Papa Franjo je uoči Božića u dvorani Clementini papinske palače primio članove Rimske kurije radi razmjene božićnih čestitki. Nakon pozdrava dekana kardinalskog zbora kardinala Angela Sodana, papa Franjo održao je govor Rimskoj kuriji koji donosimo u cijelosti. Papa je započeo citatom sv. Atanazija: Ti si iznad kerubina, ti koji se izmijenio bijedno stanje u svijetu kada si postao poput nas.
Draga braćo,
Na koncu došašća susrećemo se radi tradicionalnog čestitanja. Za koji dan ćemo radosno slaviti Gospodinovo rođenje; događaj kada Bog postaje čovjekom da spasi ljude; očitovanje Božje ljubavi koja se ne ograničava samo na to da nam nešto da ili da nam pošalje neku poruku ili neke glasnike, već nam daruje sebe samoga; otajstvo Boga koji na sebe preuzima našu ljudsku sudbinu i naše grijehe da bi nam otkrio svoj božanski život, njegovu golemu milost i njegovo besplatno otkupljenje. To je susret s Bogom koji se rađa u siromaštvu betlehemske špilje kako bi nas naučio snazi skromnosti. Doista, Božić je i svečanost svjetla koju ne prihvaćaju 'izabrani' ljudi, već siromašni i jednostavni ljudi koji su čekali Gospodinovo spasenje.
Prije svega, htio bih poželjeti svima vama – suradnicima, braći i sestrama, papinskim predstavnicima u cijelome svijetu – i svima vašim dragima sveti Božić i sretnu novu godinu. Želim svima srdačno zahvaliti na svakodnevnoj predanosti u službi Svete Stolice, Katoličke crkve, partikularnih crkava i Petrova nasljednika.
Budući da smo mi osobe, a ne brojke ili samo imena, sjećam se posebno onih koji su, tijekom ove godine, završili svoju službu zbog dobne granice ili jer su preuzeli druge uloge ili jer su bili pozvani u Očev dom. I svima njima i njihovim obiteljima upućujem svoje misli i zahvalnost.
Želim zajedno s vama iskazati Gospodinu živu i iskrenu zahvalnost za godinu koju ostavljamo iza sebe, za sve što smo doživjeli i sve dobro koje je On velikodušno htio ispuniti preko službe Svete Stolice, ponizno moleći oprost za propuste počinjene "mišlju, riječju, djelom i propustom".
I govoreći upravo o tom traženju oprosta, htio bih da taj naš susret i promišljanja koja ću podijeliti s vama postanu, za sve nas, potpora i poticaj za pravi ispit savjesti kako bismo pripremili naše srce za sveti Božić.
Misleći na ovaj naš susret došla mi je pred oči slika Crkve kao otajstveno Tijelo Isusa Krista. To je izraz koji, kao što je objasnio papa Pio XII., 'nastaje i gotovo klija iz mnogih mjesta Svetog pisma i u kod svetih otaca'. Glede toga sv. Pavao je napisao: 'Kao što ustvari tijelo, premda je jedno, ima mnogo udova i svi udovi, premda ih je mnogo, čine jedno samo tijelo, tako je i Krist' (1. Kor. 12,12)2.
U tom smislu Drugi vatikanski koncil nas podsjeća da 'u strukturi mističnog Kristova tijela postoji raznolikost članova i ureda. Jedan je Duh, koji za korisnost Crkve distribuira raznolikost svojih darova s veličanstvenošću proporcionalnom svome bogatstvu i potrebama službi' (usp. 1. Kor. 12,1-11). Zbog toga 'Krist i Crkva čine čitavog Krista – Christus totus – Crkva je s Kristom jedno'.
Lijepo je zamišljati Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao 'tijelo' koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti sve življe, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, dikasterija, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova. Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. Zapravo, Kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom. Član Kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): grana (loza) koja se suši, malo-pomalo odumire i odbacuje se. Svakodnevna molitva, redovito primanje sakramenata, osobito euharistije i pomirenja, svakodnevni dodir s Božjom riječi i duhovnost pretočena u življeno milosrđe hrana je od vitalnog značenja za svakog od nas. Neka bude jasno svima nama da bez Njega ne možemo učiniti ništa.
Kao rezultat toga, živi odnos s Bogom hrani i jača zajedništvo s drugima, odnosno, što smo više u zajedništvu s Bogom, to smo više ujedinjeni među sobom jer Duh Božji ujedinjuje, a duh zla razdvaja.
Kurija je pozvana da se poboljšava, da bude sve bolja i da raste u zajedništvu, svetosti i mudrosti da bi potpuno ostvarila svoje poslanje. Ipak je ona, kao svako tijelo, kao svako ljudsko tijelo, izložena bolestima, lošem funkcioniranju, nemoći. Ovdje bih htio spomenuti neke od tih mogućih bolesti, boljki Kurije. To su najčešće bolesti u našem životu Kurije. To su bolesti i tendencije koje slabe naše služenje Gospodinu. Mislim da će nam pomoći 'katalog' bolesti – po uzoru na pustinjake koji su sastavljali te popise – o kojima govorimo danas: pomoći će nam da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak za sve nas u pripravi za Božić.
1. Bolest umišljaja da smo 'besmrtni', 'imuni' ili čak 'nezamjenjivi' zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne osuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati bolesno je tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je bolest bogata bezumnika iz Evanđelja koji je mislio kako će živjeti beskonačno (Lk 17, 10), kao i onih koji se pretvore u gospodare i osjećaju se superiornima nad svima i ne u službi svih. To je često posljedica patologije moći, 'kompleksa izabranih', narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, posebno najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: "Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti."
2. Bolest 'martalizam' (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući neizbježno 'bolji dio': sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da 'malo otpočinu' (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili posao, potrebno je, obvezno i treba ga uzeti ozbiljno: provesti nešto vremena s obitelji, poštovati praznike kao razdoblje duhovnog i fizičkog punjenja; naučiti od Propovjednika "da sve ima svoje vrijeme".
3. Postoji i mentalna i duhovna "okamenjenost", bolest od koje boluju oni koji imaju srce kameno i "tvrdi vrat" (Dj 7,51-60); oni koji putem gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i skrivaju se ispod papira te postaju 'strojevi koji obavljaju poslove', a ne Božji ljudi. Opasno je izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bismo plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju! To je bolest onih koji su izgubili "mišljenje Isusovo" (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, s vremenom, otvrdne i postane nesposobno da bezuvjetno ljubi Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači 'imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu' (Fil 2,5), osjećaje poniznosti i darivanja, nesebičnosti i velikodušnosti.
4. Bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Potrebno je sve dobro pripremiti, ali nikada se ne smije padati u napast da sputavamo slobodu Duha Svetoga i njome upravljamo. Ona je uvijek veća, darežljivija od svakog ljudskog planiranja. Pada se u tu bolest jer 'uvijek je lakše i udobnije smjestiti se u našem statičkom i nepromjenjivom stajalištu. Zapravo, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti... – krotiti Duha Svetoga! – ... On je svježina, mašta, inovacija.
5. Bolest slabe koordinacije. Kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima, i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i ravnotežu, postajući tako orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i ne žive duh zajedništva i timskog rada. Kad noga govori ruci: 'Ja te ne trebam' ili ruka glavi: 'Ja zapovijedam', uzrokuju nelagodu i sablazan.
6. Postoji i 'duhovna Alzheimerova bolest', odnosno zaborav 'povijesti spasenja', osobne povijesti s Gospodinom, 'prve ljubavi' (Otk 2,4). Riječ je o progresivnom opadanju duhovnih sposobnosti koje u duljem ili kraćem razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju potpune ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima. Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomski (Ponovljeni zakon) osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i manijama; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama.
7. Bolest suparništva i umišljenosti. Kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: "Ne činite ništa zbog suparništva ili umišljenosti, nego u poniznosti smatrajte jedni druge višima od sebe. Ne brinite se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih" (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni 'misticizam' i lažni 'kvijetizam'. Sam sveti Pavao naziva ih 'neprijateljima križa Kristova', jer se 'hvale onime čega bi se trebali sramiti i misle na zemaljsko' (Fil 3,19).
8. Bolest egzistencijalne shizofrenije. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerja karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademske diplome ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje.
9. Bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. O toj sam bolesti govorio mnogo puta, ali nije nikad dovoljno. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje 'sijač kukolja' (poput Sotone) i u mnogim slučajevima 'hladnokrvni ubojica' dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Sveti Pavao nas upozorava: 'Činite sve bez mrmljanja i bez oklijevanja kako biste bili besprijekorni i čisti' (Fil 2,14-15). Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!
10. Bolest obožavanja vođa: to je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i duševnu ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
11. Bolest ravnodušnosti prema drugima. Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj tko je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe umjesto da se pozitivno podijeli s drugima. Kad se, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada umjesto da drugoga podigne i ohrabri.
12. Bolest smrknutog lica kao na pogrebu. Bolest od koje boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da, ako žele biti ozbiljni, moraju obojiti lice potištenošću, strogošću i postupati prema drugima – posebno onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam često su simptomi straha i nesigurnosti u sebe. Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora! Dobro će nam činiti česta molitva svetog Thomasa Morea. Ja tu molitvu izgovorim svaki dan i čini mi dobro.
13. Bolest zgrtanja: to je kad apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti. Zapravo, ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer 'mrtvački pokrov nema džepova' i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše, učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Tim ljudima Gospodin ponavlja: 'Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! Ali ne znaš da si nezadovoljan, jadan, ubog, slijep i gol... Budi dakle revan i obrati se' (Otk 3,17-19). Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Mislim na jednu anegdotu: svojedobno, španjolski isusovci opisivali su Družbu Isusovu kao 'laku konjicu Crkve'. Sjećam se premještaja mladog isusovca, dok je na kamion tovario mnoga svoja dobra: torbe, knjige, predmete i darove, čuje riječi, uz mudar osmijeh, jednog starog isusovca, koji je to promatrao: Zar je to 'laka crkvena konjica? Naše su selidbe znak te bolesti.
14. Bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost maloj skupini postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. I ta bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ali s vremenom u robove pretvara udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili 'prijateljska vatra' od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: 'Svako kraljevstvo razdijeljeno u sebi biva uništeno' (Lk 11,17).
15. I posljednja: bolest svjetovne dobiti, ekshibicionizma, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli, ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Naravno, to čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih. I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva samo da bi postigli taj cilj, često uime pravde i transparentnosti! Tu se podsjećam na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao 'snažnim i uvjerljivim' nanoseći mnogo zla drugima i Crkvi. Jadnik!
Braćo, te bolesti i te napasti su dakako opasnost za svakog kršćanina i za svaku kuriju, zajednicu, kongregaciju, župu, crkveni pokret, i može pogoditi kako pojedince tako i zajednicu.
Potrebno je razjasniti kako samo Duh Sveti – mistično Tijelo Kristovo, kao što kaže Nicejsko-carigradsko vjerovanje: 'Vjerujem... u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca' – može izliječiti svaku bolest. Sveti Duh je taj koji podupire svaki iskreni napor očišćenja i svaku dobru volju za obraćenje. On nam daje do znanja kako svaki član sudjeluje u posvećivanju tijela i u njegovu slabljenju. On je promicatelj harmonije. 'Ipse harmonia est', kaže sveti Bazilije.
Sveti Augustin kaže: 'Dok se jedan ud pridržava tijela, njegovo ozdravljenje nije beznadno; ono što je međutim odsječeno ne može biti ni izliječeno ni ozdravljeno.'
Ozdravljenje je i plod svijesti o bolesti i osobne odluke i odluke zajednice da se liječi prije svega strpljivo i ustrajnom brigom.
Dakle, pozvani smo – u ovo božićno vrijeme i za sve vrijeme naše službe i našeg postojanja – vođeni ljubavi držati se istine, poraditi na tome da uzrastemo dok Ga ne dosegnemo. "On, Krist, jest Glava. Njim se cijelo Tijelo drži skupa učvršćeno svakim zglobom. Svaki snosi snagom koja mu je odmjerena. Tako raste Tijelo i izgrađuje se u ljubavi" (Ef 4,15-16).
Draga braćo!
Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, ali toliko ih je koji lete. Mnogi kritiziraju, a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita jer određuje važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može cijelom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji 'padne'. Dakle, kako ne bismo pali u ovim danima u kojima se pripremamo na ispovijed, molimo Djevicu Mariju, Majku Božju i Majku Crkvu, da zaliječi rane grijeha koji svatko od nas nosi u svome srcu i da podupre Crkvu i Kuriju kako bi postale zdrave i ozdravljujuće; svete i posvećujuće, na slavu njezina Sina i spasenje naše i cijeloga svijeta. Molimo je da nam učini da ljubimo Crkvu kao što ju je ljubio Krist, njezin sin i naš Gospodin, i da imamo hrabrost priznati da smo grešnici i da potrebujemo njezinu milost i da se ne plašimo prepustiti našu ruku među njezine majčinske ruke.
Najljepše želje za sveti Božić svima vama, vašim obiteljima i vašim suradnicima. I, molim vas, nemojte zaboraviti moliti za mene! Od srca hvala!
>> Talijanski listovi: Papa Franjo Kuriju sravnio sa zemljom
Papa kao da je opisao našu političku scenu!