Znam da je percepcija građana loša. Vjerojatno sam i ja za to odgovoran jer nisam htio izlaziti u javnost, nego sam šutio i radio – kazao je Dinko Cvitan prošli tjedan u gotovo praznoj sabornici, malobrojnim saborskim zastupnicima, koje je zanimalo što im, sada već bivši prvi čovjek DORH-a, ima reći.
Slika prazne sabornice govorila je više od tisuću riječi o tome kakav stav politika, političari te Sabor koji na prijedlog Vlade imenuje glavnog državnog odvjetnika, ima prema onom što rade i što su radili Cvitan i njegovi ljudi. Uostalom, Cvitan se u Saboru našao tek nakon inicijative 30 oporbenih saborskih zastupnika, koji su ga pozvali u Sabor, kako bi im u travnju 2018. obrazložio godišnja izvješća o radu DORH-a za 2015. i 2016. Da nije tragično i apsurdno, bilo bi smiješno što je Sabor godinama u ladici, bez rasprave, za koju nije našao vremena, držao izvješća o radu jedne od najvažnijih institucija u zemlji, specijalizirane za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije.
Borba protiv korupcije višegodišnja je mantra hrvatskih političara, koji toj borbi, uvjerila se javnost bezbroj puta, daju samo deklarativnu podršku. Stoga još licemjernije zvuče neslužbena pojašnjenja zbog čega je Cvitan morao otići. Sva se svode na to da se nije dovoljno žestoko i jako borio protiv korupcije te da i ondje gdje se borio nema rezultata jer suđenja predugo traju. Oni koji ga zbog toga prozivaju, a takvih nije malo, očito ne znaju da to što sud radi ili ne radi s nekom USKOK-ovom ili DORH-ovom optužnicom, ne ide toliko na dušu Cvitana koliko sudova. Nepoznavanje materije o kojoj se govori postala je specifičnost hrvatskog javnog života, pa ni priča o tome tko što i kako radi u DORH-u nije izuzetak.
No za percepciju javnosti o tome što i kako radi DORH, odgovoran je i Cvitan, koji je to, čulo se prošli tjedan, i sam konačno shvatio i priznao. Šuteći i radeći, Cvitan je pristao da na leđa DORH-a i njegovih tužitelja, neopravdano, padne sav bijes javnosti zbog sporog i neučinkovitog pravosuđa. Cvitanova spoznaja da je za obavljanje posla koji je radio potrebno posjedovati i dobre komunikacijske vještine za njega je došla prekasno, a što će ta spoznaja značiti za budući rad DORH-a pod vodstvom Cvitanova nasljednika Dražena Jelenića, tek će se vidjeti.
Svoj zadnji nastup u Saboru Cvitan je iskoristio i kako bi otvorio dušu pa je, odgovarajući na zastupnička pitanja, pojašnjavao zašto su istrage ratnih zločina mukotrpne i dugotrajne, koliko je komplicirano voditi istragu kao što je ona u Agrokoru, na što DORH troši novac koji dobiva iz proračuna, s kojim se problemima susreću njegovi ljudi... Prvi put je javno progovorio i o tome kako izgleda njegov život pod policijskom zaštitom.
– Ne volim o ovom govoriti, procjena policije je da je moj život ugrožen, da je naručeno moje ubojstvo i to iz dva izvora. Zato se štiti mene i moju obitelj. To nije lako. To je težak život i to je to. Što da vam kažem? – kazao je Cvitan zastupnicima.
U detalje te priče nije ulazio, zastupnici ga više o tome nisu pitali, a iz malo onoga što je oko svega javno poznato zna se tek da su Cvitan i njegova obitelj pod policijskom zaštitom od srpnja 2016. Zaštita im je dodijeljena jer se, po procijeni policije i tajnih službi, radilo o ozbiljnoj prijetnji i ugrozi za njegov život, što se doznalo nakon prikupljanja operativnih informacija. Da je stvar bila podosta ozbiljna, svjedoči i to što Cvitana od tog trenutka voze u blindiranom automobilu. I prije te situacije u nekoliko mu je navrata sugerirano da aktivira policijsku zaštitu na koju, prema zakonu, kao štićena osoba druge kategorije ima pravo, no Cvitan je to 15 godina odbijao, baš kao i njegov prethodnik Mladen Bajić.
Tko ga želi ubiti i zašto, javnost do danas nije doznala, no usprkos tome neki, koji su se valjda u toj priči prepoznali, sami su se promptno javili u DORH, kako bi zanijekali da imaju bilo kakve veze s naručivanjem njegova ubojstva. Bio šef i USKOK-a i DORH-a Tijekom svoje karijere, prvo na čelu USKOK-a, a zatim DORH-a, po čemu je jedinstven jer je jedini koji je bio šef obje te institucije, Cvitan je pokrenuo kaznene progone protiv mnogih, a neki od njih su bili i pravi kapitalci. Među takve spadaju zagrebački gradonačelnik Milan Bandić te neprijeporni šef hrvatskog nogometa Zdravko Mamić. Odlukom da se istražuju poslovi jednog i drugog te način na koji su obojica godinama vladali te još uvijek vladaju Zagrebom, odnosno Dinamom i HNS-om, Cvitan je dirnuo u dva osinja gnijezda u koja se pragmatični Bajić iz ovih ili onih razloga nije usudio dirati. Pravosudni kuloari danas će odati priznanje Cvitanu zbog činjenice da je, ako ništa drugo, barem pokušao istražiti sumnje oko toga kako Bandić i Mamić posluju. No isti ti kuloari upravo u kaznenom progonu te dvojice, naći će jedan od razloga zašto Vlada, u kojoj većinu čini HDZ, stranka kojoj se još uvijek sudi zbog korupcije, nije htjela produljiti mandat Cvitanu.
Jer Mamić je, kao što je sam neki dan rekao, veliki simpatizer HDZ-a, dok o Bandiću, kao i o Tomislavu Sauchi te Branimiru Glavašu, dvojcu također optuženom za ozbiljna kaznena djela, ovisi tanka HDZ-ova većina u Saboru. U takvoj konstelaciji snaga, kada Cvitan, figurativno rečeno, o glavi radi HDZ-u, Bandiću, Sauchi i Glavašu, iluzorno je bilo očekivati da će mu mandat biti produljen. Politika je pragmatičan sport u kojem se stvaraju neprincipijelna savezništva, no ona je i ta koja određuje tko će sjesti u vruću fotelju šefa DORH-a. Glavni državni odvjetnik, tko god bio, te koliko god se trudio, dugoj ruci politike ipak ne može izbjeći. Cvitan je optužbe da politika diktira dinamiku USKOK-ova optuživanja, pogotovo u VIP slučajevima, više puta bezuspješno demantirao kazavši da politika na njega nema nikakva utjecaja. To je ponovio i neki dan u Saboru.
– Za Državno odvjetništvo i za USKOK, definitivno ime, prezime i stranačka pripadnost ne znače ništa. Ako se prikupe dokazi protiv bilo koga on će biti procesuiran. Ili kako ja to volim reći kolokvijalno, i vlastitog sina bi zatvorio da je počinio kazneno djelo i onda bi mu četvrtkom nosio mandarine u Remetinec – kazao je Cvitan u sabornici.
I kao nekom na kojeg, kako je tvrdio, politika nema nikakvog utjecaja, u ožujku 2017. zalomio mu se vjerojatno najveći gaf u njegovoj karijeri. Ili ga je barem javnost tako shvatila nakon što se Cvitan s premijerom Andrejem Plenkovićem pojavio na zajedničkoj konferenciji za novinare. Tema tog neobičnog događaja bila je istraga protiv Tomislava Sauche, koji je u jednom trenutku bio čovjek od najvećeg povjerenja SDP-ova premijera Zorana Milanovića, dok je u drugom trenutku svojim glasom u sabornici spašavao HDZ-ovu Vladu Andreja Plenkovića. Dok je premijer Plenković, posve neprimjereno, zaboravivši da u Hrvatskoj još uvijek postoji razdioba između izvršne i zakonodavne vlasti, zbunjenim novinarima i javnosti objašnjavao kako napreduje istraga oko krađe novca u Vladi, Cvitan je stajao sa strane ne govoreći ništa.
Izgledao je zbunjeno, a na kasnije novinarske upite zašto se s premijerom pojavio na konferenciji za novinare, nije znao suvislo odgovoriti. I javnost i mediji jako su mu zamjerili to uslikavanje s Plenkovićem, a i on sam je neki dan nakon izlaska iz sabornice novinarima priznao da je tom prigodom počinio grešku. No za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, a iz cijele te nesvakidašnje i definitivno neprimjerene situacije, za sada je kao pobjednik izašao samo Saucha, jer optužnica protiv njega još nije postala pravomoćna. I ne samo da nije postala pravomoćna već ju je sud u ožujku vratio USKOK-u na doradu, što je dio javnosti, pa i sam Saucha shvatio kao prilog tezi da ga se neopravdano progoni. O tome progoni li se Sauchu opravdano ili neopravdano, na temelju dokaza koje je tužiteljstvo prikupilo, na kraju će, kao i uvijek, odlučiti sud.
A da se nekog neopravdano progoni ili još bolje, da je žrtva političkog progona, tijekom Cvitanova mandata često se čulo. Za tom tvrdnjom posezali su gotovo svi VIP optuženici nakon što bi bili uhvaćeni s rukama u pekmezu, bez obzira na to s koje strane političkog spektra dolazili. Zadnji koji to viče na sva usta je Ivica Todorić, koji je udobnost Kulmerovih dvora zamijenio sigurnošću Londona. Istina, protiv njega je tek pokrenuta istraga pa se Cvitan u biografiji može pohvaliti i da je kazneni progon najvećeg hrvatskog tajkuna, počeo u njegovu mandatu. Kako će taj kazneni progon završiti i kada, druga je priča. Time će se umjesto Cvitana baviti Jelenić pa se već sada gotovo sa sigurnošću može reći da će o pravosudnom ishodu slučaja Agrokor ovisiti i kako će u budućnosti oni koji sada Jelenića aklamacijom pozdravljaju, vrednovati njegov rad. Cvitan svom nasljedniku ostavlja dosta nezavršenih poslova, jer gotovo niti jedan veći slučaj koji je pokrenuo još uvijek nije pravomoćno okončan. Razloga za to ima mnogo i različiti su. Ponekad je sud vraćao optužnice na doradu, nekada su obrane tražile da se izdvoje ovi ili oni dokazi, provodeći tzv. legalnu opstrukciju obrane, dok su se ponekad u cijelu priču svojim “sporovoznim” odlukama znali upetljati Vrhovni i Ustavni sud.
Kako te pravne bitke izgledaju, možda se najbolje vidi na slučaju Marine Lovrić Merzel, bivše SDP-ove županice, protiv koje je istraga pokrenuta 28. veljače 2014., optužnica podignuta 2. lipnja 2015. i potvrđena 12. studenog 2015. Suđenje još uvijek nije počelo, a razlog tome je što se spis šeta od zagrebačkog Županijskog do Vrhovnog suda zbog žalbi obrana, zahtjeva za izdvajanjem nezakonitih dokaza, zahtjevima za izuzećem suca Ivana Turudića... Taktika je to koja se primjenjuje u gotovo svim većim VIP predmetima, a ovdje je stvar dodatno eskalirala nakon što je sudac Turudić tri puta odbio prihvatiti nagodbu između Željka Žužića i USKOK-a, smatrajući da je predložena kazna preniska. Tužitelji su zbog toga demonstrativno izašli iz sudnice bez sučeva odobrenja, što se zadnji put dogodilo 1999., tijekom suđenja tzv. zločinačkoj organizaciji. Turudić je njih optužio za nepoštivanje suda, oni njega za zloporabu ovlasti, a cijeloj priči nije pomoglo ni što je Cvitan Vrhovnom sudu dva puta poslao Zahtjev za zaštitu zakonitosti. Prvi je riješen u korist tužiteljstva, a kako će biti riješen drugi, tek će se vidjeti.
Rješavanjem te situacije dalje će se baviti Jelenić, dok će Cvitan svoju karijeru nastaviti kao njegov zamjenik. Tko zna, možda na novom poslu nastavi istraživati lokalne šerife koje je na početku svog mandata u travnju 2014. označio kao svojevrsnu rak-ranu hrvatskog društva. Protiv te rak-rane borio se inicirajući kazneni progon protiv raznih načelnika i gradonačelnika, pa su mu se tako na meti našli i SDP-ov Željko Sabo, HDZ-ov Božidar Kalmeta, HNS-ov Andro Vlahušić... Svi oni pod istragama ili na optuženičkim klupama uglavnom su se našli zbog sumnje u korupciju, a iniciranje njihovih kaznenih progona za Cvitana je dokaz da borba protiv korupcije, barem u USKOK-u i DORH-u, još traje. I možda upravo u toj činjenici leži razlog Cvitanova odlaska, jer se protiv korupcije ne može boriti bez političke volje, a ta je volja u Hrvatskoj samo deklarativna.
O njegovom radu a i radu onih prije njega ne treba nitko pričati i komentirati. Rad govori za njih. Nula osuđenih, nula zatvorenih, nula vraćenog novca. Rad je nula.