Bivši predsjednik države Ivo Josipović bio je na osnivanju Nove ljevice, a u pregovorima je i s novim šefom SDP-a. Otkriva vraća li se u SDP, ali i što misli o ploči u Jasenovcu, hrvatskoj vanjskoj politici, izboru ustavnih sudaca...
Bernardić kaže da razgovarate. Je li moguć povratak u SDP?
Da, razgovarali smo i bilo mi je drago čuti da je jedan od Bernardićevih ciljeva okupljanje ljevice. Obojica želimo suradnju, forma je manje važna. Bernardić je mlad čovjek koji može promijeniti politiku SDP-a i ljevice nabolje.
Osjećam veliku odgovornost prema članovima stanke Naprijed Hrvatska! Neću ih napustiti. Kapacitet malih lijevih stranaka, poput naše, u zajedništvu ljevice znatno je veći nego što pokazuju samostalni nastupi na izborima. SDP je daleko veća i utjecajnija stranka od nas.
Ali, kod nas postoje dobre političke ideje koje bi, sigurno, pomogle ljevici i SDP-u da ponovno postanu odlučan politički faktor. Naših oko 1500 članova i razasutih oko 30.000 glasova koje smo imali mogu pomoći. Bilo bi dobro da jednog dana cijela ljevica opet više-manje bude zajedno, bez obzira na to u kojem obliku.
Pitam to jer mnogi vam i danas u SDP-u zamjeraju način na koji ste otišli?
Tehnički, nisam otišao iz stranke, nego se u nju nakon predsjedničkog mandata nisam vratio jer sam smatrao da se Milanovićevo vodstvo SDP-a bilo jako udaljilo od socijaldemokracije i bilo je nespremno za nužne reforme.
Da sam se i vratio, vjerojatno bih vrlo brzo došao u ozbiljan konflikt s užim vodstvom SDP-a. Ako već govorimo u kategorijama zamjeranja, imam i ja puno toga za zamjeriti tadašnjem vodstvu SDP-a. Istina je, SDP je platio oko pola moje kampanje, ali to kao da je bio alibi.
Vodstvo, ne članovi, opstruiralo je kampanju, čak nisu postavili ni promatrače na najveći broj biračkih mjesta. Ljudi koji danas vode SDP, pa i Bernardić, dovoljno znaju o tome.
Upozoravali ste na “ustašku guju” i da povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno gdje to ne bismo očekivali. Jeste li očekivali da će se u Jasenovcu pojaviti spomenik s natpisom “za dom spremni”?
Upozoravao sam na opasnost desnog radikalizma koji je jačao kroz ustašofiliju. Danas ustaška zmija, personifikacija ustašofilije, viri iz očiju mnogih, sikće na sportskim terenima, javlja se kroz opskurne desne portale, ali i kroz pojedine tekstove u tzv. mainstream medijima.
Osjeća se i u riječima, ne samo izvan parlamentarne radikalne desnice, nego i nekih političara HDZ-a. Glavni joj je program udar na hrvatsku antifašističku tradiciju, ljudska prava, demokratske vrijednosti, manjinske nacionalne i vjerske zajednice...
Ima li “za dom spremni” dvostruku konotaciju, kako kaže premijer, i kako komentirate izjavu Bože Petrova da se natpis treba ukloniti ako provocira?
Za sav demokratski svijet ZDS ima samo jednu, ustašku konotaciju. Naravno da taj pozdrav provocira i da ga treba ukloniti iz javnog života. Nije u pitanju da poginuli branitelji trebaju imati naše poštovanje i sjećanje, bez obzira na to u kojoj su postrojbi bili.
Ali, sumnjam da su oni birali znakovlje i nazive nekih postrojbi vezane za ustaštvo. Zato, počast koju zaslužuju možemo samo ojačati time da zloglasni slogan maknemo od njihovih časnih imena. Da hoće, Vlada bi to mogla riješiti za pet minuta. Zapravo, razočaran sam premijerovim stavom o tome. Kao da i on želi u istu ravan staviti ustaštvo i antifašizam…..
Kako gledate na blokadu pregovora poglavlja sa Srbijom?
Velik dio naše politike, pa i javnosti, ima kompleks Srbije. Svoje hrvatstvo mjeri spremnošću da se pod svaku cijenu ulazi u konfrontaciju sa Srbijom i Srbima, čak i kada je to očito protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Kao da je važnije učiniti Srbiji štetu, nego Hrvatskoj korist.
Vidjeli smo kako je neslavno završio pokušaj blokade zbog tzv. univerzalne nadležnosti. Nakon što su EU i SAD “izribali” premijera i predsjednicu, već su počeli trasirati put odustanku i od ove zadnje blokade.
Kao, Srbija primjedbama koje imamo može brzo udovoljiti. Opravdano je da Hrvatska traži da hrvatska manjina u Srbiji ima potpuno jednaku pravnu poziciju kakvu ima i srpska zajednica u Hrvatskoj. I tu ne treba biti kompromisa. Ali, to se ne može ostvariti blokadom, nego upravo pregovorima.
Svojedobno ste s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem dogovorili 10 načela o suradnji Hrvatske i Srbije o procesuiranju ratnih zločina. Dogovoreno je da se zemlju čijeg se državljanina želi progoniti mora obavijestiti i da se počinitelju ratnog zločina sudi u državi u kojoj ima prebivalište. Je li to dobro rješenje i danas i može li se proširiti na BiH?
Ta su načela bila u funkciji efikasnog izbjegavanja uhićenja naših branitelja u inozemstvu i izručivanja Srbiji. Svaki zločin treba kazniti, ali i izbjeći moguće političke zloporabe. Ona su kompromis koji smatram dobrim i vrijednim sigurnosti naših branitelja.
U slučaju BiH, takav bi sporazum bio koristan, ali imao bi puno manji efekt jer u većini slučajeva oni koje BiH optužuje za zločine imaju državljanstvo BiH, zločini su počinjeni u BiH, a i žrtve i optuženici najčešće imaju državljanstvo te države.
Ima li Hrvatska jasnu vanjsku politiku i jesu li predsjednica i premijer tu sinkronizirani?
Predsjednica i Vlada vrlo su usklađeni u autodestruktivnoj vanjskoj politici opterećenoj onim srpskim kompleksom o kojem sam govorio. Pogledajte to poniženje i sramotu za državu koja se junači kontraproduktivnim pokušajima blokade i onda od njih odustaje.
Ili, onu aferu s čokoladicama. Jednoj nedemokratskoj, isto tako kavgadžijskoj, nekada i pročetničkoj politici iz susjedstva otvaraju priliku da nam se podsmjehuje i ruga, da ispada europskija od nas. Naša vanjska politika šteti nam u međunarodnoj zajednici, šteti našem gospodarstvu. Kako je samo autodestruktivna ona priča o srpskim čokoladicama!? Ne samo Srbija, Europa nam se ruga...
Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač otkrio je da je predsjednica potpisala deklaraciju sa Srbijom mimo znanja bivše Vlade. Kako gledate na taj potez?
Eto, čak i taj razvodnjeni, niškoristi dokument, koji je daleko ispod prije dosegnute razine suradnje dviju država, izazvao je otpor na tvrđoj desnici u HDZ-u. Ali, iako praktično beskoristan, za taj dokument predsjednica zaslužuje pohvalu jer je otvorio neku nadu da bi naša politika prema susjedima mogla postati racionalnom.
Ja sam svojedobno, bez suglasnosti i dogovora s Vladom, jer sam znao da bi ona to opstruirala, otvorio razgovore s predsjednikom Tadićem. Rezultat je te politike na kraju bila velika korist za pomirenje, ali i za naše gospodarstvo. Danas se samo sa sjetom možemo osvrnuti na vrijeme u kojemu je predsjednik Srbije došao na Ovčaru i izrazio žaljenje zbog zločina.
Treba li mijenjati izbor predsjednika ili mu dati veće ovlasti?
Nikako! U Hrvatskoj snažan politički legitimitet koji ima predsjednik, bez obzira na skučene ovlasti, ipak pruža kakvu-takvu mogućnost međusobne kontrole vlasti. Predsjedniku ne trebaju nove ovlasti.
Jedino treba, to sam zagovarao, precizirati njegove ovlasti u kriznim trenucima kad vlast iz političkih ili drugih razloga ne funkcionira te objasniti i učiniti operativnim ustavne odredbe o sukreiranju i suprovođenju vanjske politike te upravljanja sigurnosnim službama.
Treba li mijenjati pravila izbora ustavnih sudaca i je li na Ustavnom sudu mjesto stranačkim kadrovima?
To je dio mog prijedloga ustavne reforme. Ne bih rekao da baš nitko iz politike ne treba u Ustavni sud, ali sadašnja situacija, u kojoj dominiraju bivši političari, nije dobra. Moj je prijedlog sprečavao mogućnost da Ustavni sud dođe u situaciju da mu broj članova padne ispod broja potrebnog za odlučivanje.
Onemogućilo bi se i neprincipijelno dogovaranje i međusobno ucjenjivanje stranaka koje rezultira izborom pojedinih, za poziciju ustavnog suca neprihvatljivih osoba. Ministar Orepić bio je brutalan u svojoj ocjeni Ustavnog suda, možda je pretjerao, posebno s obzirom na dužnost koju obavlja.
Ali, ispravno je upozorio na problematičnost načina na koji se biraju suci i neprihvatljivost pojedinih kandidata.
>> Ustavni sud odbio tužbe i odlučio: Josipović zakonito uzeo činove
Da hoće Vlada bi ubojstvo obitelji Ševo riješila za 5 minuta.