Pobjedonosni niz hrvatske vojske nakon oluje 4. i 5. kolovoza 1995. godine nastavljen je u Bosni i Hercegovini, prvo akcijom Maestral od 8. do 15. rujna, u kojoj je oslobođen velik dio jugozapadne Bosne, a onda akcijom Južni potez od 8. do 12. listopada 1995. godine kojoj je cilj bio zauzeti prometnice koje vode prema Banjoj Luci. Tako su HV i HVO stigli nadomak glavnom gradu bosanskih Srba, na samo 23 kilometra od Banja Luke i čekao se samo prodor i osvajanje grada koji je bio u kaosu i u kojem je bilo 50 tisuća izbjeglica iz Hrvatske, iz tzv. Republike Srpske Krajine koja je šaptom pala dva mjeseca prije. Ovih dana otkriva se u dijelu od 300 dokumenata, s kojih su CIA i biblioteka Clinton skinuli oznaku tajnosti, da su Amerikanci procjenjivali kako službeni Beograd neće braniti Banju Luku u slučaju da taj grad bude ugrožen ili da padne u ruke hrvatskih i bošnjačkih snaga. Ipak, unatoč procjeni da Milošević neće mobilizirati Srbiju kako bi obranio Republiku Srpsku, osvajanje Banja Luke je zaustavljeno.
– Bio sam na Korčuli 14. listopada kad me nazvao američki državni tajnik Warren Christopher – priča tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji kaže da su samo on i pokojni predsjednik Tuđman upućeni u način na koji je akcija zaustavljena. – Bilo je rano poslijepodne, 13 ili 14 sati, što znači da je u SAD-u bilo rano jutro. Razgovarali smo 40 do 45 minuta. Zatražio je da zaustavimo napad na Banja Luku. U tom trenutku izviđači HV-a i HVO-a bili su na samo 17 kilometara od Banja Luke, glavnina snaga na samo 23 kilometra, zauzeta je bila i hidroelektrana Bočac bez koje Banja Luka ostaje bez električne energije, obrana je bila u rasulu, grad preplavljen izbjeglicama, a SAD traži da stanemo – objašnjava Granić.
Kaže kako je odgovorio da po Ustavu samo predsjednik Republike kao vrhovni zapovjednik ima ovlasti zaustaviti akciju i da je obećao razgovarati s predsjednikom. – Rekao sam Christopheru kako smatram da je to pogrešna odluka. Valja reći da smo sa SAD-om bili partneri, oni su sve znali. Tražio sam i da dobijemo još nekoliko dana do kraja akcije, barem dva-tri dana, računajući da ćemo osloboditi Banja Luku i Posavinu – kaže Granić.
Spriječena prevlast Bošnjaka?
Koji su razlozi naveli Amerikance da traže zaustavljanje akcije koja je mogla značiti konačni vojni poraz velikosrpskih snaga? – Christopher je rekao da bi osvajanje Banja Luke dovelo do 350 do 400 tisuća Srba u izbjeglištvu, što bi destabiliziralo Srbiju. To bi moglo na vlast u Srbiji dovesti nekog još goreg od Miloševića. Osim toga, dio izbjeglih Srba otišao bi u istočnu Slavoniju i Baranju, vjerojatno oko 100 tisuća ljudi. Te ljude, rekao mi je Christopher, štitio bi NATO – kaže Granić. To zapravo znači da bi u pitanje došla mirna reintegracija istočne Slavonije, da bi proces pripajanja Srbiji Vukovara i cijelog tog kraja, koji je već bio započet, išao još dalje. Istovremeno je, priča Granić,
s predsjednikom Franjom Tuđmanom razgovarao Richard Holbrooke, američki diplomat i mirovni posrednik koji je također tražio zaustavljanje naših snaga. – Najavili su da će uskoro organizirati mirovnu konferenciju kojom će završiti rat i da će Hrvatska biti vrlo važan sudionik u tom procesu. Obećali su i da će se izbjeglice vratiti – kaže Granić i ističe kako je u krajnjoj liniji bilo moguće da Amerikanci proglase hrvatske snage okupatorima u BiH, bez obzira što je prije toga, 22. srpnja 1995. godine, potpisana Splitska deklaracija kojom je dogovoreno zajedničko djelovanje hrvatskih snaga i Armije BiH, odnosno odobreno je djelovanje Hrvatske vojske na teritoriju BiH. Predsjednik Tuđman računao je i da će odustajanjem od osvajanja Banje Luke biti lakše provesti mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Nekoliko godina kasnije, kaže Granić, Alija Izetbegović, vođa Muslimana u BiH, rekao mu je kako su mu zaprijetili da će u slučaju osvajanja Banja Luke intervenirati NATO!
– Kad se to gleda s današnje pozicije, mislim da bi pobjeda nad Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem stvorila potpuno druge odnose u regiji i da je Miloševića zaista trebalo brutalno poraziti - kaže Granić. Iako na prvi pogled zabranjeno osvajanje Banja Luke izgleda kao jedna od 'ki bi da bi' priča, kao uzaludan žal za propuštenom prilikom da balkanski krvnik Milošević bude poražen do kraja, stvar je zapravo i dalje aktualna, jer Bosna i Hercegovina nikako da se sredi i počne funkcionirati kao jedna država s tri ravnopravna naroda, pa bi i Banja Luka možda trebala u miru uzvratiti na to što je ostala pošteđena, gledajući više prema Sarajevu, manje prema Beogradu. Međutim, ima i mišljenja kako upravo to što je opstala Republika Srpska sprečava potpunu prevlast većinskih Bošnjaka u BiH, kojima Srbi i Hrvati zajedno mogu parirati.
Povjesničar Ante Nazor ističe kako je najvažniji razlog zaustavljanja hrvatskih snaga pred Banjom Lukom stav međunarodne zajednice da Srbi dobiju 49, a Federacija Bošnjaka i Hrvata 51 posto teritorija. – Takav dogovor snažno su podržavale Rusija, Francuska i Engleska, a zagovaratelj i svojevrsni glasnogovornik tog plana bio je 'mirovni' posrednik Carl Bildt. Osim argumenata sile i interesa određenih međunarodnih čimbenika, nema opravdanja za takvu odluku. Jer, njome je Srbima u BiH, zapravo srpskoj politici koja je proglašena glavnim krivcem za izbijanje krvoprolića u bivšoj Jugoslaviji, pripala gotovo polovica teritorija BiH. Time su zapravo priznati rezultati agresije, jer su srpskom entitetu u BiH pripala područja s kojih je protjerano nesrpsko stanovništvo, kao u Bosanskoj Posavini, pa čak i Srebrenica, područje na kojem su srpske snage počinile genocid. Takva odluka nije pravedna, a tamo gdje pravda nije postignuta, mir je samo privremen – ističe Nazor.
Za razliku od Nazora, predsjednik Bill Clinton u jednom od nedavno objavljenih dokumenata ima i natuknicu za jedan sastanak u kojoj izražava uvjerenje da je Daytonski sporazum solidan temelj za uspostavu trajnog mira i pravde. "Okončat će borbe i razaranja. Čuva Bosnu kao jedinstvenu državu s efikasnom centralnom vladom i ujedinjenim Sarajevom pod kontrolom Federacije, osigurava slobodne izbore, povratak izbjeglica i zaštitu ljudskih prava", stoji u Clintonovu dokumentu, ali i danas, nakon 18 godina, izbori su upitni kao i povratak izbjeglica. – U praksi nije ostvaren povratak izbjeglica i prognanika, naročito na području Republike Srpske – kaže Nazor. Dodaje kako je problem bio i u iskrenosti netom uspostavljenog savezništva Hrvata i Bošnjaka. – Da je hrvatsko-bošnjačko savezništvo bilo iskreno i čvrsto, zajedničkim bi se naporima, uz moguću podršku SAD-a i Njemačke, odluka Kontaktne skupine mogla promijeniti. Realno i pravedno bi bilo da je Federaciji pripalo 60 posto teritorija, što je prema nekim izvorima bila i želja hrvatskog vodstva – kaže Nazor. I on kao i akter događaja Granić ističe kako je hrvatsko vodstvo bilo ucijenjeno preostalim okupiranim dijelom Hrvatske. – Hrvatsko je vodstvo u odlučivanju bilo ograničeno, rekao bih i ucijenjeno, mogućnošću da se taj dio pripoji Srbiji i da svijet to podrži. Sadržaj dokumenata CIA-e pokazuje da su svjetski moćnici razmišljali o takvom scenariju, a dokumenti 'Republike Srpske Krajine' pokazuju da je srpsko vodstvo već od kraja 1991. godine taj prostor naseljavalo Srbima i da je bilo uvjereno da će ga i u konačnim mirovnim rješenjima sačuvati kao srpski teritorij. Čak su i tijekom procesa mirne reintegracije, koji je završen u siječnju 1998. godine, predstavnici Srba pokušavali da to područje samo 'de iure' pripadne Hrvatskoj, a 'de facto' da bude Srbija – objašnjava povjesničar Nazor, koji također ističe da je prijetnja udara NATO snaga bila, koliko mu je poznato, itekako ozbiljna.
– Hrvatsko vodstvo moralo je razmišljati ne samo o konfrontaciji s međunarodnom zajednicom nego i o tome što bi se dogodilo u slučaju uspješno izvedene operacije, ako bi se srpske izbjeglice naselile u okupiranoj istočnoj Slavoniji.
Sasvim je izvjesno da bi u takvim okolnostima pitanje reintegracije Podunavlja bilo dovedeno u pitanje – kaže Nazor. Objašnjava i kako su nakon Oluje pojačane pripreme Vojske Jugoslavije za obranu okupiranog Podunavlja. – Vojska Jugoslavije pojačala je potporu 11. istočnoslavonskom korpusu Srpske vojske Krajine, vođe pobunjenih Srba i dužnosnici u Srbiji poručivali su da Vojska Jugoslavije neće dopustiti poraz srpskih snaga na tom području. Slijedio je operativni razvoj snaga, mobilizacija u Jugoslaviji, a 12. novosadski korpus i Korpus specijalnih snaga razmješteni su u području koje graniči s Hrvatskom. Danas znamo da materijalno stanje te vojske nije bilo sjajno, ali artiljerijsko-raketnim udarom na hrvatske gradove u Slavoniji Vojska Jugoslavije mogla je nanijeti ogromne štete i ljudske gubitke – kaže te ističe kako se u sada objavljenim dokumentima CIA-e otkriva da je rat u Hrvatskoj i BiH morao završiti prije američkih izbora 1996. godine.
Tuđman u skladu sa svijetom
– Koliko je to bila mudra odluka vidi se iz naknadnih izjava nekih tada visokopozicioniranih američkih dužnosnika koji sad smatraju da je to bila pogreška, jer agresor, odnosno velikosrpska ideja nije totalno poražena, što je preduvjet za postizanje trajnog mira – ocjenjuje Nazor. Danas se spekulira i o tome kako je Rusija odigrala ključnu ulogu u tome da međunarodna zajednica prisili na uzmak hrvatske snage i Armiju BiH. Povjesničar Tvrtko Jakovina kaže kako je Rusija u tom trenutku slaba, s Borisom Jeljcinom na čelu i nešto sasvim drugo od Putinove Rusije kojoj u posljednjem desetljeću raste utjecaj. Takva Rusija tada više nije ni u hladnoratovskoj podjeli, koja je završila krajem osamdesetih, pa njezin utjecaj, kaže, nije mogao biti presudan.
Peter Galbraith lani je izjavio da su hrvatske snage zaustavljene pred Banjom Lukom zato što su tijekom Oluje počinjeni zločini, a tu tezu demantirali su odmah Vesna Škare-Ožbolt i Mate Granić. Međutim, nakon što je general Gotovina lani oslobođen, srpski su se mediji odmah dohvatili priče o kaznenoj prijavi koju je MUP Republike Srpske podnio protiv Gotovine i svih ostalih zapovjednika akcije Maestral Tužiteljstvu BiH još 2009. godine, u kojoj ih sumnjiče za smrt najmanje 650 i protjerivanje 120 tisuća srpskih civila. Tužiteljstvo BiH lani nije dalo nikakve podatke o tome što se s prijavom dogodilo, 'u interesu istrage'. Kako bilo, čini se da rat još nije sasvim završen, a nema ni kraja optužbama na račun Hrvata i Hrvatske. Zahvaljujući prvom Tuđmanovom tv-intervjuu prije dolaska na vlast, u kojem je govorio o potrebi da se Hrvatska 'kiflica' popuni, kao i glasovitoj salveti, Tuđman je stalno bio glavni krivac za sve planove podjele BiH. Međutim, kaže Nazor, ispostavilo se i u ovim dokumentima da je CIA već 1991. godine navodila podjelu BiH na srpski, muslimanski i hrvatski dio kao rješenje pitanja BiH.
– To je isti prijedlog koji je Tuđman kao povjesničar spominjao u intervjuu za medije krajem 1991. godine i koji mu se navodi kao krimen i dokaz da je nastojao podijeliti BiH. No, kao državnik, a to potvrđuju objavljeni dokumenti CIA-e kao i transkripti iz ureda predsjednika koji, zanimljivo, nikad nisu objavljeni u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman je konačne, službene odluke uglavnom donosio u skladu s politikom međunarodne zajednice – zaključuje Nazor.
"Da je HV ušao u Banju Luku, NATO bi istočnu Slavoniju pripojio Srbiji"- Pa šta? Dobili bi svoje povijesne krajeve i cijelu Bosnu. Muslimani bi imali 24% teritorija Bosne s tim da bi Bihać i okolica u potpunosti bili zavisni od Hrvatske, a u srednjoj Bosni Muslimani bi imali 19,61% i šutjeli bi kao ribe, i ne bi se bahatili kao danas. A Hrvatska vojska kat tad bo vratila istočnu Slavoniju i to u povlačenju od Beograda jer su Srbi živ kurasch od vojske."