Nikad u svojoj povijesti Hrvatska nije imala nadohvat ruke tako promišljene i stručno elaborirane ekonomske analize svojih problema i potencijalnih rješenja kao što ima danas. Europska komisija prošli je tjedan, naime, objavila izvješće o ekonomskom nadzoru Hrvatske, ugledni njemački ekonomski institut Ifo prije otprilike mjesec dana objavio je svoj prijedlog reformskog programa za Hrvatsku, a to su samo dva ponajbolja i dva najrecentnija u nizu sličnih dokumenata.
Ti dokumenti, napisani na stotinjak odnosno tristotinjak stranica gusto tipkanog teksta ispresijecanog grafikonima i tablicama, možda nisu tako popularno štivo za široke mase kao vijest ilustrirana arhivskom fotografijom novog ministra koja dokazuje da se, i iznutra i izvana, radi o apologetu ustaštva. Ali, ti dokumenti svakako bi trebali biti podloga za raspravu jer u njima je napisano ono bitno: kako ova država može napredovati i, pojednostavljeno, kako ova država uopće može opstati. Sve ostalo je distrakcija.
Nikad, dakle, kao društvo nismo imali bolju podlogu za raspravu o svom gospodarstvu i svom napretku nego danas. Jedino ostaje pitanje: znamo li te dokumente čitati s razumijevanjem i znamo li nešto konkretno učiniti s dobivenim informacijama i analizama?
U prvom izvještaju o Komisijinoj analizi Večernji list fokusirao se na podatak da Hrvatskoj dugoročno prijeti sićušan gospodarski rast od manje od jedan posto godišnje ako hitno ne riješi svoje makroekonomske neravnoteže. Trenutačni rast od oko dva posto odraz je činjenice da je recesija bila duga i duboka, smatraju ekonomski stručnjaci Europske komisije, i dva posto je iznad hrvatskih potencijala, koji su takvi da nam se dugoročno piše manje od jedan posto godišnjeg rasta BDP-a.
Većina ljudi u Hrvatskoj, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, vjerojatno već četvrt stoljeća živi s očekivanjem da će (prvo) tranzicija iz socijalizma u kapitalizam i (drugo) članstvo u Europskoj uniji dovesti do ekonomske konvergencije, tj. da će manje razvijene zemlje središnje i istočne Europe s vremenom doseći stupanj razvoja zemalja zapadne Europe. Da bi se to dogodilo, Hrvatska i slične zemlje moraju rasti puno većim stopama nego razvijenije zapadne zemlje. Bude li dugoročno rasla stopom manjom od jedan posto, Hrvatska u tome nikad neće uspjeti. Neće čak ni ostati jednako nerazvijena u usporedbi sa zapadom kao što je danas, nego će još više zaostajati. Da bi ostala na istom mjestu, morala bi rasti godišnjom stopom od otprilike 1,7 posto, što je prosječan rast zemalja OECD-a od 1990. do 2015. godine. Ovako nam prijeti scenarij u kojemu ne da sustižemo zapad, ne da tapkamo na mjestu, nego nazadujemo i idemo u suprotnom smjeru od onoga koji smo željeli i očekivali. Bila bi to tragedija.
Kad je objavljena ova analiza Europske komisije, u Zagrebu se nisu čule sirene kao znak upozorenja za nadolazeću opasnost. A možda su trebale. Jer opasnost nadolazi, ne u obliku vodnog vala, požara, oluje, zagađenja okoliša ili odnekud poletjelih bombardera, nego u jednako razornom obliku dugoročnog nazadovanja.
Neki će reći da su negativne prognoze pretjerane jer upravo smo izašli iz šestogodišnje recesije, imamo rast BDP-a, smanjuje se nezaposlenost, i svi bismo trebali biti optimističniji. Da, optimizma nikad dosta, ali BDP je između 2008. i 2014. pao za 12 posto pa je logično da sad raste. Od 2008. do 2013. izgubljeno je 240.000 radnih mjesta, a broj radno sposobnih građana Hrvatske smanjuje se za 10.000 godišnje, pa i trenutačno smanjenje nezaposlenosti treba gledati u tom kontekstu. Da, povoljni uvjeti zaduživanja na tržištu kapitala znače da Hrvatska refinancira svoj dug po nižim kamatama, ali Komisija upozorava da je Hrvatska i u 2015. vjerojatno plaćala najveći prinos na svoje obveznice u usporedbi sa svim drugim članicama EU.
Ovo razdoblje povoljnih uvjeta zaduživanja na tržištu (zahvaljujući ECB-ovoj politici kvantitativnog monetarnog popuštanja) trebalo je iskoristiti za strukturne reforme, ali Komisijino izvješće tvrdi da se strukturne reforme u Hrvatskoj provode slabo ili nikako, a makroekonomske neravnoteže slabo ili nikako ispravljaju.
Da, treba ostati optimističan, ali treba također s razumijevanjem pročitati sve iscrpne ekonomske analize koje su nam nadohvat ruke, i onda biti optimist u ispunjavanju uočenih rješenja. Najgora vrsta optimizma je onaj optimizam koji vjeruje da će nas status quo dovesti do napretka jer će se stvari riješiti same od sebe. Neće.
>>Koje se mjere što ih predlaže njemački Ifo institut podudaraju s planovima premijera Oreškovića
>>10% slabija kuna - 3,5 milijardi kuna manje građanima
Možete li mi objasniti, Krasnec, kako se sada u ovom tekstu koji pretendira biti ozbiljan i upozoriti na tešku gosp. situaciju u našoj zemlji našao Hasanbegović? I to ni manje ni više nego kao "apologet ustaštva"? Stvarno mi nije jasno... I sada će se OPET sva rasprava odvući u tom pravcu umjesto u onom o kojem pišete u tekstu. Zašto? Morate se očešati o čovjeka, po onoj "sto puta ponovljena laž postaje istinom"? Ne, Hasanbegović nije apologet ustaštva, ta laž neće postati istinom koliko god je "novinari" poput vas ponavljali, da: ukinut će sredstva uhljebima koji glume kulturu i neprofitne medije, udruge i tome slično, a što se naše zemlje tiče, dokle god je ovakvih "novinara" kakvi ste vi, nećemo mrdnuti ni mrvicu naprijed - samo ćemo tonuti sve dublje i dublje.