Stotine tisuća Berlinaca zastale su točno u podne kako bi u tišini obilježile pedesetu godišnjicu izgradnje Berlinskog zida i sjetile se svih 136 žrtava koje su izgubile život bježeći s istoka na zapad. Simbol hladnog rata nestao je u ruševinama, ali ožiljci su još uvijek bolni.
Vrata prema zapadu
– Uz poginule, tu je na tisuće ranjenih i zatočenih, milijuni ljudi koje je zid sprečavao da slobodno žive – rekao je pred ostacima zida njemački predsjednik Christian Wulff. Zvuk pneumatskih čekića koji je prije 50 godina probudio Berlince dok su radnici pod paskom vojnika kopali cestu kako bi postavili temelje 140 kilometara dugačkog zida nije odavao kako se životi stanovnika dvaju dijela istoga grada definitivno mijenjaju.
Iako je Berlin do tada bio podijeljen na četiri zone kojima su upravljale zapadne sile i tadašnji SSSR, stanovnici su relativno slobodno prelazili iz jedne četvrti u drugu. Kada su zidari počeli podizati zid, putovanja između dvaju dijelova grada zamrla su. To je i bio cilj istočnonjemačkih vlasti jer je prelazak u zapadni Berlin većini istočnih Nijemaca značio i otvoren put na zapad. Preko Berlina samo je tijekom 1961. pa do izgradnje zida prebjeglo oko 3,5 milijuna istočnih Nijemaca, oko 20 posto cjelokupnog stanovništva istočnog dijela zemlje. Fizička barijera koja se nije sastojala samo od zida nego i od minskih polja, skrivenih jama sa zašiljenim motkama koje su jamčile bolnu smrt svakome tko u njih padne te naoružanih stražara sa psima čuvarima znatno je smanjila prelaske iz istočnog u zapadni dio grada. Smanjila, ali ne i zaustavila.
Crna prošlost
Tijekom 28 godina postojanja zida oko 5.000 prebjega savladalo je prepreku i dočepalo se slobode, ali dobar dio bjegunaca ubijen je ili ranjen. Prva žrtva zida pala je samo par dana po početku njegove izgradnje, kada je poginula pedesetdevetogodišnja Berlinčanka koja je s prozora svoga stana htjela preskočiti prepreku koja je građena tik uz njezinu zgradu, a crni niz nastavio se sve do veljače 1989. kada je na zidu ubijen Chris Gueffroy, samo par mjeseci prije nego što je prepreka koja je dijelila grad nestala u ruševinama.
– Zid je crni dio prošlosti grada i njega se nitko ne želi sjećati – kaže Berlinčanka Annelie Schoepke.
rat je odlucio za vrijeme drugog svjtskog rata ko ce da vlada u tadasnju jugoslaviju, i pobjednici su bili komunisticka partija a ne ustase koje su bile sluge talijana i njemaca i radili sve sto im oni rekli.dok ne budee prava sloboda naroda u svijetu uvijek ce biti rat i pobuna protiv privatnih kapitalistickih vladara do kraj kraja.srusiti kapitalisticku vlast to je moralna i eticka obaveza svakog covjeka koji hoce da bude pravi ravnopravan prema drugima.nema slobode bez slobode naroda.