio sve te ljude, onda bismo se mogli uspoređivati, ali on je to činio pet godina... – kazao je Rusesabagina. Skrivao se više od desetljeća, od 1996. živio je egzilu u Belgiji i SAD-u. Žestoki kritičar vlade svoga imenjaka Paula Kagamea, a tražio je da se predsjednika i društvo privede pred međunarodno lice pravde, ovaj tjedan završio je u zatvoru u Ruandi. Zašto? Previše je znao. Kako je uopće uhvaćen?
Imao je belgijsko državljanstvo te zelenu kartu u SAD-u. Živio je u Teksasu, u San Antoniju. Potkraj kolovoza doputovao je u Dubai. – Uvjereni smo da su ga kidnapirali, jer u Ruandu se nikada ne bi svojevoljno vratio – rekla je njegova kći za BBC nakon što je uhićen. Iz prve ruke nam je o situaciji u Ruandi za Večernjakovu Nedjelju govorio Željko Garmaz, osječki reporter koji od 2007. pomaže našim misionarima u toj zemlji bez izlaza na more u jezerskoj regiji srednje Afrike.
– Uhićenje Paula Rusesabagine obrazac je čišćenja prošlosti Ruande. No, zemlja od nje ne može pobjeći. Naime Rusesabagina je samo jedan u nizu uhićenih kojima prijeti suđenje, koji su ubijeni ili su jednostavno nestali u čistkama koje predsjednik Paul Kagame kontinuirano provodi praktički od završetka genocida 1994. i dolaska na mjesto predsjednika Ruande. Uz to, Kagame je jedan od najdugovječnijih predsjednika u svijetu, Ruandom vlada od genocida do danas. U Europi je toliko dugo na vlasti samo Aleksandar Lukašenko, također od 1994. – kaže Garmaz koji Ruandu posjećuje svake godine, a proučavao je život fra Vjeke Ćurića, čovjeka koji je prozvan afričkim Schindlerom, koji je spasio više od 150.000 ljudi u to doba u Ruandi, većinom djece. Rusesabagina ih je spasio stotinu puta manje, ali i jedan život je život.
Supruga iz druge skupine
Što će biti s Rusesabaginom? – Stradavaju oni koji su na bilo koji način bili involvirani u stvaranje suvremene Ruande, i koji su bili previše dobro upućeni u detalje. Ti detalji iz povijesti nekada i nisu toliko dobri, ne šire pozitivnu sliku o suvremenoj Ruandi, pa ih se treba riješiti. Kako se Kagame rješava protivnika? – Ubojstvima, uglavnom. Naprosto je nevjerojatna popis najbližih suradnika aktualnog predsjednika, koji su stradali. Pogotovo oni iz vojne vrhuške. Ubijeni su, čak i u najdaljim dijelovima svijeta. Pamtimo generale koji su pobjegli u Južnu Afriku, ali su i tamo ubijeni. Da ne nabrajam dalje. Stoga ne treba čuditi da je nakon toliko godina prozivanja i kritike režima predsjednika Kagame, sada svoje uhićenje dočekao i direktor Hotela Ruanda. On je naprosto previše znao – priča Garmaz, koji je deset godina kao ratni reporter izvještavao s ratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji te Sijera Leoneu. Vratimo se na Paula Rusesabaginu. Na početak. Priča ide ovako. Bio je jedno od devetero djece iz seoske obitelji, roditelji su bili nepismeni. Rodio se u selu Nkomero, a ime mu je na njegovom maternjim jeziku znači “borac koji rastjerava neprijatelje”. S osam godina već je govorio francuski. I Rusesabaginina obitelj bila je podijeljena. Otac je bio Hutu, majka Tutsi, kao što će i on kasnije oženiti djevojku iz druge etničke skupine. Sa svega pet godina morao je spavati izvan kuće, jer je dom njegove obitelji bio sklonište za izbjegle koji su se sakrili od sukoba Hutua i Tutsija. On se želio maknuti od etničkih sukoba, i studirati.
Školovao se u misionarskoj školi u centru Ruande te zatim u Kamerunu na Teološkom fakultetu S prvom suprugom Ester doselio je u Kigali. I počeo raditi u hotelu, taman se otvorio mondeni Hôtel des Mille Collines. Godinama prije nego što će stvari krenuti nizbrdo, a u Ruandi krenuti kaos, on je bio mladić s recepcije hotela. Prvi brak je propao, a on je u to doba oženio Tatianu Mukangamije. On je bio Hutu, a ona Tutsi. Bili su rijedak par te 1989. godine u Ruandi koji se oženio iako su različitih etničkih grupa. Zbog toga su već kao mladi imali problema, s obje strane. Dočekivao bi na recepciji goste, upućivao kako da se snađu. Poznavao je hotel s četiri zvjezdice kao svoj džep, svaku od 112 soba, gdje stoji koja boca u baru, koji je najbolji whiskey na šanku caféa, a gdje se pale svjetla u tri konferencijske dvorane. I dakako, tko kad igra na hotelskom teniskom terenu. Da ne spominjemo da je znao, dakako diskretno, gostima preporučiti i prostitutku. Hoteli su ih puni... Dakle, znao je već kao mlad mnogo. Ambiciozan mladić kakav jest, korak po korak dogurao je do prvog čovjeka ruandskog Hôtel a Diplomates.
I sve je nekako išlo, dok nije počeo genocid u Ruandi 1994. godine. Pokolj je počeo nakon pada zrakoplova u kojem su bili ruandski predsjednik Juvenal Habyarimana i burundijski predsjednik Cyprien Ntaryamira. Srušen je u trenutku kada je trebao sletjeti u zračnu luku Kigali. Politički vođe Hutua optužili su Tutsije za napad i tražili osvetu. Huti, kao većina i najveća etnička grupa u Ruandi, jod doba belgijske kolonizacije imali su animozitet prema drugoj grupi. Nakon pada zrakoplova ekstremisti su krenuli u osvetu, pad je bio tek povod. Radio RTLM tražio je od Hutua osvetu. Istrebljenje svih Tutsija. Ruandski genocid jedan je od najvećih u modernoj povijesti. Huti su ubili skoro milijun ljudi u naciji čija je populacije bila oko 7.2 milijuna. Teniska loptica više se u hotelu u Kigaliju nije čula, spašavala se glava. Bazen se ispraznio, a prostitutke koje su ovuda šetale pobjegle su glavom bez obzira. Tražila se osveta. 1268 ljudi spas je potražilo kod Paula Rusesabagine. U hotelu. Više ih nije stalo. Da su ostali vani, stradali bi od mačeta ili toljaga kojima je Hutu milicija Interahamwe mahala po gradu.
Pokolj je trajao, a svijet je gledao sa strane. Čak je i nizozemski menadžer hotela pobjegao iz zemlje, a grupacija Sabena, kao vlasnik hotela, dozvolila je novom direktoru, privremenom, odnosno v.d. direktoru Rusesabagini (dotad šefu drugog njihovog hotela Diplomates) da u njemu spašava ljude. Vojska Huta bila je ispred vrata, a on je nudio novac. Alkohol. Što god je mogao da ih odvratio od ulaska u hotel... Bilo je to 100 dana horora. Nitko od onih koji su bili u hotelu nije stradao, bila je to ultimativno skrovište. Nažalost, više od milijun ljudi nije imalo te sreće. – Whiskey, gotovina, sve što se moglo naći. Paul Rusesabagina potplaćivao je kao direktor hotela vojsku kako ne bi ušla u hotel na sve načine koje je mogao. Istu je stvar radio i pokojni Fra Vjeko Ćurić, samo je to prolazilo. Vjeko je iz Burundija u pravilu dovlačio hranu, pa tako i nabavljao whiskeye. A u to doba na barikadama su ionako bili poprilično pijani vojnici. Kada bi vidjeli bocu dobrog whiskeya, puštali bi automobil ili konvoj da prođe. Kako je Fra Vjeko spašavao ljude, na isti je način Rusesabagina spašavao one koji su bili u hotelu, da vojska u njega ne uđe – priča za Nedjeljni Večernji list Fra Ivica Perić, hrvatski misionar u Ruandi.
– U Africi sam 30 godina, prvih 13 bio sam u Ugandi, a posljednjih sam 16 u Ruandi. Na istom mjestu na kojem je bio pokojni Fra Vjeko Ćurić, u istoj župi u mjestu Kivumu, koje je 39 kilometara udaljeno od glavnog grada. Pomažemo tamošnjoj djeci da završe školu, da pronađu poslove. Problem Ruande je što je prenapučena, nemaju dovoljno hrane, a naša je misija djeci u školi osigurati barem jedan topli obrok. Pomažemo koliko možemo. Preko Humanitarne udruge Srce za Afriku, ali i knjige ‘Naš čo’ek u Africi’ u kojoj je Željko Garmaz pisao o mom misionarskom radu, dogodila se lavina hrvatske pomoći. Izgradili smo u Ruandi veliku školu, spavaonice za djecu, kuhinju, blagovaonicu, sad nastavljamo raditi veliku sportsku dvoranu za djecu. Tisuće su to djece... Asvakome želimo pomoći da pronađe zanimanje, da osigura budućnost – priča fra Ivica.
Jeste li poznavali Rusesabaginu? – Nisam ga poznavao, on je odmah poslije rata otišao za Belgiju. Vlasnik tog hotela bila je belgijska zračna kompanija Sabena, a kada je ona nakon 11. rujna propala, mijenjali su se vlasnici, čak je u nekom trenutku bio i u lancu Kempinski. To je vrlo kvalitetan hotel, simbol je Ruande, ima prekrasan vrt, bazen... Ali, ja vam hotele ne poznajem, misionar sam... Uostalom, kako bi vidjeli o kakvom se hotelu radi treba pogledati film ‘Sometime in April’, u tom se filmu događa radnja upravo u Hôtelu des Mille Collines. Treba znati i kako je holivudski ‘Hotel Ruanda’ sniman u hotelu u Južnoj Africi, ne u pravom u Kigaliju... – kaže fra Ivica Perić, odnosno ‘naš čo’ek u Africi’. Garmaz dodaje: – Bitno je, da se nadovežem na fra Ivicu, da imamo i hrvatsku notu, sve po čemu je poznat Paul Rusesabagina direktor hotela, tek je djelić onoga što je naš ubijeni misionar Fra Vjeko Ćurić napravio u vrijeme genocida u Ruandi, kad je riskirajući svoj život, primjenjujući vrlo često iste metode kao i direktor hotela – neprestano podmićujući da bi mogao prolaziti spasio stotinu puta više ljudi, preko 150 tisuća. Što se dogodilo fra Vjeki Ćuriću? – Četiri godine nakon završetka rata oni koje je on spasio su ga – i ubili. U nikada razjašnjenim okolnostima. Ušli su mu auto, on ih je prevezao i ispred Crkve Svete obitelji u središtu Ruande ubili ga u autu s osam metaka. Od kojih je sedam završilo u srcu. Napravili su to, pretpostavlja se, Tutsiji. Treba znati i kako su Fra Vjeku Ćurića, sve afričke humanitarne udruge, poput Human Rights Watch, Amnesty International i tako dalje prozvali afričkim Oscarom Schindlerom... Od čega želi uhićenjima i ubojstvima pobjeći Paul Kagame? – Činjenica je kako je nakon stradavanja Tutsija, dogodio i genocid, još i gore stradavanje Hutua. Pri čemu se nije gledalo jesu li oni stvarni genocidari ili nevini ljudi koji su pripadnici drugog plemena.
Priča o uhićenju je puna apsurda
Za Paula je otežavajuća okolnost, a to ga se godina proziva, je priča kako je primao novac. Mito koje je uzimao od ljudi koji su spas pronalazili u njegovom hotelu. S druge strane, tamo im dlaka s glave nije nedostajala. I pritom se zaboravlja, ili zanemaruje, da je taj isti novac kojega je primao,
bio korišten za podmićivanje i plaćanje gospodara rata. Zaboga, kako bi drugačije ti ljudi uopće ostali živi? – pita se Garmaz pa poentira: – Priča o njegovom uhićenju je potpuno apsurdna. On odgovara isključivo zbog toga što je previše znao. Prikriva se činjenica zbog čega je uzimao novac – tako je jedino nedužne mogao spasiti od gospodara rata koji su u hotel slali miliciju s mačetama. Da nije podmićivao hotel bi postao klaonica. Jeste li bili u tom hotelu? – Naravno, ne može ga zaobići nitko tko stigne u Ruandu. Kultno je mjesto. Napravljen je 1967. godine i dugo je bio najbolji hotel u tom dijelu Afrike. Neizbježna adresa za svakoga tko uđe u zemlju.
I taj hotel i priča Paul Rusesabagina jedna od najsvjetlijih događaja koji su se u dogodio u posljednjih 30 godina u toj prekrasnoj zemlji prepunoj krvi... - zaključuje naš ratni reporter. Važno je znati kako je i sam američki predsjednik George W. Bush dodijelio 2005. godine Predsjedničku medalju za slobodu, koja je najveća civilna nagrada u Sjedinjenim Američkim Državama. Kome? Pa Rusesabagini! – Svijet u to doba nije mislio da Ruanda treba pomoć, da treba intervenirati. Jer, Afrika je daleko od Amerike i Europe. Vjerojatno su pustili da se sve odvija jer Ruanda nema naftu – ispričao je sam Rusebagina kod Oprah Winfrey. Istina, brzo je nakon genocida pobjegao iz zemlje, jer već su tada krenule optužbe kako je iskoristio situaciju, te ucjenjivao izbjeglice iz hotela ne bi li zaradio. Debata o njegovoj ulozi u genocidu tamo je – bila česta tema. No, on je sa suprugom Tatianom skrasio u belgijski Kraainem gdje će nakon genocida voziti taksi. Ipak, vratimo se na njegovu tajnu. Bila je - whiskey. Kao mlad konobar u hotelu imao je prednost pred drugima – znao je francuski i engleski. Na isti način kako će kasnije spašavati sunarodnjake, tako je pronašao put u visoko društvo. Kao konobar na hotelskom bazenu, na kojem su se okupljala elita Ruande, gdje su dogovarali poslove s biznismenima iz Europe, on je pamtio tko što pije. Zapamtili su ga, zbližili se s njima...
– Već sam rano shvatio da piće povezuje ljude. U kulturi Ruande, kad dvoje ljudi sjedne razgovarati, dogovarati posao, trebaju piće. I uvijek sam na razgovor donio piće. I svaki puta bi se dosad, uz piće, dogovorili! – kazao je Oprah Winfrey. Ovoga puta piće mu na ruandskom sudu neće pomoći... No, međunarodna pomoć bi mogla. Ista koja je izostala 1994. godine.
